Elvedin Nezirović: Jugoslavija je kao kulturni prostor nerazgradiva

Jedan od šest finalista za Ninovu nagradu bio je i bosanskohercegovački pisac Elvedin Nezirović (Mostar, 1976) i njegov roman „Ono o čemu se ne može govoriti“. Nezirović je 2002. objavio prvu zbirku poezije pod nazivom „Bezdan“. Pesme i eseje objavljivao je u književnim časopisima na prostoru bivše Jugoslavije. Knjiga „Boja zemlje“ (2016) njegov je prvi roman, a drugi „Ništa lakše od umiranja“ (2019) se takođe našao u užem krugu za Ninovu nagradu. Pesme su mu prevedene na engleski, italijanski i turski jezik.



„Bilo bi veliko iznenađenje, ali meni silno važno i drago, kada bi nagradili Elvedina Nezirovića“, rekao je Miljenko Jergović za Ninovu nagradu. Kako to komentarišete? Znači li Vam to?

Naravno da znači, kao što bi vjerovatno značilo i svakom drugom piscu ovoga našeg jezika, u kojem Miljenkove knjige predstavljaju važne književne činjenice.

Kako doživljavate uopšte Ninovu nagradu i da li ste čitali nekog finalistu?

Kada uzmete u obzir tradiciju, ugled i uticaj koji Ninova nagrada danas ima, i to ne samo u Srbiji, rekao bih, nego i u svim zemljama bivše SFRJ, onda je valjda jasno da je veliki prestiž biti u finalu ili – o tome da i ne govorim – postati njenim laureatom. S druge strane, moram priznati da, s obzirom na to da živim u Mostaru i da distribucija knjiga srpskih izdavača u ovom dijelu Bosne i Hercegovine baš i nije na nivou na kojem bi trebalo biti, nažalost, nijednu knjigu koja se našla u finalu nisam uspio pročitati. Ali jesam čitao, recimo, knjigu Nenada Rackovića „Sluz i žuč“, koja je bila u užem izboru i za koju sam, onako, intimno navijao.

Da li je Vaš poslednji roman u stvari Vaša autobiografska priča? O čemu je zapravo „Ono o čemu se ne može govoriti“?

„Ono o čemu se ne može govoriti“ u izravnoj je književnoj vezi s mojim prvim romanom „Boja zemlje“, što je vidljivo i iz podnaslova: „Boja zemlje: novo poglavlje“. I jedna i druga knjiga na svoj su način autobiografije, kao što su svaka na svoj način i fikcija. Možda bismo bili najbliže njihovom žanrovskom određenju kada bismo ih podveli pod, manje ili više, tačnu književnu kovanicu – autofikcija. Svi likovi u ovom romanu, uključujući i naratora, neka su vrsta prototipa stvarnih ljudi, ispisanih onako kako ih pisac razumije i doživljava u stvarnom životu. Oni s njima čak dijele i bitne identitetske odrednice: svoj fizički izgled, svoje biografije, pa čak i svoja imena, ali oni su stvarni samo u onoj mjeri u kojoj je to u književnosti moguće. I nimalo više od toga.

Kao i „Boja zemlje“, i „Ono o čemu se ne može govoriti“ dolazi iz, rekao bih, egzistencijalne potrebe da se progovori o traumatičnim iskustvima prošlosti, s namjerom da se pronađe odgovarajući model razumijevanja i prihvatanja sadašnjosti. Ili sebe u sadašnjosti. Postoje stvari koje su nam se davno dogodile, a koje od nas traže da ih stalno i iznova preispitujemo, jer je to jedini način da preživimo stvarnost koja nam se događa.

S druge strane, mi prošlost sebi predstavljamo posredstvom sjećanja, a sjećanje i vrijeme se isključuju, reći će Vlad Zografi, rumunski pisac. U sjećanju se nakupljaju događaji koji postoje u istovremenosti dok ta istovremenost, paradoksalno, izmiče vremenu. Tako u sjećanju, npr, mrtav čovjek može biti prisutan i podjednako živ kao neki s kojim smo se upravo rukovali.

Sa stanovišta vremena, opet, drugi dio romana je nešto drugačiji, jer je pisan iz pozicije sadašnjeg trenutka, ali opet u ogledalu događaja koji je obilježio mojih dvadeset osam, sada, evo, već dvadeset devet poslijeratnih godina i oko kojeg se formirao moj današnji identitet. To je rastanak s očuhom, krajem maja 1993, odnosno njegova velikodušna gesta da u autobus za kakvu-takvu slobodu uđem ja, a ne on, za kojeg će to, ispostavit će se, biti kobno. Prijetnje smrću mojoj porodici i meni, koje su se jednoga dana pojavile na društvenim mrežama i o kojima se u drugom dijelu romana govori, snažno su odjeknule upravo u mom sjećanju na taj događaj, iz čega se na kraju, nekako sama od sebe, ispisala i ova knjiga.



Kakav je Mostar danas grad posle svega što se dogodilo, kako se živi u Mostaru?

Toliko sam toga prethodnih godina rekao, pa i napisao o Mostaru, da imam osjećaj kako već počinjem ljudima ići na živce. Čak je i dobar dio ovog romana posvećen Mostaru, onome što je nekada bio i onome u šta se pretvorio. Mostar u SFR Jugoslaviji i Mostar danas dva su različita grada, ali ne u onoj mjeri u kojom je to, recimo, bilo koji drugi grad na ovom prostoru, nego na način koji je pomalo unikatan, s obzirom na sve ono što mu se dogodilo tokom 1990-ih. Ne postoji nijedan ovdašnji nacionalizam koji, u većoj ili manjoj mjeri, nije doprinio bilo materijalnom, bilo duhovnom i kulturološkom uništenju nekadašnjeg Mostara. Ili je možda ispravnije reći: uništenju grada.

Najprije su ga rušili i ubijali srpski, pa potom i hrvatski nacionalisti – Međunarodni sud pravde u Hagu, podsjetit ću, pravno je okarakterizirao tu vrstu terora kao Udruženi zločinački poduhvat, kojim su rukovodili kadrovi HDZ-a iz Hrvatske, uključujući i tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana, i tzv. Herceg-Bosne, u to vrijeme, hrvatske satelit državice u Bosni i Hercegovini – da bi ga bošnjačka nacionalistička falanga, na kraju, potpuno dokrajčila svojim arhaičnim poimanjem sebe, svoga vjerskog, etničkog i nacionalnog identiteta, svojim retrogradnim odnosom prema kulturi, prema društvu, prema povijesti, pa i prema ratu, ako hoćete, riječju: prema svemu onome što je u naslijeđu ovoga grada istinski građansko, mostarsko, univerzalno i zajedničko svima.

Kao nekog ko je ovdje rođen i živi čitav svoj život, mene sve to intimno jako boli, ali me, paradoksalno, i ovdje zadržava. Jer svakoga dana, bilo da izađem u jednu od dvije ili tri kafane u koje redovno izlazim, bilo da idem na Veležove utakmice ili, jednostavno, prelazim mostove i hodam ulicama, ja istovremeno sve to činim i u onom mom Mostaru kojeg više nema i za koji sam se zauvijek vezao. Laskam sebi da ga tako branim, da branim ono malo što je od njega ostalo od ove ljubomorne, etnocentrične selendre sačinjene od dva plemenska zaseoka, koja mu je preotela ime i najradije bi ga, da ikako može, izbrisala iz svakog pojedinačnog sjećanja.

Već ste dobili u Srbiji nagradu „Stevan Sremac“ za roman „Ništa lakše od umiranja“. Kakve su reakcije koje dobijate od čitalaca?

Da, nagrada „Stevan Sremac“ uručena mi je prije godinu dana, u Nišu, i sjetim se, često, s koliko samo pažnje su me ljudi iz Niškog kulturnog centra tada ugostili. Ovo je možda prilika da im još jednom zahvalim na svemu, baš kao i ljudima koji su činili žiri: Jasmini Ahmetagić, Dejanu Milutinoviću i Vuletu Žuriću. Što se tiče reakcija na „Ono o čemu se ne može govoriti“, barem onih koje stižu do mene, uglavnom putem društvenih mreža, moram reći da su u najvećoj mjeri pozitivne. Što me, naravno, čini sretnim.

Šta čitate najviše u poslednje vreme, koji pisci i koji romani su Vam legli?

Volim čitati knjige u kojima pisac pokušava da razriješi neku svoju intimnu dilemu, da razotkrije neki svoj misterij, da se suoči s nekim demonom koji ga proganja, iako, u biti, to je samo inicijalno pravilo. Dobra knjiga je, naprosto, dobra knjiga i ako postoji užitak čitanja, onda mi je sasvim nebitno o čemu govori. Evo, recimo, nedavno sam otkrio Eduarda Halfona, Gvatemalca koji živi u Sjedinjenim Američkim državama. Njegove dvije knjige, „Poljski boksač“ i „Duel“, priuštile su mi sate i sate čitalačkog hedonizma. Tu je – da i to spomenem – i Sigrid Nunez, američka autorica njemačko-kinesko-panamskog porijekla, čiji mi roman „Prijatelj“, upravo stoji otvoren na stolu.

Kulturni prostor na području bivše zemlje fino funkcioniše, ipak je isti jezik kohezivan faktor, bar u kulturi. Može li još da se napreduje u tom smeru i na koji način?

Naravno da može. Postoji niz kohezivnih faktora među zemljama u regiji, jezik je samo jedan od njih. Nažalost, problem je u tome što politički procesi, kojima već dugo ovdje upravljaju nacionalisti, intenzivno truju javnost, pokušavajući svim silama raskinuti ono što je, u suštini, neraskidivo. Ako ćemo ići mak na konac, možemo to reći i ovako: toliko je ljudi ovdje pobijeno, toliko se zla desilo samo da bi se na kraju ispostavilo – a ulazak mog romana u najuži izbor za Ninovu nagradu, ako ništa drugo, dokazuje upravo to – koliko je Jugoslavija, kao jezički i kulturni prostor, u suštini nerazgradiva. Te naše snažne međusobne veze, koje imaju i historijsku, i kulturološku, i svaku drugu utemeljenost, prava su blagodat, nešto iz čega bismo – da smo iole normalna društva – trebali crpiti snagu za bolje sutra.

Autor: Bratislav Nikolić
Izvor: Nova