Prikaz zbirke Džona Čivera „Odabrane priče“

Kada se iz perspektive naknadne pameti površno analizira izdavaštvo u bivšoj državi, odnosno agilnost u izdavanju svjetskih književnih noviteta, jedno ime zagonetno izostaje: radi se o američkom književniku Johnu Cheeveru. Je li razlog tomu to što su 70-te i 80-te godine prošlog stoljeća „pojeli“ književni fenomeni koji su stigli iz Latinske Amerike, prije svega „fantastični“ Borges i Marquezov magijski realizam, a Cheever je pisao u klasičnoj realističnoj maniri? Enigma je tim veća, ako znamo da je Cheever po mnogima ponajbolji američki kratkopričaš, a postati to u konkurenciji jednog Carvera, Salingera, Flannery O'Connor, ili ranog Hemnigwaya, najveći je mogući kompliment. Također, Cheever je dobitnik dvije najvažnije američke književne nagrade: Pulitzerove (1979.), dok je 1958. dobio National Book Award za roman „Kronika Wapshotovih“.

John Cheever je rođen 1912, a umro je 1982. i smatra se jednim od najvažnijih američkih pripovjedača 20. stoljeća. Prvu zbirku priča, „The Way Some People Live“, objavio je 1943, godinu dana nakon što je mobiliziran. Iako se kasnije odrekao ove mladalačke zbirke, ona mu je na jedan čudesan način spasila život. Naime, zapovjednik postrojbe u kojoj se pisac nalazio pročitao je tu zbirku i zapazio piščevo „djetinje osjećanje za čudesno“ te ga prebacio na službu u filmski studij Paramaunt, da bi potom Cheeverovi bivši suborci gotovo svi izginula na obalama Normandije za vrijeme Dana D.

Cijeli je niz velikih američkih pisaca bilo opčinjeno djelom ovog pisca. Cheeverov suvremenik, sjajni žanrovski pisac i scenarista, Elmore Leonard, nazvao ga je „Čehovom američkih predgrađa“. (Veliki ruski pisac bio je neskriveni Cheeverov uzor, te je tako u prvoj polovici 60-ih otputovao u Rusiju i tom prilikom posjetio Čehovljev spomen-dom.) Philip Roth ga naziva „čarobnim realistom 20. stoljeća“, dok je nobelovac Saul Bellow bio Cheeverov prijatelj i veliki poštovalac. Također, Nabokov je smatrao kako je njegova priča „Zbogom, brate“, jedna od Cheeverovih najboljih priča, najbolja američka priča uopće, a Hemingway je probudio suprugu u pola noći da bi joj naglas pročitao Cheeverovu kultnu priču „Muž“. S obzirom na ovo, još više čudi „prešućivanje“ ovog pisca na ovim prostorima. Previd je donekle ispravljen 2009, kada je beogradska izdavačka kuća Mono&Manjana objavila Cheeverov roman „Ovo stvarno liči na raj“, koji je premijerno objavljen 1982, nekoliko mjeseci prije piščeve smrti, što je bio prvi prijevod ovog pisca u regiji. Prije nekih pet-šest godina zagrebački Profil je u izdavačkim planovima za narednu godinu najavio izdavanje „Sabranih priča“ Johna Cheevera, međutim do danas nisam zapazio da je ova knjiga objavljena. (Ili se varam?) Napokon, 2017, beogradski izdavač Laguna objavio je zbirku „Odabrane priče“, u kojoj se nalazi 27 priča na preko 400 stranica, od ukupno 121 koliko ih je Cheever u periodu od 1935. do 1981. objavio u kultnom New Yorkeru.

U gotovo svim svojim pričama Cheever tematizira živote prosječnih američkih obitelji „više srednje klase“ iz polovice 20. stoljeća, nemilosrdno secirajući „američki način života“ i psihopatologiju koja je njegova izravna posljedica. Većina priča odvija se u fiktivnom američkom predgrađu Shady Hill, što je, pretpostavljam, utjecaj Williama Faulknera koji je, uz Čehova, možda ponajviše utjecao na Cheevera, i koji je radnju većine svojih romana smjestio u fiktivni okrug Yoknapatawpha. Čim se udalji iz tog svog mitskog miljea, Cheever gubi na snazi i uvjerljivosti, što je najvidljivije u jednoj sceni romana „Ovo stvarno liči na raj“ koja se događa na Balkanu, u Bugarskoj, kada glavni lik odlazi u posjet kod „čuvene“ vračare.

Najčešća Cheeverova pripovjedačka strategija sastoji se u stvaranju lažne, uljepšane slike koju potom nemilosrdno razbije, najčešće kada nagomilane frustracije i latentna psihopatologija eruptiraju u jednom trenutku. Za razliku od Carvera čije su priče najčešće zatvorene unutar intimnog obiteljskog kruga, Cheever svoje priče smješta u nešto širi okvir, često koristeći određeni medij preko kojeg priča, onda, „iscuri“ izvan obiteljska četiri zida. Najbolji primjer je antologijska priča „Grozni radio“, gdje ulogu medijatora preuzima pokvareni radio.       

Zbirku otvara priča „Zbogom, brate“, i teško se ne složiti s Nabokovom koji ju je proglasio najboljom američkom pričom. Po mojemu mišljenju, uz Carverovu „Toliko vode tako blizu doma“ i Salingerovu priču „Savršen dan za banana ribe“, ovo je uistinu najbolja američka priča koju sam pročitao i u kojoj na malom prostoru možemo vidjeti svu genijalnost ovog pisca koja se ponajprije ogleda u iznimno dobro razrađenim likovima, alkoholičarima, čudacima, psihičkim bolesnicima, koji unatoč tome ne strše iz svoje okolice. U zbirku su, uz „Zbogom, brate“, uključene još tri priče koje se smatraju Cheeverovim vrhuncem: „Muž“, „Plivač“ i „Grozni radio“. Ja bih ovim pričao dodao još jednu, koja je uz „Zbogom, brate“ moj favorit, a radi se o priči "Geometrija ljubavi" u kojoj glavni lik, inženjer, uzaludno pokušava Euklidovom geometrijom pronaći neki red, pravilo u svom životu i životima svojih bližnjih, da je sve ono što mu se događa zapravo ustaljeni red stvari, matematički predvidiv, pa i nevjerojatne okrutnosti, kao na primjer kada jedan njegov poznanik, pijan, ubaci mače u mikser i tako ga ubije. Motivi okrutnosti česti su kod ovog pisca, čega ima i u romanu „Ovo stvarno liči na raj“ u kojem, primjerice, jedan od likova, da bi napakostio supruzi i kćerima, bez razloga ubija obiteljskog psa. Cheever to opisuje hladno, gotovo nezainteresirano, čime okrutnost postaje sastavni, gotovo uobičajeni detalj iz „američkog načina života“: „Samy je odveo starog psa u dvorište iza kuće i rekao mu da sjedne, malo udesno od roštilja. Onda je odstupio nekoliko koraka i ispalio mu hitac u srce.“

U svojim pričama, Cheever koristi različite pripovjedačke strategije, unatoč strogoj formi kakvu nameće žanr kratke priče, i po tome je jedinstven. Neke od njegovih priča, poput „Grimiznog kombija“ ili „Obrazovane Amerikanke“, briljantne su studije likova i poante su tu samo da bace dodatno svjetlo na te komplicirane karaktere. Neke priče, opet, po formi pomalo podsjećaju na priče kanadske nobelovke Alice Munro koja najčešće „protrči“ kroz biografije svojih likova, fokusirajući se onda samo na jedan detalj iz njihovih života. S druge strane Cheever i u sličnim pričama koristi različite strategije ali čvrsto ostajući unutar zadane forme. Posebna kvaliteta njegovih priča su neobične i iznimno efektne poante. U priči „Obrazovana Amerikanka“, koja govori o emocionalno hladnom ženskom liku koja cijeli život stvara o sebi sliku obrazovane žene, što ne prestaje niti nakon obiteljske tragedije, kada joj umre dijete. Dok njenog muža ta smrt potpuno slomi, ona nastavlja svoj život, gotovo se ne obazirući na to. Cheever priču završava s majkom ženskog lika koja, poput njene kćeri, gradi sličnu sliku o sebi. Ona, nakon smrti unuka, šalje hladno i bešćutno pismo sućuti i nastavi biciklom obilaziti znamenitosti Škotske, što je poprilično groteskna, ali i beskrajno uznemirujuća slika. U priči „Muž“ za koju do posljednje rečenice pomišljamo kako će ostati bez poante, jer joj nije niti potrebna, ona ipak uslijedi u posljednjoj rečenici koja naizgled nema gotovo nikakve veze sa sadržajem priče, ali je po mojemu mišljenju ponajbolja poanta jedne priče koju sam pročitao: „Onda se spušta mrak; to je noć kada kraljevi u zlatnim odorama jašu slonove preko planina.“ Ili poanta iz priče „Utjeha u džinu“ koja govori o djevojčici koja bježi iz obiteljskog doma, od roditelja alkoholičara koji je zanemaruju. Kada pijani otac u završnici priče spriječi djevojčicu u bijegu, on se u posljednjoj rečenici, koja je ujedno i poanta, „zabrinuto“ pita: „Kako da je nauči da je dom, slatki dom, najbolje mjesto na svijetu?“

Cheever je, poput Čehova, i iznimno duhovit pisac, za razliku od smrtno ozbiljnih Salingera i Carvera. Ilustrirat ću to jednom usputnom opaskom iz romana „Ovo stvarno liči na raj“, u kojoj je glavni lik stariji muškarac, koja je pomalo i autoironična, koji kaže kako je „ostarjeli čovjek tričava stvar, dronjavi kaput na štapu“, pa opisuje stariju generaciju koja nije prihvatila bankovne kartice kada su se pojavile, te radije čekaju u redovima ispred šaltera banaka: „Bili su to pripadnici one generacije koja je zamišljala da i pred vratima raja postoji red.“

Iako je ova knjiga objavljena koncem 2017, ovo je po mojemu mišljenju definitivno knjiga ne samo godine, već i desetljeća, i jedno zakašnjelo, ali uistinu veliko književno otkriće, bez obzira na ranije pročitani roman.

Autor: Josip Mlakić
Izvor: Express