Prije nešto manje od mjesec dana boravio sam sa skupinom pisaca i intelektualaca iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Srbije na pitoresknom Crvenom otoku pokraj Rovinja. Povod okupljanja gomilice zanimljivih, vrckastih, ali i nadasve obrazovanih, inteligentnih i kritičnih ljudi bili su Drugi dani Mirka Kovača. Svakodnevno smo se od centra grada do otoka vozili petnaestak minuta brodom, najčešće s mnoštvom austrijskih i njemačkih umirovljenika koji su prve listopadske dana provodili u spa-hotelu uživajući u blagodatima odlične rovinjske mikroklime, morskog zraka, bazenâ, masaža i obilnih doručaka. I dok smo uživali u diskusijama i razmjenama mišljenja, otvarali brojna važna pitanja i davali možda manje važne odgovore, nikako nisam mogao ne misliti na sudbinu vlasnica otoka koji je postao turistički raj, ali ni na Dragana Velikića, koji se u svom briljantnom romanu Islednik između ostaloga bavi i sudbinom obitelji Hütterot, s kojom je i sam čudnovatim sponama povezan.
Islednik je naime jedan od onih romana koji su razotkrivajući, osobni, a istovremeno iznimno univerzalni. U svakom poglavlju, u svakoj rečenici osjeća se kako autor iznosi dio sebe, što Velikić čini majstorski, veličanstveno, bez imalo patetike i srdžbe prema bližnjima. On pripovijeda o životu kroz niz malih, ali važnih priča koje izranjaju iz dubine sjećanja, govori o odnosima s majkom, ali i o obiteljskim prijateljima, bliskim ljudima i onim slučajnim prolaznicima koji okrznu svačiji život i ostave neke neizbrisive tragove. Fluidan autorski ich koji i jest i nije autobiografski, Velikićev pripovjedač, onaj je ich koji se opire bilo kakvom ušančavanju, ich koji čim počne pripovijedanje i njegovo bilježenje na papiru, postaje fikcionalan, ma koliko bio utemeljen na stvarnome. Ich Dragana Velikića u Isledniku rastvara kofere i škrinje ljudskih sudbina, vlastite obitelji, ali i ljudi s kojima je ta obitelj, njegova majka ili on sam, bila u bliskom kontaktu. Pletući priču između važnih gradova vlastite i tuđih biografija, od neizbježnih Pule i Beograda preko Budimpešte, Vinkovaca i Rijeke pa do Trsta, Rovinja i Soluna, Velikića zanimaju sudbine njegovih junaka, stvarnih ljudi kroz koje se najbolje vide ne samo sudbine naroda već i gradova koje je povijest dvadesetog stoljeća stalno mijenjala i zauvijek ih osakatila.
Jedna od tih sudbina, meni možda u romanu i najzanimljivija, jest ona prve pulske susjede Velikićevih Lizete, koja je u malom Draganu ostavila neizbrisiv trag. Njezin život jednostavno je čekao svoga pisca da bude ispripovijedan, a dobio ga je u Draganu Velikiću. Pratimo njezin život od Soluna, gdje kao kći vlasnika hotela uživa, pa se školuje u Beču u internatu gospođe Haslinger, da bi je početak Velikog rata odveo u Trst, gdje postaje družbenica i prijateljica barunice Hütterot, s kojom će dio života provesti na Crvenom otoku. U poslijeratnom istarskom kaosu Lizeta je završila u Puli, a njezina prijateljica i družbenica, dobrotvorka Rovinja, osoba čiji je otac osmislio rovinjski turizam, a ona sama spašavala radnike i bila, bez dvojbe, ljevičarka, najvjerojatnije je silovana i ubijena, bačena u dubine rovinjskog arhipelaga, a imovina obitelji rasparčana, uništena i devastirana. Velikić kaže: "Svaka priča živi u onoliko verzija koliko je učesnika, glavnih i sporednih, nemih svedoka sa strane, ili tek opsesivnih naratora u dosluhu sa dešavanjima koja su im prethodila." Tako to biva u životu i literaturi, pa je njegova majka, o kojoj Islednik velikim dijelom i govori, i sama bila povezana s jednim automobilom Hütterotovih i udbašem koji ju skuplja u poslijeratnoj Istri i od kojeg vješto bježi upravo u Raši, da bi svoje putovanje sretno završila u Rijeci.
Balansirajući poput artista na žici, Velikić ispisuje svoju povijest, onu svoje obitelji i obiteljskih prijatelja, od Lizete do urara Masleše, povijest u kojoj neizostavnu ulogu, kao, uostalom, i u njegovoj prozi, igraju hoteli, mjesta kratkog predaha, ostanka i zaborava, mjesta u kojima se lako postaje netko drugi. To su hoteli oko kojih se vrti obiteljska povijest, a i autorove pripovijesti – Bonavia u Rijeci, Terapija u Crikvenici, Slon u Ljubljani, Admiral u Vinkovcima, Bellevue u Splitu, Slavija u Opatiji, Palace na Ohridu, Prenoćište Raša, Central u Puli, Skaleta u Puli i tako u nedogled i u beskraj. Upravo je bilježnica u kojoj je majka bilježila imena hotela u kojima je odsjedala i koja je nestala zajedno s većinom uspomena u pljački vlaka u Vinkovcima dok se obitelj selila u Pulu, potaknula Velikićev spisateljski nerv.
Islednik nije samo povijest majke i sina, Lizete i hotela njezina oca, pulskoga urara Maleše i njegovih popravaka satova komunističkih glavešina te barunice Hütterot, već je to nadasve roman koji govori o borbi protiv zaborava, o varljivosti sjećanja i potrebi da se ona zabilježe. I tako će možda i hotel Istra na Crvenom otoku jednoga dana nekome piscu pričati neke druge priče, ali sumnjam da je ijedan umirovljenik na odmoru u tome malom raju koji je, kao i rovinjski turizam, osmislio barun Hütterot, ikada pomislio da je tu možda život skončala jedna hrabra žena. Jer taj divni otok, kao i sve drugo što je lijepo, ima svoju tamnu mrlju.
Autor: Seid Serdarević
Izvor: Express