Slavenka Drakulić: U starosti žene pate zbog ljepote, a muškarci zbog seksa

Za Slavenku Drakulić teško je reći da je „Autor u gostima“ na Trsatu, u Gradskoj knjižnici Rijeka. Rođena Riječanka, Sušačanka, danas je jedna od najprestižnijih naših autorica čije se knjige prevode na mnoge jezike, a čije članke, kolumne i političke komentare objavljuju domaće i mnoge ugledne strane novine i časopisi, među kojima su The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, The Guardian, Eurozine… Početkom devedesetih prošlog stoljeća bila je i suradnica ovih novina, koje bi uskoro trebale obilježiti 120 godina otkako ih je utemeljio Frano Supilo.

Vašu ste najnoviju knjigu naslovili „Nevidljiva žena i druge priče“, iako će mnogi nakon prvog čitanja, hvatajući zajedničku nit, pomisliti da se radi o romanu, pojednostavljeno rečeno o „romanu o starenju“. Radilo se o romanu ili pričama o starenju žene, ili žena, moglo bi se reći da ste jedna od prvih, ako ne i prva, spisateljica, ne samo u nas, koja se uhvatila te teme. Kako ste se odlučili na taj pionirski pothvat, promatrati žensko tijelo i pisati o starenju tijela žene, o tim nekim mijenama o kojima se i u svakidašnjem životu prilično diskretno i u povjerenju razgovora?

U našoj zapadnoj kulturi nije popularno pisati o starenju, osim ako to nisu priručnici za pomoć, odnosno „pomlađivanje“! Ne zaboravite da cijela industrija ljepote, prehrane, oblikovanja tijela itd. živi od vjere da žene, a bogme i muškarci, mogu i trebaju izgledati mlađe. Uvjerila sam se to kad sam pisala esej o starenju i književnosti prije nekoliko godina. Namjera mi je bila pisati o ženskom iskustvu i tražila sam ga u književnosti, ali sam naišla uglavnom na autobiografije. Pa čak i tamo se ta faza života nekako prebrzo preskače. Naišla sam na nešto drugo, vrlo zanimljivo: spisateljice često opisuju bolest onih oko sebe pa i svoju, naročito demenciju i Alzheimer. Kao da im ta tema daje više legitimiteta pisati o svemu onome što prati nemoć, slabljenje tijela i uma pa dakle i gubitak identiteta neke osobe.

Rođena ste Riječanka, Sušačanka, vezani ste obiteljski za ovaj kraj, oni pažljiviji čitatelji prepoznat će ga i u ovoj knjizi. Čini mi se da do ovog predstavljanja knjige „Nevidljiva žena i druge priče“ u Ogranku Trsat Gradske knjižnice Rijeka niste dugo bili kao književnica u gradu. Kakve su vaše današnje veze s Rijekom?

Posljednji put sam sudjelovala na festivalu „Vrisak“ prije dvije godine. Nisam često gošća Rijeke, ali nema me ni u drugim gradovima jer živim na više mjesta pa je to pitanje logistike. Ja ionako više volim da me čitaju nego gledaju i slušaju. Mislim da je pisac najbolji u tekstu a ne na nekakvoj pozornici. Ili u intervjuima!

Rijeka je Europska prijestolnica kulture 2020. godine. Ne znam jeste li upoznati s tim projektom i koliko, no je li vas netko kao Riječanku zvao da na bilo koji način sudjelujete u njemu?

U vezi toga imam jedno tužno iskustvo. Naime još prije par godina, kad je Rijeka dobila tu čast, jedna osoba zadužena za književni dio predstavljanja grada napisala mi je poruku. U poruci stoji da se za tu priliku priprema zbornik priča o gradu i okolici i da se piscima nudi da, mislim, mjesec dana provedu u nekom mjestu, pa da onda napišu priču. Ako se dobro sjećam, meni je bio ponuđen boravak da li u Lošinju, i to u veljači. Razveselilo me da odbor zadužen za organizaciju vodi računa i o književnosti. Ali kako nisam mogla provesti mjesec dana tada i u tom mjestu, odgovorila sam da ću rado napisati priču i bez da negdje stječem iskustvo regije (jer pretpostavljam da se o tome radi), kako sam rodom iz Rijeke i dobro poznajem taj kraj. To bih zaista rado bila napravila. Odgovor je bio da to, nažalost, nije moguće. Pretpostavljam da se radilo o europskim propozicijama i procedurama. Bila sam baš žalosna da nisam mogla sudjelovati u tom projektu.

Znam da ne volite kada vas netko predstavlja u superlativima, kao najprevođeniju autoricu i slično, ali vaš književni i esejistički, o novinarskom neću ni govoriti, opus je takav i toliki da bi se po mom skromnom mišljenju, jedna Europska prijestolnica kulture trebala barem potruditi pohvaliti da ste rođeni ovdje, ako ne i staviti ex libris EPK 2020. na ovu knjigu koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim bilo gdje u svijetu.

Shvaćam to kao veliki kompliment, pogotovo od kolege, ali ne vjerujem da je tako što moguće.

Što se „Nevidljive žene“ tiče, u stvari ovu knjigu i jesam zamislila kao roman, ali kad sam već napisala dobar dio, predomislila sam se. Činilo mi se da je, kao roman, tekst preopterećen teškim emocijama pa se ne može pročitati u dahu. Trebalo ga je razlomiti, mislim da bolje funkcionira kao zbirka priča na istu temu.

U literaturi možemo naći primjere gdje muškarci svjedoče o tome što ih muči kad ih tijelo počne izdavati. Po čemu se to razlikuje žensko od muškog starenja, imaju li išta zajedničkog?

Naravno da nam je mnogo toga zajedničkog ali stvar je u tome da, kad se govori o starosti, naglašava se samo taj zajednički nazivnik: socijalni status, mirovine, zdravstvena briga, društvene aktivnosti i slično. Ali kako nismo u istom položaju u životu, tako nam je iskustvo starosti ponešto različito. Vrlo pojednostavljeno i banalno, ženama je važnija ljepota a muškarcima pak seksualno funkcioniranje. Istina, o tome odlično pišu i Philip Roth i J.M. Coetzee i mnogi drugi pisci. Mene je u ovim pričama zanimala intimna slika ženskog iskustva starenja, tijelo i emocije, psihologija, stvarne situacije… i to sam pokušala dočarati, kako iz osobnog, tako i iz tuđeg iskustva.

„Kratka zimska šetnja“, priča o inkontinenciji, čini se univerzalnom, jednako bliska svima kojima je „starost posebna vrsta samoće“.

Zaista, takve poteškoće su nam zajedničke jer bolesti, osim nekih rijetkih, ne biraju spol. Ako je starost posebna vrsta samoće, onda je bolest udvostručuje. I stvara jedan strašan osjećaj posvemašnje nemoći.

Učinilo mi se na prvi pogled kao da knjiga počinje završetkom, a završava početkom. Završnom pričom, ili poglavljem, „Popis stvari koje treba ponijeti na put“ kao da ste htjeli definirati datum kada počinje starost. To je onaj dan u kojem se za vikend putovanje spremamo cijelo dopodne slažući na stol hrpu lijekova i nekad nepotrebnih nam stvari. Uvodna „Nevidljiva žena“ sam je kraj te kronike nestajanja, kada sami sebe ne prepoznajemo, blijedimo, kada nas više ni drugi ne vide pa svima postajemo živa prepreka. Ima li starost svoj početak i kako ga prepoznati?

Da, izvana je to postepeno nestajanje, nevidljivost koju žene često spominju kad govore o svom iskustvu. A iznutra… za mene je to osjećaj krhkosti, lomljivosti, fizičke i psihičke. Situacija kad ne možete više savladati stvarnost, svoju vlastitu svakodnevicu ma kako reducirana već bila. Zato je priča o popisu na kraju, nije to početak starosti, radi se o odustajanju zbog osjećaja krajnje nemoći.

Odnosi li se naša zapadnjačka civilizacija licemjerno prema starosti i starijima?

Pa ako su mladost, brzina, energija, ambicija, produktivnost vrijednosti ove kulture, onda su naravno starci suvišni. U ranijim vremenima i društvenim zajednicama starci su imali važnu ulogu koju su izgubili. Zanimljivo je ipak da se i u tome razlikuju žene i muškarci, naročito u tradicionalnijim društvima kao što je naše. Naime žene su ovdje i dan-danas i te kako potrebne, one pomažu oko djece, čuvaju ih, kuhaju za obitelj i općenito su vrlo angažirane. Istina, puno rade ali im to pomaže da se osjećaju potrebnima i da tako lakše žive svoju starost. Muškarci s gubitkom posla gube i društvenu ulogu, često padaju u depresiju i osjećaju se nepotrebnima, suvišnima… Ja naravno generaliziram da bih istaknula razlike. Ima ljudi koji uživaju u novostečenoj slobodi, u hobijima, putovanjima ali oni su, bojim se, u manjini.

Jednom prilikom ste izjavili kako je vaš odnos prema starenju pomalo neobičan, da vam je svaka nova godina dobitak, budući da vam se pružila prilika da ostarite, jer živite s tuđim bubregom i još od svoje tridesete se borite da uopće ostanete živi. Je li se nakon iskustva pisanja ove knjige nešto promijenilo budući da se u njoj pitate: „Je li starost, čak i kad nema bolesti, samo neprekidni niz poniženja koji prati sve veća ravnodušnost“?

Ne, upravo me moje životno iskustvo nekako navelo na pisanje ove knjige. Jer sam, kao i svi kronični bolesnici, u poziciji da mogu cijeniti činjenicu da starim, da to doživljavam kao dobitak a ne gubitak. Možda mi je zbog toga bilo lakše napisati ovu knjigu. Ali za sve nas je problem da starost može biti ponižavajuća, naročito u siromaštvu – i da okolina i društvo često jesu ravnodušni pa i okrutni.
 
Uz literarno, fikciju, u ovoj je knjizi nemoguće zaobići i ono autobiografsko, činjenično, pogotovo je zanimljiv vaš odnos prema majci i suočavanje s njezinim starenjem koje kao djeca teško prihvaćamo, a još manje razumijemo u nekim godinama. Ta priča o majci nekako nosi cijelu knjigu, najemotivnija je i najupečatljivija. Je li vam nakon tog obračuna sa samom sobom bilo lakše literarno uobličiti ostatak knjige o starenju?

Zanimljivo, najviše sam reakcija čitateljica i čitatelja dobila na te priče o majci. Tu se svima bilo lako identificirati. U pravu ste, vrlo su emocionalne i nekako nose knjigu. Suočavanje sa svojim odnosom prema roditeljima ključno je za odrastanje, a istovremeno i vrlo individualno. Znamo iz iskustva i iz literature da taj odnos nije jednostavan, da može biti izvor ozbiljne traume. Možda i da ga treba zaboraviti. U svakom slučaju teško mi je reći koliko je to bio obračun sa samom sobom, a koliko je u tim pričama tuđih iskustava i zamišljenih situacija. No to nije ni važno. Važno je da u tim emocijama i situacijama čitatelji – zapravo su to čitateljice, žene ionako najviše kupuju i čitaju knjige – prepoznaju sebe.

Ako posebnosti ženskog starenja mogu razumjeti i emotivno komunicirati s vašom knjigom samo žene, u priči o majci svi čitatelji mogu se naći i poistovjetiti, radilo se o grižnji savjesti zbog majčinog odlaska u starački dom ili zbog toga što je svatko od nas svojim roditeljima barem jednom u životu propustio kupiti bijelu toplu vestu koju su poželjeli. I svatko od nas se uplašio prepoznavajući u njihovoj starosti samog sebe. Priča o majčinoj smrti „Pospremanje“ završava: „Nikad nisam odrasla, i to je bio razlog zbog kojeg sam bila nepravedna prema njoj sve do samog kraja“. Je li to i životni usud da shvatimo tek kad je prekasno koliko smo nepravde nanijeli onima koji su nas rodili?

Da, bojim se da je tako, nije lako razmišljati o vlastitoj nepravdi i odgovornosti prema roditeljima. No ne bismo trebali misliti nekritički o roditeljstvu. Naime, mogla bih na vaše pitanje odgovoriti protupitanjem: a koliko su oni nanijeli nepravde nama? O tome sam pisala u romanu „Optužena“. Nisu svi roditelji dobri, pogledajte statistike o obiteljskom nasilju. Ima ljudi koji naprosto ne znaju i ne žele biti roditelji ali se to ne usude sebi priznati, niti se u društvu o tome dovoljno govori. Ima žena koje su požalile jer imaju djecu, da očeve i ne spominjem. A i djeca ponekad ne žele odrasti ili tlače roditelje, iskorištavaju ih, čak zapostavljaju pa i zlostavljaju. O tome, odlično piše u svojim kolumnama Vedrana Rudan – radikalno, po svom običaju.

Čitajući knjigu stranicu po stranicu, priču po priču, poglavlje po poglavlje, nekako mi je pred oči iskakala slika Dorothee Tanning „Rođendan“, njezin autoportret s trideset godina, na kojoj je iza autorice nepregledan niz poluotvorenih vrata, a sama njezina nedavna madridska retrospektivna izložba bila je naslovljena „Iza vrata, još jedna nevidljiva vrata“. I vi kao autorica ove knjige kao da nam literarno otvarate vrata iza kojih se opet nalaze neka nova koja nas opet vode dalje, ni sami ne znamo gdje, ali svakako moramo iza njih zaviriti i otkriti što kriju. Ni „Nevidljiva žena“ ne čini se završenom knjigom, završenom pričom?

Voljela bih znati odgovor na to pitanje! U životu nekoga tko piše ništa nije završeno, pisanje je moranje. Ali što točno i kada slijedi, što se „kuha“ u mojoj kuhinji nije uvijek lako reći. Barem ne još.
 
Autor: Branko Mijić
Izvor: novilist.hr