Grand central Dušana Miklje

Megapolisi su po mnogo čemu slični jedni drugima – kao da je neko džinovskim vedrom zahvatio ljude i razlio ih po peronima, a zatim i po ulicama. To je manijačka uskovitlenost, ili višak energije grada, kao otelovljenje samog haosa. Obuzdavanje tog haosa je zadatak velikog grada. Svrstavanje nereda. Brižljivo nadgledanje pridošlica usmjerenih u usko limeno geto.

Sa nekoliko vještih rečenica Dušan Miklja suštinski definiše megapolis, konkretno Njujork, džinovski ciklotron u kome je Uliks, ne slučajno to ime, riješio da podvuče crtu i pogleda film koji se zove “Moj dosadašnji život”.  Cio život zgusnuti u jednu žišku.  Njegovo posljednje veliko putovanje. Organizacija je funkcionisala sasvim dobro, ali privid slobode ne može nadomjestiti stvarnu slobodu kojoj je Uliks težio. No, mrave je trebalo usmjeriti, smjestiti, nadgledati, što nije nimalo jednostavno. Zato mravi dobijaju šifre, kodove, putokaze bez kojih ne bi ni mogli ući megapolis.

U tom ludilu ima sistema – sjetite se Hamleta. U tom haosu, piše Miklja, bilo je nekog Sistema. Neko se bavio svrstavanjem meteža. Možda neki viši um. Uliks je pomislio, možda čak i Nečastivi. Njega je uvijek krivio kad bi naišao na kakvu podlu smicalicu. Za postojanje Boga nije bio uvjeren, u postojanje đavola više puta se uvjerio.

Užurbani mravi koji liče na rascjepkano iverje, sjetite se Bihnera, taj perpetum mobile želi da svijet doživi na sveobuhvatan način. Traženje smisla, pak, tjera nas da malo drugaćije  razmišljamo o mravinjaku. Jer ako želimo u beskonačno stići, sjetite se Fausta, mora se u konačnom na sve strane ići. Ali, ako želimo da obiđemo sve stanice njujorške podzemne željeznice, sjetite se O Henrija, moraćemo odustati od tog poduhvata. Zato Uliks I konstatuje da se ni Njujork ne može u cjelini sagledati. Njujork koji se proteže svuda, ne samo u visinu i širinu, već i u dubinu. A u izgradnju podzmenih platformi, kao u narodnoj pjesmi, ugrađene su kosti emigranata koji su tu poginuli radeći najteže poslove. Zna Uliks, da se za blještavi sjaj mora platiti visoka cijena. Velika gradilišta ištu ljudske žrtve.  Krv je najbolji malter. Zidanje Skadra je svugdje isto. Gojkovice, mlada Gojkovice, sjetite se Vita Nikolića.

Ali, metropolis je izgrađen. Sa svim žrtvama došli smo do Grand central terminala koji usisa  pola miliona putnika dnevno. Svaki putnik  priča za sebe. Sa nadanjima, strahovima, snovima. A koliko tek terminal pamti tih priča. Koliko ljubavnih sastanaka i rastanaka, koliko poleta i razočarenja, koliko špijunskih priča. Jer bez detektiva koji tajno motre more putnika, ko zna šta bi se ovdje sve moglo dogoditi. Uliks i ne sluti da će to njegovo ovlaš razmišljanje, koje ga usput nije plašilo, postati avet 21. vijeka. Za teroriste različitih pobuda, ovakvi terminali su idealan prostor za djelovanje.

Sa ljudskom bujicom Uliks uđe u Njujork, kao grad kojeg već poznaje, kao što se poznaju mitski gradovi. Jer njihovi simboli, toliko puta viđeni na fotografijama, prepreka su svakom iznenađenju i nesnalaženju. To mitsko propinjanje ka nebu, taj vavilonski kompleks, ne odvaja Njujork od drugih megapolisa. Ono što ga čini različitim je atmosfera. Neka vrsta kontrolisanog ludila. Grozničava pomama. Nešto poput neizlječive nesanice. I neprekidna buka sirena. U početku Uliks ih je razlikovao kao instrumente u simfonijskom orkestru. Kad je prestao da ih primjećuje, postao je Njujorčanin. Tada će i shvatiti da se ovdje tržište doživljava kao neprijateljska teritorija. Pakistanci su u taksi biznisu, Grci u većini kafeterija, Poljaci u čeličanama Nju Džersija, Irci u građevinarstvu i policiji, Jevreji u izdavačkoj djelatnosti i šou biznisu, kao i u poslovima sa zlatom i dijamantima,  Libanci u poslovima sa televizorima, fotoaparatima i muzičkom opremom , Italijani su vlasnici restorana i butika, Portorikanci u uslužnim djelatnostima, Njemci u biroima, Kinezi u elektronskoj industriji, Korejci prodaju voće i povrće a Anglosaksonci su u upravnim odborima banaka i velikih kompanija. Svi oni zapišavaju teritoriju. Za nju se bore i osvajaju je.

Uliksa su posebno zainteresovala svjetla Njujorka koja, pomislio je, nemaju svrhu da rastjeruju tamu, već da uzburkaju čula prolaznika, držeći ih u stanju napetosti i unezverenosti. To stanje često traži sredstvo za smirenje, a ono se opet nudi na svakom čošku. Dileri droge imali su pune ruke posla. Kao i policajci koji su ih hvatali. Ali, zamjena je odmah stizala. Uskakali su novi igrači. Igra nije smjela da se prekine. Donosila je prokleto mnogo dolara.
U Njujorku,brzo je Uliks shvatio, uvijek se nešto događa. A vrijeme postoji samo kad se nešto događa i samo tamo gdje se nešto događa, sjetite se Bloha. U tom izobilju događaja teško je razlučiti pravu umjetnost od lažnog predstavljanja. Znalci su se oslanjali na instikt i nasumični izbor. Ali, osim inercije kretanja postoji i inercija mirovanja, Pogotovo ako ste u godinama u kojima je Uliks bio. Osjećao se kao stari, dobro izgaženi ćilim. Pitao se da li je pristojno dugo živjeti?  Lijekovi su život činili podnošljivim. I dužim, sjetite se Časlava Miloša.

Veliku jabuku nije Uliks slučajno odabrao za posljednje veliko putovanje. Njujork je pravi grad za faustovske pustolovine.  Bio je spreman da se upusti u poduhvate koji prevazilaze njegove snage. Ako treba sklapajući u ugovor sa Đavolom. Oduvijek je više živio u izmišljenom nego stvarnom svijetu,  miješajući prošlost i budućnost. A u Njujorku ste stvarno mogli za kratko vrijeme da doživite ono zašto vam je u drugim gradovima potreban cio život. Višespratnice Menhetna kao vanvremenske i vanprostorne vavilonske kule.  Možda za smrtnog čovjeka postoje granice, ali ljudi ih stalno prekoračuju. Gledajući samo one geografske karte u kojima je označena utopija, sjetite se Oskara Vajdla. Faustovska žudnja se nastavlja.

Ta žudnja ispunjavala se umjetnošću. A ponuda Njujorka bila je više nego bogata. Uliks je konzumirao ono što je smatrao najvrijednijim. U slikarstvu, poeziji, književnosti, muzici. Uživao je, ali uz iskonski strah da sve što je lijepo može biti uništeno, Besmislenih ratova je bilo i biće. A ratovi uništavaju ne samo ljudske živote, već i kulturna dobra. Tada nije ni slutio da će 11, septembar ispuniti njegove mračne vizije i strahovanja.

Svrha umjetnosti, bilo je jedno od pitanja koje je Uliksa stalno zanimalo. I nije bio daleko od razmišljanja svog taksiste Jasera koji je tvrdio da je umjetnost , čak I kad je istinita, obmana. Šarena laža, vješto smišljen opsjenarski trik. Način da “potlačeni i ugnjetani” ne gledaju na život onakvim kakav za njih jeste, turoban i težak. Zadovoljstvo za bogate koji imaju i vremena i para da uživaju u umjetnosti.

Ponovo čitajući Danteov pakao shvatio je da tamo mjesta ima i za njega. Ne samo zbog imenjaka koji je lukavstvom prevario Trojance, ostavljajući čovječanstvu novi pojam “trojanski konj” koji će razradu tek doživjeti u savremenom društvu. Svoja lukavstva i prikrivanja čovjek će tek usavršiti. Pakao je Uliksa čekao zbog odsustva posvećenosti. Zbog želje da “da upozna svijet i poroke i vrline čovječanstva”. Faustovske strasti nadjačale su brigu o porodici. A to nije imalo veze sa ljubavlju. Ljubavi je bilo, ali je preovladala nezasita  težnja za sveobuhvatnošću. Potpuno ispunjenje koje nije suđeno čovjeku, onemogućavali su mu odbranu na Posljednjem sudu. I Uliks  se sa tim , htio ne htio, morao složiti. A uostalom, Dante mu se sviđao. Fiorentinac je bio spreman da se žrtvuje za svoja uvjerenja. Divio mu se, ne samo zbog izuzetnog djela, već I neuobičajenog života. Dantea je razriješio krivice, a tek će vidjeti kako će se osloboditi pakla. Pakla, u kome ima i bjeline, sjetite se Blejka, jer je “istina ono u šta se vjeruje”. I tu Uliks otvara vječnu priču, da li je Raj Pakao, jer je gotova priča koja se ne može popravljati? Savršeni poredak više dođe kao kazna a ne milost. Za razliku od nepromjenjivosti Raja, Pakao nije dovršen. Uliksu je bilo jasno na kom mjestu bi se čovjek, umjetnik posebno, smrtno dosađivao. Misao jeste bogohulna, ali po svemu sudeći je tačna. Ili u najmanju ruku zanimljiva. A misli, sjetite se Šilera, mogu  biti jedne pored druge. Stvari ne mogu, jer se međusobno zapetljavaju i sudaraju.

Misao o starosti, po pravilu se javlja, baš u starosti, kada se mladalački fanatizam smiruje. Fizička istrošenost ne spriječava duhovnu radoznalost. Uliksa su zanimala i sjećanja, jer su mu se razlivali lijepi likovi iz mladosti. A ko zna možda sjećanje i ne postoji, sjetite se Staneskua. Postoji samo ono što će biti, događaji koji se nisu dogodili.

Misao o Bogu vazda je prisutna. Ne samo pitanje da li On postoji, već i koja je granica ljudske spoznaje i čemu mučenje da se se spozna univerzum, kad to čovjeku nije dato. Postoje granice naših spoznaja. Njihovo preskakanje vodi čovjeka ka tragičnom, ili što je još gore, lakrdijaškom kraju. Uliksa je mučilo i pitanje zašto Svemogući ne kažnjava tolika nepočinstva i zločine. Da li to znači da je Svemoćan ali ne i uvijek Dobar, ili Dobar ali ne i uvijek Svemoćan?  Ili čovjekovo shvatanje dobrog i lošeg takođe ima ograničenja, pa ovi pojmovi, sjetite se Bloha, nemaju jasne konture ne nebu, već samo na mračnoj i teškoj zemlji. Uliks je odgovor tražio sam, ne želeći utočište u vjerskim dogmama. On je volio more, ne i luke, otvoreni horizont a ne sigurnost lukobrana. I nije se plašio Božije lupe. Nebesko knjigovodstvo tek ga je čekalo.

U Njujorku je za kratko vrijeme doživio mnogo toga. Bio je i blizu smrti, ali pustolovine nisu zadovoljile njegove faustovske apetite. Nešto je nedostajalo. Na kraju shvatio je suštinu života. Shvatio je šta je sreća. Putovanje niAje bilo uzaludno. Oči su mu otvorile kćerka i unuka. U ovom surovom svijetu samo su dva utočišta – porodica i umjetnost. Potrebno je oboje, ali može se živjet i sa jednim. Sve ostalo je manje važno.

Dušan Miklja, kao i Uliks, ima gotovo renesansno obrazovanje. Uživanje je pratiti njegova razmišljanja o književnosti, poeziji, slikarstvu, muzici, istoriji, filozofiji… To se ne može steći preko Interneta. To je plod višegodišnjeg druženja sa knjigama . I dumanja. Ali, Miklja nije Uliks. Njega tek čeka posljednje veliko putovanje. A odavno je već sa porodicom i umjetnošću.
 
Autor: Dragan Popadić, direktor i glavni urednik Radio Tivta