Vedrana Rudan: Danas nam mobilni telefoni odgajaju decu

„Živimo u nikad gorem vremenu koje posebno uništava dječje duše, duše one djece koja uspijevaju preživjeti u ovim strašnim ratovima koji bjesne u svakom djeliću kugle zemaljske“, kaže čuvena književnica Vedrana Rudan.

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga (21–29. oktobar) srešće se sa svojim čitaocima na štandu Lagune, svog ovdašnjeg izdavača. Iskustvo prethodnih godina pokazuje da je čekaju uvek dugi redovi čitalaca, njene i nove i stare knjige uvek pobuđuju izuzetnu pažnju i interesovanje jer slovi za najčitaniju književnicu ovih prostora i za beskompromisnu ličnost koja se ne libi da kaže šta misli...

A na početku razgovora ističe da je veoma raduje dolazak u Beograd i na Sajam knjiga.

„U Beogradu su, gradu koji volim, moji najbolji prijatelji, čitateljice i čitatelji, tu će i ovaj put biti Sajam gdje će se prodavati, za mene, najčistija radost. Dolazim iz Rijeke, hrvatskog grada koji umire i koji ne liči na grad iz moje mladosti. Prodan je bezimenim lopovima. Izlazak iz njega je odmor za dušu. Meni je odlazak u Beograd uvijek susret s dobrim ljudima i tako već dvadesetak godina. Što mislite, je li moj čin izdajnički čin (smeh)?“

Vašu novu knjigu „Besplatna dostava“ potpisujete na Laguninom štandu, odnosno imate susret sa čitaocima pod sajamskim kupolama. Rekli ste da je to „čudna knjiga“?

To je knjiga-drama. Nema opisa ni ptica, ni cvijeća, ni drveća. Glavni lik je djevojčica Amaruši koja raste s roditeljima daleko od roditelja, daleko od ljubavi, daleko od pažnje. Raste sama u svijetu odraslih opsjednutih borbom za goli život ili samima sobom. Nisam očekivala da će postići veći uspjeh na tržištu jer čitatelji, pa i ja, ne vole gole priče, tortu bez šlaga i čokoladnih mrvica i blistavih perlica. „Besplatna dostava“ je u Srbiji postigla uspjeh i to me jako, jako raduje. Dakle, čitatelji mogu „progutati“ i nešto bez ukrasnog omota. Jedva čekam susret s mojim čitateljicama i čitateljima.

Rekli ste da ste knjigu pisali, između ostalog, „saosećajući sa tisućama djece koja prolaze poput Amaruši, neviđena“. Kuda to vodi? Kakvi ljudi tako stasavaju?

U modernom svijetu postoje dvije vrste roditelja. Jedni su opsjednuti svojom djecom, to je već postao problem, žele im biti „prijatelji“ i do svoje smrti rješavati njihove probleme. Taj moderni odgoj je poguban. Djeca odrastaju „zaštićena“ od života jer roditeljima nije jasno da nitko nikoga ne može zaštititi od zla koje donosi život. Moderna djeca koja pripadaju ovoj grupi odrastaju u otrovnoj sredini koja ih pretvara u frustrirane gubitnike okružene „neprijateljima“. Ti se sirotani ne mogu nositi s životom koji nije uvijek milosti pun ako je uopće milosti pun. Roditeljima takve djece teško je to objasniti, doduše, nitko im to i ne objašnjava. Njihova su djeca bogovi kojima oni svakodnevno moraju prinositi žrtvu da bi bili, možda, nagrađeni milostivim cerekom. Amaruši, moja junakinja, pripada drugoj, jednako perverznoj grupi. Živi bez ljubavi i pažnje, ona je paket o čijoj duši nitko ne brine jer se njeni roditelji batrgaju u modernom kapitalizmu koji se bez pretjerivanja može izjednačiti s paklom. Živimo u nikad gorem vremenu koje posebno uništava dječje duše, duše one djece koja uspijevaju preživjeti u ovim strašnim ratovima koji bjesne u svakom djeliću kugle zemaljske. Jezivo je danas biti dijete. Ne znam koliko sam dobro uspjela prenijeti na papir agoniju djevojčice koja živi sama na svijetu okružena ljudima koji, opsjednuti samo sobom, ne vide njezinu patnju.

Šta je danas roditelje odvojilo od dece?

Neka sebičnost, nemar i glupost, ali ogromnu većinu ipak jezivo siromaštvo. Kako se roditelji koji danas u Hrvatskoj ne mogu preživjeti s dvije normalne plaće mogu brinuti o duševnom životu svoga djeteta? Nikako. Danas je mobitel to što djecu odgaja i govori mu što je dobro a što zlo. Od roditelja djeca očekuju samo da im kupi najnoviji model „mame“ i „tate“. Nisu kriva ni djeca ni roditelji. Kriv je kapitalizam koji nas sve bukvalno vuče u propast. Obični ljudi nemaju šanse da se iskobeljaju iz bijede u kojoj žive i u kojoj će umrijeti i oni i njihova djeca. Bogataši misle da će se propast svijeta dogoditi robovima. Ljudskoj rasi pamet nikad nije bila jača strana pa se sve odvija onako kako se i jedino može odvijati. Tko ima jače oružje „pobjeđuje“. Pitam se zašto se danas tako žestoko i tako bezumno smrt „neprijatelja“ tretira kao sveti cilj kad su smrt i patnja, makar bila i ona koju doživljavaju „neprijatelji“, uvijek i poraz „pobjednika“. Postavljam li glupa pitanja?



Osvedočeni ste borac kada je reč o položaju žene, ženskim pravima... Međutim, stiče se utisak da vam nije blizak tzv. novi feminizam. Utisak je pogrešan ili…?

Mrzim izraz „borac za ženska prava“. „Žene“ jesu ali ne bi smjele biti „žene“, ja nas žene doživljavam kao ljude onako kako su ljudi muškarci. Kad god mogu, borim se za ljudska prva. Moderne feministice, možda se varam, ne bave se suštinom. Većina od njih se „bori“ za ženska prava naglašavajući da danas žena u „starom smislu“ ne postoji. Žene više nema, žena je „biće koje menstruira“. Za mene je to katastrofa. Mi jesmo ljudska bića poput muškaraca, ali se od njih razlikujemo, ne dijeli nas samo „menstruiranje“. Danas se u Hrvatskoj „feministice“ ili kako se već zovu bore za izglasavanje Zakona protiv femicida. Zločinac koji ubije ženu mora biti osobito oštro kažnjen jer je ubio „ženu“. To držim žešćom pizdarijom. U Hrvatskoj već postoje zakoni po kojima bi se počinitelji teških ubojstava mogli osuditi na ogromne vremenske kazne. Nije li 40 godina robije dovoljna kazna za teško ubojstvo, bilo muškarca ili žene? Često bi to za neke počinitelje mogla biti doživotna robija. Što će nam posebni zakoni kad je praksa u Hrvatskoj katastrofalna? Drastičan, ogavan primjer: kad u Hrvatskoj ženu siluje „dragovoljac Domovinskog rata“ onda mu je njegova „dragovoljnost“ olakotna okolnost. Uskoro će naši silovatelji „dragovoljci“ dobivati trideset posto veću penziju za svaku silovanu ženu. Dakle, sudska praksa, korumpirani suci i sutkinje, to je problem u Hrvatskoj a ne zakoni. Međutim, mnoge naše „feministice“ osjećaju neodoljivu potrebu da promoviraju sebe kad god neka žena plati glavom. Pa se slikaju, pa nešto brbljaju u medijima, pa puštaju balone u zrak, pa slažu crvene štikle na ulici i tako poručuju koliko mrtvih jadnica više neće na noge navući crvene visoke potpetice. Jesu li ih za života nosile? Jesu li crvene štikle to što ženu definira? Bilo bi tragično da nije odvratno.

U tekstu na svom blogu, u kome komentarišete aktuelna ratna zbivanja na Bliskom istoku, ističete da ljudi ne znaju koliko je „suludo kad sam sebi u ime profita i ludila generacijama onih koji dolaze kopaš grob u kome će živi trunuti“...

Ja sam, ne prvi put, jasno i glasno rekla i napisala što o tome mislim. Na svom blogu napisala sam tekst „Žalim Židove“. Tko želi neka ga pročita, dosad je pročitan bar sto tisuća puta. Znam da lajem na mjesec i da ne mogu promijeniti svijet, ni ja ni moji istomišljenici kojih nema malo. Gori Evropa zbog evropskih političara koji su nas poklonili američkoj vojnoj industriji jer Amerika kao država više ne postoji. Bajden, starac koji pojma nema kamo ga odvlače i dovlače, ponavlja ono što mu njegovi gospodari napišu. Žao mi je što će se svijet pretvoriti u buktinju. No, vratimo se knjigama...

Uskoro izlazi novo izdanje vaše knjige „Crnci u Firenci“ u kojoj je u središtu priče portret (riječke a mogao biti i iz bilo kog dela regiona) porodice koja se vrlo teško nosi sa stvarnošću. Šta danas odlikuje tu stvarnost?

Da, uskoro će se ponovno u Srbiji pojaviti „Crnci u Firenci“, moja stara knjiga koja govori o kapitalizmu u njegovom punom sjaju i o mržnji između Srba i Hrvata... Junaci moje knjige su dvojica fetusa koji nikako da se dogovore jesu li Srbi i Hrvati ili je jedan Srbin a drugi Hrvat. Zabavljala sam se dok sam pisala ovu knjigu i bila sam sigurna da će s godinama postati totalno besmislena jer će, je li, Srbi i Hrvati shvatiti koliko je nebitna nacionalnost. Kad tamo... Pogriješila sam po tko zna koji put. Političari nas i dalje dijele, ratujemo trideset godina nakon besmislenog prolijevanja krvi. Meni osobno je mržnja koja se od strane naših i vaših političara uporno gaji nepodnošljiva, vulgarna, otrovna. Drago mi je što sve teže dopire do glava mladih koji se nisu bili ni rodili kad su neki od naših i vaših klanjem branili „demokraciju“. Taj novi „trend“ osjećam na malim ili „malim“ stvarima. Vaša pjevačica Aleksandra Prijović prodala je nekoliko zagrebačkih Arena. To je veliki korak za nju a još veći za rat protiv mržnje na našim prostorima. Slušam li njezinu glazbu? Ne pada mi na pamet. Moja unuka je u drugom filmu, ona pjeva njene pjesme i sigurna sam da pojma nema da je ljepotica koja obara rekorde Srpkinja. Da joj to i kažem pitala bi me, Srpkinja? Srbi? Tko su ti? Nisam osoba koja zna tko su Srbi. Ja već godinama na „mom“ terenu prodajem tezu da su Srbi ljudi, nešto poput „Hrvata“ ili onih iz Gaze ili onih iz Pariza ili onih iz Indije, Japana, Rusije, Ukrajine... Ovo želim posebno naglasiti. Znam da ljudi, dobri ljudi, žive i u Izraelu. Nažalost, šansa da pokažu svoju ljudskost ravna je nuli.

I za kraj, kako vam se čini slogan ovogodišnjeg sajma – „Živele knjige“?

Ne sviđa mi se slogan. U gradovima čitavog svijeta, na svakom uglu svake svjetske ulice, na svim sajmovima trebao bi vrištati samo jedan slogan – Živio mir!

Autor: Tatjana Nježić
Izvor: Blic