Stiven Presfild o „Poslednjoj Amazonki“

Razgovor: Stiven Presfild, američki bestseler pisac, za „Art vijesti“ govori o svom romanu „Poslednja Amazonka“

Ženska moć je kao moć atoma. Ako joj ikada dozvolimo da se oslobodi u punom izrazu, to bi ozarilo svijet - i promijenilo sve

„Poslednja Amazonka“ roman poznatog američkog pisca Stivena Presfilda, pripovijeda o vječnom sukobu između slobode i civilizacije, ljubavi i odanosti, muškarca i žene. Legendarni Tezej, kralj Atine, otisnuo se na pomorsko putovanje u zemlju tal Kirti, naroda ponosnih ratnica koje su Grci nazivali Amazonkama. Kad se velika ratna kraljica Antiopa zaljubila u atinskog kralja i pobjegla s Grcima, veličanstveni narod Amazonki ustao je u gnjevu. Godina je 1250. p.n.e. – civilizovani grčki grad-država Atina sukobljava se s varvarskim carstvom Amazonki u titanskoj borbi za opstanak. Usred pokolja, krvi i nasilja, Presfild nam predstavlja ljubavnu priču tako veličanstvenu da je kadra da izazove rat. Roman „Poslednja Amazonka“ objavila je „Laguna“ u prevodu Tatjane Milosavljević.

Stiven Presfild je rođen 1943. u Porto Spejnu na Trinidadu. Pošto je 1965. diplomirao na Univerzitetu Djuk, stupio je u marince. Pripadnik ovih elitnih vojnih trupa bio je sve do 1971. godine, kada se oženio, preselio u Njujork i zaposlio kao pisac reklamnih tekstova. U želji da uradi nešto kreativnije dao je otkaz i počeo da piše roman. Ta odluka se umalo pretvorila u njegovu životnu katastrofu. Tri godine kasnije, razveden i bez prebijene pare, živio je u jednoj prikolici pokraj rijeke, od niza privremenih poslova kao što su branje voća i vožnja taksija i traktora. U međuvremenu je napisao tri romana, od kojih nijedan nije objavljen. Potom se Presfild odselio u Holivud, gdje je u narednih 15 godina napisao, ili sarađivao na pisanju 34 scenarija. Tih godina, omiljena knjiga mu je postala „Bhagavad-Gita“, i u njoj je pronašao i inspiraciju za prvi svoj roman koji je ne samo objavljen, nego i dospio na bestseler liste, pod naslovom „Legenda o Bageru Vensu“. Za njim su uslijedili istorijski romani čija se radnja odigrava u antičkoj Grčkoj i koji su, jedan za drugim, postigli zavidan uspjeh, prije svega u Sjedinjenim Državama i u Grčkoj: „Ognjena kapija“, „Plime rata“, “Aleksandar – Vrline rata”, „Poslednja Amazonka“, „Pohod na Avganistan“...

Stiven Presfild živi u SAD. Na početku razgovora za „Vijesti“ govorio je o istorijskoj pozadini svog romana „Posednja Amazonka“.

- Istorijska pozadina je više legendarna nego što je istorijska – kaže Presfild i dodaje: - Postoje brojne grobnice žena ratnica sahranjenih sa svojim mačevima i svojim konjima u Ukrajini i oko Crnog mora. Ali, knjiga je zasnovana na legendi o Tezeju i Antiopi. Moj primarni izvor bio je Plutarhov „Tezejev životopis“.

Vaša knjiga je bogata istorijskim detaljima. Kako ste rekonstruisali ovaj istorijski period, amazonsku naciju, rituale i mitove tog naroda, ljuepotu njegovog izgleda i divljaštvo, jer radnja se u romanu odvija u 1250. godini prije Hrista, što je takođe i prije Homera, a znamo da su istorijski izvori o tom periodu rijetki i nepouzdani?

“Zato je i fikcija!” Ja sam u suštini sve izmislio. Počeo sam sa pretpostavkom da su Amazonke njegovale i uzgajale konje, kao što su to činili i Mongoli ili ravničarski Indijanci američkog Zapada. Svi znamo da mlade djevojke vole da jašu konje i formiraju veoma duboke veze sa njihovim jahaćim konjima i sa drugim mladim jahačicama. Odlučio sam da bi konji trebalo da budu oružje visoke tehnologije tog doba. Legenda kaže da su Amazonke bile prvi ljudi koji su ukrotili konje i one su se prve borile kao organizovana konjica. Konj, kako sam ga zamišljao, bi bio “ujednačitelj” koji bi žene učinio jednakima sa muškaracima u borbi. Onda sam proučavao konjičke kulture (i konjičke ratnike kroz istoriju) i konstruisao zamišljeno društvo žena i konja.

Jedna od tema Vašeg romana je strašan teror rata. O toj temi ste pisali i ranije i u Vašim prethodnim romanima. Zašto?

Želio sam da ponovo izmislim žene na način na koji nikada ne mislimo o njima danas. Kao ratnice koje bi mogle da se na bojnom polju susretnu oči u oči sa muškarcima, a da ne posustanu. Htio sam da vidim kako bi savremene žene reagovale na to? Da li bi im se to dopalo? Da li bi one smatrale da je to inspirativno?
Uvijek sam smatrao da je ponižavajuće za žene ako ženski rod posmatrate kao žene, kao ljubavnice, kao zavodnice, kao “moć iza mukarca”. Kako su muškarci zadobili takvu prevlast? Šta čini muškarce tako jakim? Prije nekoliko godina bio sam u posjeti nekim svojim prijateljicama koje se bave streljaštvom. To je bilo u San Dijegu, u Kaliforniji i ove dame su bile visoke, jake “surfer djevojke”, veoma atletske građe. Pomislio sam u sebi: “Ja ne bih želio da uđem u borbu sa ovim djevojkama, da odstrijele lukove i strijele na mene. One su opasne!”
One su postale model za moje zamisli o Amazonkama.

Antiopa, plemenita kraljica koju je izdao “tal Kirtu” zbog ljubavi prema Tezeju je ljubavna priča u romanu “Poslednja Amazonka”. Zašto je ova priča tako specifična?

Ljubavna priča, naravno, potiče iz legende. Ali čak i da je nije bilo, mi bismo je morali imati. Jer poslije pitanja: “Da li žena može biti u potpunosti samodovoljna sebi i da li joj je muškarac uopšte potreban?” slijedi: “Šta se dešava ako se jaka, samodovoljna žena zaljubi?”
Ali iza žensko- muške priče u “Poslednjoj Amazonki” stoji povijest o sukobu između tribalizma i civilizacije. Jedan od modela koji sam imao na umu su američki bijelci u odnosu na domorodačka plemena američkih Indijanaca. U “Amazonki” Tezej predstavlja Atinu - grad - civilizaciju i on ima jako dobar razlog za to zbog budućnosti. Amazonke predstavljaju plemenski način života, koji je drevan i lijep i nevjerovatno zadovoljavajući za dušu pojedinog pripadnika ili pripadnice plemena. Likovi Eleutere i Antiope i Selene nalaze jak razlog zbog koga je taj način života plemenit, čistiji i častniji – i da stvara veću sreću od korumpiranog stila grada i civilizacije.
Antiopa, amazonska kraljica, zatekla se na sredini. Ona voli svoj narod, ali ona takođe voli Tezeja - i ona vidi da će civilizacija na kraju poraziti tribalizam. Ona je u ćorsokaku u nevoljama nerješive dileme.

U romanu “Pohod na Avganistan” pisali ste o “nangvaliju” varvarskom avganistanskom kodu, u “Ognjenoj kapiji” o spartanskim vojnicima, u “Poslednjoj Amazonki”, ove junakinje (Amazonke), takođe imaju svoja pravila ponašanja, svoja etička pravila kojima žive. Vaši romani sadrže poštene borbe, ako se takva riječ može koristiti za borbe. Zašto je taj segment toliko značajan u Vašim romanima?

Taj kod je plemenski kod, koji postoji u skoro istom obliku u svim plemenima, u svim djelovima svijeta, kroz cijelu istoriju. To je u našem DNK, evoluirali smo tokom miliona godina, kao plemenska bića. Ali, ti dani su prošli. Borba svih protiv svih više ne funkcioniše, pošto je izmišljeno savremeno naoružanje i moderne komunikacije, pa svi možemo da vidimo da su ljudi u drugim “plemenima” isto tako ljudski i isto toliko vole i isto su toliko plemeniti kao što smo mi - i zaslužuju da žive svoje živote u miru, baš kao i mi. Po mnogo čemu, ja smatram da je pimarno pitanje u današnjem svijetu: tribalizam nasuprot modernosti. Mi to vidimo u Iraku, Avganistanu, Africi, Siriji, Egiptu, Libiji, čak i u Srbiji!

U “Poslednjoj Amazonki” žene pokreću radnju, one su dominantne, hrabre, odvažne. Danas bi se reklo da su feministkinje. Da li se slažete sa ovim mišljenjem?

Nijesam siguran da se savremeni termini kao što su “feminizam” mogu primijeniti na drevna (čak i imaginarna) društva. Amazonke, kako ih ja zamišljam bile su neka vrsta feministkinja, ali nijesu same sebe određivale u odnosu na muškarce niti su tražile bilo kakve ustupke od muškaraca. One su bile spremne da se bore za sve što su osjećale da zaslužuju, prije svega za njihovo pravo da žive život na željeni način, da ne budu primorane na neke kalupe koje su izmislili muškarci u korist muškaraca.

Možemo li čitati ovaj roman kao knjigu o sukobu između civilizacije i divljine? Da li ova tema ima nekih odraza u savremenom svijetu ?

Znamo, očigledno, da Amazonke više ne postoje (ako su, u stvari, one ikada postojale.) Kakve mi veze, kao pisac i čitalac, imamo sa tim? Mislim da je priči bila potrebna mada taj hrabri, plemeniti, drevni način nije nestao u potpunosti sa zemlje, već da je njihov DNK živ u savremenoj ženi. Savremene žene su uspavane, ako mene pitate. Moj osećaj je da su današnje žene obmanjene od strane društva. Njima su isprali mozak uvjerenjem da one posjeduju samo X količinu energije, a činjenica je da u stvari, one posjeduju moć u iznosu X puta deset. Ženska moć je kao moć atoma. Ako joj ikada dozvolimo da se oslobodi u punom izrazu, to bi ozarilo svijet - i promijenilo sve.

U “Ratu umjetnosti” Vi citirate Telamonove riječi: “Jedna je stvar proučavati rat, a druga živjeti život ratnika”. Možete li prokomentarisati ove riječi?

Postoji vic o razlici između “učestvovati” i “uključiti se”. To se poredi sa slaninom i jajima za doručak. Kokoška “učestvuje”. A svinja je “uključena”.
Amazonke iz ove priče su živjele život na način kako je propisao Telamon. One su živjele za svoje ideale.

Vaš novi roman „Profesija“ se dešava u bliskoj budućnosti. To je novina u Vašem pisanju, s obzirom da je radnja većine vaših romana smještena u antičku Grčku. Šta nam možete reći o ovom romanu? Da li postoje neke sličnosti sa prethodnim knjigama?

Razmišljam o „Profesiji“ (smještenoj u godinu 2032.), kao o istorijskoj fikciji, postavljenoj u budućnost. To je projektovani svijet, zamišljeni svijet sa ne baš puno razlika od današnjeg, osim u jednoj ključnoj stvari, a to je da, po mom mišljenju 2032. godine u situacijama kao što su u Iraku ili Avganistanu ili Libiji, se ne bi intervenisalo konvencionalnim trupama pod zastavom nacije ili koalicijom naroda, već bi akcije obavljao korpus profesionalnih ratnika zaposlenih od strane korporacija. Prenesete izvrnut zaplet iz stvarne istorije (Cezar prelazi Rubikon) i imate priču.

U knjizi “Ratnički etos” tvrdite da smo svi mi ratnici. Da li se mi borimo po određenom etičkom kodu?

“Ratnički etos” je jedan način gledanja na svijet. Postoje i drugi. “Majčinski etos”, na primjer, može posmatrati svijet kao porodičnu potrebu za njegovanjem i ljubavi. To je apsolutno validan način gledanja na svijet.
Ratnički etos posmatra život kao borbu. (Zato sam, kao umjetnik, to prihvatio - jer moj je život kao pisca potpuno isti). Ratnički etos vjeruje da se svako od nas svakodnevno suočava sa neprijateljima, i izvan i unutar sebe - i da je imperativ opstanka da se moramo suočiti s tim neprijateljima, a ako ih ne porazimo, onda da se barem sačuvamo da nas ne pobijede. Ratnički etos je u osnovi plemenski kod. On je kod Amazonki. Njegove vrline su hrabrost, nesebičnost, strpljivost, lojalnost, spremno prihvatanje nedaća, poštovanje starijih i starih običaja. Ratnički etos podrazumijeva kodeks časti, što znači ne samo spremnost da se žrtvuje za grupu, već i moralni kodeks uzdržanosti u odnosima sa neprijateljem koji je prevaziđen. Sportisti žive po ratničkom kodu. Ljudi iz vojske, očigledno. Mnogi biznismeni. Kriminalci to čine. To je ono što je toliko privlačno u filmovima kao što su “Kum”. Možemo vidjeti porodicu koja je u potpunosti vjerna svojim principima i stoji iza svojih ljudi, čak iako su oni uključeni u kriminal, tu se ne može pomoći, ali mislim: “Hej, bilo bi prilično kul biti Korleone”.

Svi Vaši romani su filmični. Da li nekome predstoji ekranizacija?

Samo je jedna od mojih knjiga pretočena u filmu – “Legenda o Bager Vensu”. U njemu su glumili Met Dejmon, Vil Smit i Šarliz Teron, film je režirao Robert Redford.
Prava za snimanja filma po „Ognjenoj kapiji“ otkupio je filmski studio „Universal“ ali kada je snimljen film „300“ vidjelo se da je „Universal“ propustio šansu. “Poslednja Amazonka” je pod opcijom kod studija “Twentieth Century Fox” - ali nije snimljen. “Ubijanje Romela” je u opciji kod “Bruckheimer Filmova”, ali ni on nije snimljen. Mada još uvijek ima nade za sve njih. Moja posljednja knjiga “Profesija” nalazi se trenutno u procesu adaptacije. Međutim, postoji dug put, od “opcije” do “filma”.

„Ognjena kapija“ zvanično je uvrštena u obaveznu literaturu za studente Vojne akademije Sjedinjenih Država i pripadnike specijalnih pomorsko-pješadijskih jedinica. Na koji način ova knjiga pomaže studentima?

Nikada je nijesam pisao u tu svrhu, ali mislim da se prikazivanje ratničkog društva drevnog Spartanaca posmatra kao inspiracija savremenih vojnika i marinaca. Oni se dive kodu časti Spartanaca i njihovoj hrabrosti i odanosti koju su gajili jedan prema drugom. Mnoge jedinice imaju nadimak “Spartanci” i smislili su simbole i majice, pa čak i tetovaže drevnih grčkih kaciga i tako dalje.

Da li vas je ikada interesovala ratnička prošlost drugih balkanskih naroda osim Grka. Konkretno, Crna Gora, iako mala poznata je kao izrazito ratnička zemlja?

Začudo, ne. Iz nekog razloga, samo su stari Grci okupirali moju maštu. Ja ne znam zašto. Možda sam imao “prethodne živote”, iz tog perioda i neki dio mene se “sjeća” i želi da se vrati. Ali, u pravu si, postoje mnoge, mnoge velike priče na Balkanu. Možda bi ti trebao da ih napišeš!

Ratnice sa lukom

Herodot u “Istoriji” tvrdi da su Sarmati bili potomci Amazonki i Skita i da su njihove žene „nastavile da njeguju drevne amazonske običaje tako što su često išle u lov na konjima sa svojim muževima; učestvovale su u bitkama i nosile iste haljine kao i muškarci“. Herodot kaže da „se ni jedna djevojka nije udavala dok prethodno ne bi ubila muškarca u nekoj bici“. Po Herodotu, grupa Amazonki je prešla Azovsko more i došla u zemlju Skita blizu jugoistočnog dijela Krima. Kad su naučile skitski jezik, pristale su da se udaju za skitske muškarce pod uslovom da ne budu prisiljavane da poštuju običaje skitskih žena. Ova grupa se preselila na sjeveroistok i naselila se oko rijeke Don od koje su kasnije nastali Sarmati. Prema Herodotu, Sarmati su se borili na strani Skita protiv Darija Velikog, persijskog kralja, u 5. vijeku prije nove ere. Hipokrat ih opisuje kao žene bez desne dojke i objašnjava proces koji se primenjivao kako bi se spriječio rast dojke i sva snaga usmjerila na desno rame i ruku. Kaže da su imale bronzani instrument koje su grijale do usijanja pa ga onda prijanjale na desni dio grudi djevojčica.

I Herodotovi i Hipokratovi spisi svjedoče o tome da su Sarmati željeli da svoje žene pretvore u snažne ratnice i lovce. Arheološki nalazi potvrđuju postojanje žena ratnika kao i aktivnu ulogu sarmatskih žena u vojnim operacijama i društvenom životu. Grobovi naoružanih sarmatskih žena čine oko 25% od ukupnog broja nađenih grobova sarmatskih ratnika. Obično su bile sahranjivane sa lukom.

Plutarh tvrdi da je vojska Amazonki i Skita napala Atinu za vrijeme Tezejeve vladavine. Oni su u toj mjeri pregazili grad da su se utaborili ispod Akropolja, što je kako tvrdi Plutarh „moguće potvrditi imenima što ih tamošnja mjesta još uvijek nose, kao i grobovima i spomenicima onih koje padoše u bici“.

Autor: Vujica Ognjenović