Izgleda da je
Dragan Velikić morao da proživi kafkijansku egzistencijalnu dramu kako bi najzad napisao vrhunsko delo.
Kao književnik utrenirane rečenice, Velikić je, pre „
Bečkog romana“, uvek bio veoma dobar ali nikad izuzetan. Skorašnji stvarni događaj kao okidač za pisanje doprineo je da autorovi ponekad odviše introspektivni likovi, pri susretu bliske vrste sa graničnim životnim stanjima, sada budu živi van književne futrole.
Zaplet u vezi sa hapšenjem mladog psihijatra Pavla Marića zbog optužbe za pokušaj trovanja kolega u jednoj bečkoj bolnici, preobražen je tako da postaje aristotelovski univerzalan kao nešto što se moglo bilo kome dogoditi i kao negativna paradigma uverenja da je tamo negde uvek bolje.
U romanu otuđenja i sugestivnoj paraboli, Marić će se naći u vrzinom kolu gde je, zbog podmuklog dejstva društvenih procesâ, krivica unapred presuđena. Njegov oportuni i intrigama sklon ljubavnik ne zove se bez razloga Jozef, uvezujući još jednom pripovest sa
Kafkinim svetom apsurda.
Poput Tomasa Bernharda ili
Petera Handkea, Velikić nema milosti prema građanski uređenom srednjoevropskom životu u koji je ranije donekle verovao.
„Bečki roman“ izvanredno prenosi atmosferu potuljenog nasilja naoko uglađene a zapravo represivne većine, kao što je to uradio i Mihael Haneke u filmu „
Bela traka“. U svetu korumpiranog pravosuđa, totalitarnih psihijatrijskih bolnica i otvorene slavenofobije, ideološki je drastično ali umetnički svrsishodno povezivanje savremenog iskustva glavnog junaka sa sudbinom vlastitog dede koji je preživeo Aušvic. Bezmalo starozavetna želja za osvetom u tekstu tako postaje prirodna i katarzična.
Radikalni iskorak za Velikića jeste i odlučnije tematizovanje roditeljstva homoseksualnog deteta. Ćutanje ili nemušti razgovori između oca i sina o onome što je intimno važno, o emotivnom zatvoru u kojem je sin odrastao, u svojoj neurečljivosti predstavljaju čin traženja vantekstualnog pomilovanja zbog egzistencijalne odmaknutosti.
Dragan Velikić je u „Bečkom romanu“ pokazao da vrhunske umetnosti često nema bez besa i panka. Nastavljajući se na
Seks pistolse napisao je roman čiji bi alternativni naslov mogao da glasi „Bože, spasi Austriju“.
Autor: Igor Perišić
Izvor: „Kulturni centar“ RTS-a