Laguna - Bukmarker - Tajne pisaca: Dejan Aleksić - Knjige o kojima se priča
Sajamski dani - Besplatna dostava na teritoriji Srbije
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Tajne pisaca: Dejan Aleksić

Nakon deset knjiga pesama (što je žanr u kome se oseća najsigurnije), knjige drama i preko dvadeset knjiga za decu, nagrađivani autor Dejan Aleksić napisao je prvi roman „Petlja“, i to iz ženskog lica, i pružio čitaocima snažnu i uzbudljivu priču koja vodi kroz lavirinte skučenih životnih izbora, koji često dovode do preispitivanja i preobražaja ličnosti.

Ideja za roman „Petlja“ nije došla iznenada. Ona je rezultat potrebe da se progovori na pripovedački način o temama koje sam smatrao suviše „nezgrapnim“ da bih na njima brusio stihove. Ovo ne treba shvatiti kao moje uverenje da poezija ne može ili ne treba da se dotiče života ili neke njegove oblasti na najneposredniji način. Reč je samo o tome da sam tražio drugačiji izražajni format, prevashodno zbog efekta koji sam želeo da ostvarim, i shvatio sam da je roman odgovarajuća formalna mera. Oni koji donekle poznaju moj pesnički opus lako će primetiti da je ta proza pisana po diktatu pesničkog uma. Bilo je pravo iskušenje učiniti da ton, ipak, ne bude preterano poetski.

Roman „Petlja“ je, zapravo, vrsta literarno obrađenog svedočanstva o vremenu i prostoru čija su svojstva duboko odredila naše živote, u svim aspektima. Godinama razmišljam o užasu činjenice da ljudi moje i svih generacija koje dolaze nemaju iskustvo življenja u normalnom, uređenom društvu. Ogromna većina nas dospela je u srednje godine na varljivom pogonu vere u „mogući život“. To je ključni pokretač samopreispitivanja glavne junakinje Dine Poledice: u kojoj meri pojedinac može da se beskompromisno ostvari uprkos surovim dejstvima društva, politike, istorije. Dakle, priča je izgrađena na konstrukcijama mučnih pretpostavki, na otvorenim pitanjima iza kojih nikada neće doći pouzdani odgovori. Naposletku, smisao naše egzistencije zasniva se na traganju, to jest na nekoj vrsti pitanja, a istinski verujem da je pravilno usmerena zapitanost uvek bolja od sumnjivih odgovora i bilo kakve izvesnosti.

Iako sam ideju za roman dugo nosio i oblikovao u sebi, potom i u brojnim pripremnim nacrtima, sâm rad na njemu nije trajao dugo. Napisao sam ga za svega dva i po meseca, u vreme karantina i policijskog časa tokom pandemije. Jedino tako je, čini mi se, bilo moguće – da imam period kontinuiranog rada na tekstu, bez ,,ometajućih“ okolnosti kojih je u mojoj regularnoj svakodnevici mnogo: redakcijski posao, putovanja, književni programi... Recimo da sam na mudar način iskoristio zlo doba. Ali kada zlo doba nekom traje otkada zna za sebe, kako svoju biografiju percipira glavna junakinja, personalnost te individue razvija se kroz voljne i nevoljne deformitete, stiče odlike socijalne nakaznosti ne bi li se prilagodila životu u sredini koja nameće uslove.

Ljudi koji su pročitali roman najčešće ističu dobro iznijansiran karakter i senzibilitet junakinje, povezanost motivacije i postupaka vođenih njenom buntovnom prirodom. „Nikada nisam videla tako uspeo ženski glas kod muškog pisca“, napisala mi je u poruci jedna ugledna kritičarka. Ja sam želeo taj izazov, hteo sam da sebi otežam rad, jer svaka prepreka održava naročitu budnost u stvaralačkom procesu. Od najranijih skica znao sam da ću roman pisati iz prvog ženskog lica. Hteo sam da izgradim donekle verterovski lik mlade žene, koja svojom kompleksnom ličnošću odstupa od preporučenih normi pervertirane stvarnosti i čija je pojava na telesini bizarnog društvenog organizma ništa drugo do čir koji se gnoji i svrbi.

Pored zahtevnog pripovedanja iz ženske perspektive, zadao sam sebi još jedan težak zadatak, koji se odnosi na kompoziciju. Nju čini vrlo složena montaža više vremenskih ravni, s tim što ta složenost ne otežava čitanje, a sam čitalac se lako kreće kroz vremena, vođen nenametljivim putokazima. Morao sam da smislim čitav asortiman pripovedačkih trikova da bih to postigao. Rezultat je da se u prepletenosti prezenta i brojnih perfekata pronalazi naročit sinhronicitet, takoreći paradoks koji možda najbolje možemo objasniti Matićevim stihom: „Prošlost dugo traje.“

Piše: Dejan Aleksić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 10


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
spremite se sajamski dani od 14 do 29 oktobra laguna knjige Spremite se! Sajamski dani od 14. do 29. oktobra
17.10.2024.
I ovaj oktobar donosi mnogo radosti svim ljubiteljima knjige! Sajam knjiga je naša najvažnija manifestacija koja promoviše knjigu i čitanje, a čitaoci ne propuštaju Sajam!   U slučaju da ne...
više
laguna i knjižare delfi na 67 međunarodnom beogradskom sajmu knjiga laguna knjige Laguna i knjižare Delfi na 67. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga
17.10.2024.
Najlepši oktobar i još jedan Sajam knjiga!   Od subote 19. do nedelje 27. oktobra pod kupolama Beogradskog sajma održaće se 67. Međunarodni sajam knjiga, a na njemu će se Laguna predstaviti...
više
veliki broj pisaca na štandu lagune na sajmu knjiga u hali 1 laguna knjige Veliki broj pisaca na štandu Lagune na Sajmu knjiga u Hali 1
17.10.2024.
I ove godine sa čitaocima će se družiti veliki broj pisaca tokom devetodnevnog Sajma knjiga. Ovo je kompletan raspored potpisivanja pisaca na štandu Lagune u Hali 1:   Nedelja, 20. oktob...
više
u slavu neponovljivog komediografa izložba branislav nušić slučaj jedne sobe  laguna knjige U slavu neponovljivog komediografa: Izložba „Branislav Nušić: slučaj jedne sobe“
17.10.2024.
Izložba „Branislav Nušić: slučaj jedne sobe“ Legata u Muzeju grada Beograda biće otvorena u ponedeljak 21. oktobra, u Foajeu III galerije Narodnog pozorišta u Beogradu. Ovo je, kako se ističe u...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.