Prikaz knjige „Umrijeti bez stresa“ Vedrana Rudan: Drsko, provokativno, s puno humora i moćnih dijaloga

„Nitko ne piše poput mene“ – konstatira u jednom od tekstova svoje knjige „Umrijeti bez stresa“ sjajna hrvatska književnica Vedrana Rudan. I s tom se odrednicom nije nimalo teško složiti.

Jer, zaista nitko u Hrvatskoj ne piše tako provokativno, beskompromisno, konkretno i „drukčije“ poput Vedrane Rudan. A sve odlike tog stila, kao i odnosa prema stvarnosti (iz koje njezin agresivni i psovački stil uvelike i proizlazi) itekako su uočljive baš u ovoj njezinoj knjizi koja je, u stvari, zbirka njezinih tijekom posljednjih nekoliko godina na društvenim mrežama objavljenih tekstova kojima je pratila svakodnevicu i iznosila svoje stavove o onome što ju je motiviralo na pisanje – politici domaćoj i svjetskoj, muškarcima i ženama, tuposti i gluposti, uskogrudnosti i nasilju…

Naravno, budući da to čini na svoj čuveni svađalački način, često i uz psovke i direktne uvrede političarima, muškarcima i općenito glupanima i svima s nedostatkom sposobnosti samostalnog rasuđivanja, njezini tekstovi vrijeđaju mnoge dovodeći (pre)često do toga da se kvaliteta njezinih tekstova i književnog rada procjenjuje ne po načinu stvaranja, već po iznesenim stavovima.

To je, naravno, pogrešno. Jer, s Vedranom Rudan uopće se ne morate slagati ni oko čega, ali joj morate priznati da vas svojim tekstovima pogodi, „ubode“ i natjera na reakciju – razmišljanje, ljutnju, bijes, začuđenost, oduševljenje… a to loša književnost ne može.
 

Političari na udaru
 

Teme i motivi kojima je u ovoj zbirci svojih tekstova okrenuta vidljivi su već i iz naslova šest poglavlja na koliko je podijelila svoju knjigu. Skoro 400 stranica opsežnu knjigu otvara poglavlje Samo mrtva žena je slobodna žena u kojem nizom primjera iz svakodnevice progovara o stoljećima nezavidnom položaju žena u Hrvatskoj (naravno, i šire) „pucajući“ po političarima (Tuđman, Milošević, Tramp…), liječnicima, svećenicima, klečavcima, mamićima…, konstatirajući u jednom trenutku: „Hrvatska je već trideset godina ženomrzačka katolička vukojebina u kojoj se svaki zakon tumači onako kako gazde kažu. Gazde su mužjaci kojima je zločin kad naši huligani krenu u Grčku da bi se tamo mlatili pa budu uhićeni. To su ‘naša dica’, ‘hrvatski građani’, zato je hrvatski vrh krenuo u Grčku…“

U cjelini Ženska sreća ne stanuje u našim trbusima iznimno uvjerljivo i literarno vrlo dojmljivo obrađuje svoju omiljenu temu odnosa roditelja i djece, odnosno prečesto nenagrađenog truda i roditeljske ljubavi prema djeci. Pišući o ovoj temi stvorila je po svemu briljantan lik unuka Kreše (agresivna varijanta čuvenog Ivančićevog Robija K.) iz čijeg se ponašanja ne vidi samo često bolestan odnos roditelja i djece, već i sva nakaradnost ovog našeg doba.

U cjelini Bolje kupiti ljubavnika nego kupovati djecu središte pažnje ponajviše je na bračnim odnosima, ljubavi, seksu, svađama, rastavama i sjećanjima na bivše, a u poglavlju nazvanom Jednostavno ne volim pušiti sranja na udaru su ponajprije svjetski političari pri čemu vrlo duhovito kreće od one Musolinijeve devize „Naoružajmo se i krenite“ kako bi oslikala svu dvoličnost političara koji najčešće koriste tuđu glupost kao pogonsko gorivo za svoje osobne uspjehe, bogaćenje i lagodan život.
 

Devijacije hrvatskog društva
 

Na „tapetu“ su u ovoj cjelini i Putin i Zelenski, i diktatori i općeamerička dominacija, i crkva i Izrael, pa će stavovi ovog poglavlja većini djelovati najprovokativnije, tim više što Rudanova traži reakciju, odnosno nečinjenje i nereakciju izjednačava sa sudjelovanjem u zločinu: „Može li nam biti utjeha da smo mi ljudi gori od najgore zvijeri, ma kako se zvali, ma gdje živjeli. Ili bismo ipak morali baciti pogled na ekrane našeg televizora, otići na cestu i urlati protiv zločinaca iz Izraela kojima holokaust ne smije biti ni alibi ni licenca za genocid“, piše Vedrana Rudan.

U posljednjim dvjema cjelinama autorica se vraća na domaći teren pa u poglavlju Pravda je kod nas spora, ali nedostižna govori o devijacijama hrvatskog društva (tolerancija nasilja, pedofilija u kleru, korupcija posvuda…) protiv kojih se ne borimo dovoljno pa polako postaju nešto normalno (!), da bi u završnom dijelu nazvanom Tek kad si slijep naslućuješ koliko je svijet lijep više no u prethodnim poglavljima zakoračila u osobni svijet postavljajući si neka pitanja (Zašto sam zla i cinična, pita se u jednom tekstu) te otvarajući teme poput eutanazije, usko vezane uz tešku bolest koja je trenutačno prati.
 

Rušenje tabua
 

Budući da je riječ o blog zapisima na mreži, svaki od 127 zapisa kratak je i čita se brzo, ne samo zbog tog oblika kratke forme, već i zbog konkretnog i direktnog načina izražavanja tipičnog za Vedranu Rudan, a to znači britko, drsko, provokativno, nerijetko psovački, s puno humora i iznimno životnih i moćnih dijaloga pri čemu, primjerice, kroz sjajne dijelove teksta vezane uz unuka Krešu prenosi na duhovit način i brojne pouke o jeziku.

Iako samu sebe u jednom trenutku naziva „ludom borkinjom za ženska prava“, Vedrana Rudan puno je više od feminističke bojovnice (ovaj pojam će joj podići kosu na glavi) jer njezini tekstovi ruše ne samo tabue vezane uz nejednakost i neravnopravnost žena, već i uz brojna druga „nedodirljiva“ područja poput vjere, roditeljstva, politike… Jednom riječju, njezini su tekstovi glas pametne i drske žene izazvane na reakciju ogromnim količinama bedastoća, gluposti i primitivizma, tim više što se baš te negativnosti pokušavaju nuditi kao vrijednosti.

Iako na uvodoj stranici Rudan, baš u svom stilu duhovite drskosti, piše: „Ovu knjigu posvećujem sebi“, činjenica je da je knjiga posveta i mnogima drugima, pogotovo onima slobodnomislećima, onima kojima nije potreban netko tko će im govoriti što i kako da misle. Gledano s te strane, a posebno s obzirom na tešku bolest s kojom se bori, „Umrijeti bez stresa“ najbolja je literarna oporuka žene i književnice koju nikad nije bilo strah reći što misli i osjeća.
 

Britkost i duhovitost
 

Primjeri provokativnosti i duhovitosti u ovim se kolumnama izmjenjuju u žestokom ritmu. Tako, primjerice, možete pročitati da „Hrvatska izgleda poput luksuznog bordela za hadezeovski šljam“, kao i da „živimo u demokratskoj katolibaniji“, ali se i nasmijati kad odbija unuku Kreši dati džeparac jer treba njoj za viski i kokain! Britkost i duhovitost eksplodiraju u gotovo svakom dijalogu nje i Kreše. Primjerice, nakon što joj unuk najavi kako ide u Beograd s društvom slaviti rođendan, ona mu zapanjeno kaže: „Krešo, u Beograd idete s riječkim tablicama, što ako vam netko razbije kombi?“ A unuk odgovara: „Ma, daj, nona. Nije Beograd Split.“
 
Autor: Marinko Krmpotić
Izvor: novilist.hr