– Čujte, cijeli moj život je vezan za knjigu. To je jedina oblast, jedini fenomen kojem sam ostao vjeran čitavog života. Bavio sam se knjigom i književnošću, jer sam imao sreću da budem i urednik televizijskih emisija, koje su se velikim delom bavile knjigom. Imao sam izvesnih ideja i ranije sam objavljivao poneku priču, neki pamte i one objavljene pre 50 godina, ali to je bilo sporadično. Posao kakav je na televiziji, bilo da je novinarski, dnevnonovinarski ili pripremanje emisija - uzima cijelog čovjeka. Sada kada to više ne radim, pokušavam da nadoknadim ono što decenijama nisam uradio. Rezultat su ove dvije knjige objavljene u Laguni - roman “Kako ubiti gospodina Frojda” i ova knjiga priča “Oni”. Vrlo sam srećan da sam i to postigao, a možda će biti još - kaže u razgovoru za Danas pisac Dževad Sabljaković, ranije poznat novinar i urednik emisija iz kulture na RTS i Jutelu, čija je knjiga priča “Oni” pre dva dana predstavljena u Knjižari-klubu Delfi u beogradskom SKC-u.
Kako biste objasnili ko su to “Oni” i da li Vas ti vaši junaci zapravo prate celog života, jer ste neke od ovih priča napisali još na studijama svetske književnosti?
– Do tog naslova sam došao iznenada. Iza svake od ovih priča stoji konkretna ličnost, konkretan događaj, zbivanje, postoje ambijenti kao što su mansarde, zapuštene kafane, daleke zabiti autobuske stanice... gde su ti likovi koje sam sretao i sa kojima sam, bar sa većinom od njih, ponekad bio u kontaktu, postali neobični i životni u kontekstu u kojem se to zbivalo. Što bi rekao Danilo Kiš, odjednom je u mom viđenju njih i razmišljanju o njima došlo do “oneobičavanja” i oni su polako iz stvarnosti proleteli u literaturu, prešli nekad kratak, nekad dug put. Te priče, bilo kad da su napisane, postale su jedno društvo neobičnih, dobrim dijelom, kreativnih ljudi bilo u životu ili u umjetnosti. Njihovi ambijenti su apsolutno različiti, u suštini im je ta izvjesna potencija kreativnosti u odnosa na život prije svega. Neki od njih su stvarno umjetnici - slikari ili pisci, ali prije svega to su ljudi koji imaju intenzivan odnos prema svemu što doživljavaju - prema radosti i tragici, prema svemu onom što je smisao života. Te priče se zbivaju posvuda, nekoliko njih su beogradske priče - imaju ambijent, atmosferu i čar Beograda, neke su na Mediteranu, ostale su u, da kažem jugoslovenskoj provinciji, jer ako i nisu tada napisane nastajale su u glavi u vrijeme naše bivše zemlje.
Kako ste došli na ideju da napravite ovu knjigu priča, za koje Vaš kolega Filip David kaže da “spadaju u 'sivu zonu' između dana i noći, gde se događaju drame do kraja nerazjašnjene - počinju realistično, a onda kreću u neku vrstu fantastike”?
– Ja sam prije dvije godine nakon dve decenije ponovo bio na Sajmu knjiga u Beogradu. Pre rata sam sa rediteljem Dragomirom Zupancem pravio pregled Sajam knjiga, ako ne preterujem, 15 do 20 godina. Onda je zbog svih poremećaja u našoj bivšoj zemlji to prestalo. Svojevremeno sam znao sve izdavače i pisce, pravio sam intervjue, predstavljao izdavačka preduzeća. Te 2013. sve bilo nepoznato. Nema više ni izdavačkih preduzeća Prosveta, Nolit, BIGZ... sa kojima sam bio takoreći domaći. Sada su sve novi izdavači, novi ljudi, naravno i novi mlađi pisci. Tad sam pisao roman “Kako ubiti gospodina Frojda”, pa mi je palo na pamet što ga ne ponudim nekom od novih izdavača. Razgovarao sam sa urednikom Lagune Dejanom Mihailovićem, kome sam rukopis poslao u januaru 2014, a on je za dva mjeseca odlučio da ga štampa. Njemu i izdavačkom preduzeću Laguna dugujem zahvalnost što su mi omogućili povratak u književni život. Bio sam u njemu, ali kao izvještač, novinar, televizijski voditelj emisija iz kulture, prije svega o knjigama. Oni su me vratili u književni život kao autora. U Ugovoru koji sam potpisao za štampanje romana “Kako ubiti gospodina Frojda” piše da sam dužan da, ako šta još napišem, ponudim prvo Laguni. Ja sam tad odlučio da ponudim knjigu priča. Priče su moja slabost, mada sam i ja malo bio nepovjerljiv, jer priče sada nisu u modi. Od ovih 20 priča sedam je napisano ranije, a 13 su sadašnje. Urednik Dejan Mihajlović je to prihvatio objeručke.
Jedan od junaka Vaših priča kaže da “gospodin čovjek jedino može da piše dnevnik ili pisma, a da je sve ostalo vašarska produkcija ili opsjena”. Da li delite njegovo mišljenje?
– To je doista rekao jedan veliki pisac, koga nisam imenovao, nije bilo potrebe. Ja jako volim formu dnevnika i epistolarne stvari. Smatram da to uvijek mora ostati fragment - u tim fragmentima često se čovjek jako dobro iskaže, tako da sam to u kontekstu priče o Viktoru Caru Eminu unio. Sem žanra priče, koji smatram da je pravo majstorstvo pisanja, meni su vrlo bliski i dragi dnevnici i pisma.
Da li pratite “kulturnu” produkciju u medijima na prostoru bivše SFRJ - da li se mogu porediti među sobom kada je reč i nekadašnjim jugoslovenskim republikama i sa, recimo, Francuskoj, gde ste često?
– Uglavnom pratim, ali ne sa onim intenzitetom kao kad sam pravio emisije o knjigama i književnosti, tako da mi mnoge stvari izmiču, mnogo toga ne stignem da pročitam. Manje pratim šta se zbiva u Francuskoj, više pratim ono što je ovdje. Za mene jedna od velikih pojava među književnicima Miljenko Jergović. Sad mi imamo nevolju gdje i u koju književnost da se svrstamo. On je bosansko-hrvatski pisac, blizak jako čitaocima u Beogradu - Srbiji. On je izuzetan, sjajan, briljantan, pravi pisac koji pravi dve kolumne nedeljno i piše roman za romanom, knjige priča jednu za drugom.
Da li među današnjim novinarima koji se bave kulturom i književnošću vidite nekog svog naslednika?
– Iskreno rečeno, tako malo gledam televiziju, ne zato što sam rijetko ovde, nego što mi je televizija “otišla”. Ne gledam je ni u Francuskoj, ne gledam više ni Dnevnik. Samo čitam, tako da ne znam ko danas vlada ekranima i ko bio taj “naslednik”.
Ne pripadam nigdje
U čiji biste književni korpus sebe svrstali?
– Tu nevolju imam. Dosta ne pripadam nigdje, jer ne živim u konkretnom književnom ambijentu i konkretnom književnom životu. Ovde dolazim često i imam i dalje prijatelje, eto izdao sam i dvije knjige u Beogradu, ali ne pripadam ovom književnom životu, da ne kažem po nekoj nacionalnoj ili državnoj odrednici... Ne pridam ni najmanje ni bosanskoj književnosti. Ja sam jednostavno srećan što sam konačno u situaciji da mogu reći da sam bio novinar, ali da sam sada pomalo i pisac.
Između Pariza, Beograda i Cazina
– Sada živim između Pariza, Beograda i mjesta u Bosni gdje sam proveo djetinjstvo - Cazina. Šećem se od jednog do drugog i pošto više nemam nikakve profesionalne obaveze, slobodan sam bar da budem tamo gdje želim... Sad ću pokušati da napišem nešto što nije fikcija. To neće biti ni memoari, ni sjećanje - pokušaću da rekonstruišem život jedne ličnosti koju sam strašno slabo poznavao, jer je poginula kad sam imao četiri godine. Pokušaću da rekonstruišem život svog oca, bez imalo fikcije. To mi je sada ambicija, a da li ću uspeti ne znam - kaže Dževad Sabljaković.
Autor: J. Tasić
Foto: Vladimir Tasevski
Izvor: Danas