Paolo Konjeti: Pišem da je važno hodati, a ne popeti se na vrh

Jedan od najboljih talijanskih autora svoje generacije proslavio se romanima o svojem životu u planinama. Prenosimo vam deo intervjua koji je dao Jutarnjem listu.


Pišući godinama svoje sjetne, atmosferične i gotovo meditativne romane o ljudima u planinama, Paolo Konjeti i u Hrvatskoj je skupio možda neveliku, ali jako mu sklonu publiku. Često su među njima čitatelji koji u planine ne idu, ali vole književnost, a kroz Konjetijeve knjige uče poštovati, ponešto i mistificirati brda, intrigira ih njegova poetika života s planinom.

Roman „Osam planina“ Konjetija je učinio zvijezdom ne samo kod kuće, u Italiji, gdje je za njega nagrađen Stregom, tamošnjom najvećom književnom nagradom, prevođen je na desetke jezika. Ta priča o muškom prijateljstvu između mučaljiva gorštaka i milanskog umjetnika kojemu je spomenuti prijatelj, jednostavan čovjek koji nikada nije otišao dalje od svoje planine, nekovrsno sidrište kojem se umjetnik stalno vraća, priča koja počinje u njihovom djetinjstvu i koja se korak po korak gradi po planinskim potocima i brdima Monte Roze postala je dio obavezne literature o brdima i među ljudima koji ne čitaju, ali planinare i penju se. Tako da je Konjetijevu publiku moguće staviti u dvije skupine – ljubitelji književnosti vole ga jer dobro piše, planinari ga vole zbog tema za koje je opsesivno vezan. Kako god bilo, Konjeti spada u ponajbolje talijanske autore svoje generacije.

Otkako je, nakon Milana i Njujorka, otišao živjeti u planine, Konjetija su planinske doline počele zanimati više od vrhova iznad njih. Zanimaju ga brđani i njihov život u tim planinskim regijama više no što ga interesiraju planinari i alpinisti, jer mnogi od njih se u planine dođu penjati, njihovim jezikom rečeno „osvajati ih“, osvajati vrhove, pa se onako brzo kako su se i popeli spuste natrag, na svoje gradske pločnike. Pomisao da na visinama, u planinama postoji neki jedinstven gorštački narod, ljudi koji su braća već po visinama na kojima žive, ambijentu, sličnim izazovima s kojima se tamo susreću ipak je, svjestan je i autor, „tek snatrenje“.

Planinu kao mjesto učenja posredovali su mu njegovi, u obitelji. Otac ga je vodio u brda ne bi li ga tamo učio fundamentalnim vrijednostima, a i da bi ondje ojačao.

Kako su ga i koliko formirale planine, pitam. „Polovicom su me formirale planine, polovicom gradovi. Volim Njujork, različitosti ljudi, jezika, kultura koje tamo možete naći... U planinama sam naučio biti sam, na neko vrijeme, ne zauvijek; istraživati, naučio sam gdje su mi granice, ali i koje su mi jake strane. Imamo puno više snage no što mislimo, ponekad u planinama otkrijemo dodatnu snagu za koju nismo ni znali da je u nama. U planinama sam naučio što je meni ljepota. Volim ljepotu zgrade, mosta, stvari koje su stvorili ljudi, ali više volim ljepotu jezera, potoka, drveta. U novije vrijeme naučio sam da u planinama mogu više uživati u prijateljstvu ili da možda tamo postajem bolji prijatelj. Najbolji trenuci s mojim najboljim prijateljima su tamo gore“, kazuje u razgovoru za Jutarnji list.



U „Osam planina“ Konjeti se često referira na Prima Levija, Ernesta Hemingveja, Karen Bliksen, Eni Pru i „Planinu Broukbek“, redom autore koji su na njega znatno utjecali.

„Osam planina“ roman je atmosfere, opisi prirode usporeni, kad s Konjetijem čitatelj hoda planinama to je gotovo pa meditativno iskustvo. O prirodi piše iz pozicije onoga tko se u nju zavukao duboko, kao da je osluškuje i ispod zemljine kore.
 
Kaže da je u prirodi često prilično usamljen, ali da se iz te usamljenosti rađa intiman odnos između njega i prirode koji ne bi mogao imati da je u brdima okružen ljudima, čak ni da je tamo s bliskim prijateljem ili partnericom. „Tamo su danima i danima jedino brda, na neki način pripovijedate jedno drugome.“ Iz tog odnosa idu i opisi u njegovim knjigama. U „Osam planina“ postoje rečenice ili polovine rečenica koje je skupljao na planinama danima. Jedno je ljeto proveo četiri dana hodajući planinom, od skloništa do skloništa, ne bi li jasno oćutio osjećaj koji je potom opisao u samo šest riječi. Četiri dana za šest riječi.

Konjeti o tome kaže: „Te riječi su istina. Ja sam ih iskušao. Vjerujem da to čitatelj osjeća. Nisam opisao neko imaginarno jezero sjedeći za stolom u Milanu, uzeo sam ruksak i štapove, hodao sat i pol, puno puta u dvije godine otišao pogledati to jezero, kao slikar s paletom i stalkom.“

Ljudi često u planinama imaju omiljenu nadmorsku visinu, naravno o tome ne razmišljaju kroz brojke i metre, ali imaju neki pojas koji im se sviđa, bilo zbog vegetacije, ili surovosti, činjenice da je lišen svega suvišnog... Koja je njegova omiljena visina pitamo Konjetija. „Imam malenu kolibu na 1900 metara. U Alpima je to pojas gdje raste zadnja šuma. Na 2200-2300 metara šuma više nema, tu počinju pašnjaci. Volim osjećaj izlaska iz šume na toj visini, to da sam na zraku i suncu. Na tim visinama, na 2400-2500 izviru mnogi potoci. Volim biti tamo.“

„Ako neko ode da živi gore, to je zato što ga dole ne ostavljaju na miru“, kaže otac sinu u njegovom romanu „Osam planina“.

„A ko je dole?“ pita sin. „Gazde. Vojske. Sveštenici. Šefovi. Zavisi.“ Čitajući to, poneki se upita zašto pak Konjeti mjesece provodi u svojoj kućici u planinama. „U planinama tražim slobodu“, kaže autor u intervjuu. „Volim i gradove, kako sam i rekao, ali grad je mjesto u kojem ste slobodni samo ako imate puno novca. Bez novca u gradu ne možete ništa. To znači da morate mnogo raditi, imati šefa, pravila i rasporede kojih se morate pridržavati... Tragao sam za životom bez takvih stvari. Kao što je H. D. Toro rekao, što više možete reducirati svoje materijalne potrebe, to ste slobodniji. To je za mene život u planinama, biti okružen svom tom ljepotom.“

Što mu planine znače za onih mjeseci koje provodi u gradu? Dogodi li se i njemu da se u mislima utisne gore kad gore i nije? „Ponekad sam nostalgičan za planinama. Nedostaju mi. No kako starim, sve više sam u osjećaju da su planine tu, egzistiraju ako sam i u Njujorku, postojale su i prije mene i postojat će i poslije mene. A uvijek će biti u središtu mojeg kratkog života. Pa zato i nema potrebe za nostalgijom, treba samo pričekati trenutak povratka planinama.“

Ima li neka planina na kojoj nije bio, na koju se priželjkuje popeti? „Najvažnije su one planine s kojima sam odrastao. I one koje vidiš sa svojeg prozora. U mom slučaju, to je ista planina. Doline Monte Roze na sjeverozapadu Italije, blizu granice s Francuskom i Švicarskom. Poslije četrdeset godina planinarenja možeš pomisliti da poznaješ svaku stazu, svako tamošnje lice, sve tajne tih planina, ali svaki put otkriješ nešto novo, neko mjesto ili put koji nisi znao. Nadam se da za mog života to istraživanje nikada neće završiti.“

---

Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.

Autor: Karmela Devčić
Izvor: jutarnji.hr