Sara Lark: Svaki život je priča o potrazi za srećom

Roman  “U zemlji belog oblaka“ njemačke književnice Sare Lark je dirljiva saga o prijateljstvu, ljubavi i nezaboravnoj avanturi u doba devetnaestovjekovnog kolonijalnog Novog Zelanda. 

U Londonu, 1852. Helen Davenport, guvernanta imućnog londonskog veleposjednika, žudi da zasnuje porodicu. Bliži se tridesetoj godini i svjesna je da su joj izgledi sve manji. Ali, onda primijeti oglas u kome se traži mlada žena koja bi se udala za novozelandskog neženju, i od tog trenutka počinje njena senzualna prepiska sa vrlim farmerom. Kada joj crkva ponudi da joj plati putovanje pod neobičnim okolnostima, ona tu priliku neće propustiti. U isto vrijeme, lijepa i pomalo drska Gvinajra Silkam, ćerka bogatog trgovca stokom, dosađuje se u visokom društvu. Ali kada se tajanstveni baron sa Novog Zelanda uplete u poslove njenog oca, Gvinajrina udaja će postati zalog. Njena porodica je uvrijeđena, ali je Gvin oduševljena mogućnošću da pobjegne od svog jednoličnog života. Dvije žene će se sresti na brodu za Krajstčerč: iako Helen putuje u prtljažniku broda a Gvin prvom klasom, one će uskoro postati nerazdvojne prijateljice. Kada se otkrije da su njihovi muževi veoma različiti od onoga što su one zamišljale, jedna drugoj će morati da pomognu da pronađu ljubav i život kakvom su se nadale. Roman  “U zemlji bijelog oblaka“ objavila je Laguna u prevodu Dušice Milojković.

Sara Lark je pseudonim uspješne njemačke književnice Kristiane Gol rođene 1958. Prije svoje književne karijere ona je dugo radila kao turistički vodič. Na taj način je rano otkrila svoju ljubav prema Novom Zelandu. Ovi egzotični pejzaži od kojih zastaje dah očarali su je do te mjere da su postali pozornica dešavanja njenih uzbudljivih romana (“Pjesma Maora”, “Zov kivija”, “Maorsko zlato”) koji se redovno nalaze na listama bestselera. 

Pod pseudonimom Rikarda Džordan podarila je čitaocima živopisni svijet srednjeg vijeka u romanima “Ljekarka u doba kuge” i “Zakletva krstaške ratnice”. Sara Lark živi u Španiji, odakle je govorila za ART.
  
Kako je nastao Vaš roman  „U zemlji bijelog oblaka“?

 - Moj izdavač me je pitao da li bih mogla da napišem porodičnu priču, čija se radnja odvija u egzotičnoj zemlji. Pitala sam ih, šta za njih  znači „egzotična zemlja“, a oni su naveli da su to zemlje poput Australije i Indije. Kada sam predložila Novi Zeland, bili su uzbuđeni...

Roman  „U zemlji bijelog oblaka“ je jedan roman iz serije Vaših „pejzažnih romana“. Možete li nam objasniti zašto baš epitet „pejzažni roman“?  

- Korištenje termina „pejzažni roman“ često se koristi u zanimljivim zemljama, često bivšim kolonijama, gdje su išli kolonisti iz Evrope u 18. i 19. vijeku u potrazi za boljim životom. Posebnost je da zemlja, koja je obično samo pozadina za priču, postaje protagonista. Pejzažni romani su obično istorijski romani, a „ljudski protagonista“ je uglavnom ženska osoba. Autor piše o jakim, hrabrim ženama, stvarajući novi život za njih i njihovu djecu - zajedno ili protiv muškaraca, koji su ih obično doveli u ovaj novi svijet. A pejzažni roman često pripovijeda storiju o nekoliko generacija iste porodice.

Šta je Novi Zeland predstavljao za Evropljane polovinom 19. vijeka? 

- Uobičajeni doseljenik na Novi Zeland dolazio je iz Engleske, Škotske ili Irske, a ponekad i iz Njemačke ili Francuske. Putovanje na Novi Zeland bilo je duže i skuplje od puta u Ameriku, a brodovi su bili sigurniji i bolje kontrolsani od „plivajućih kovčega“, koji su dovodili najsiromašnije u Sjedinjene Države.  Doseljenici na Novi Zeland takođe nijesu bili bogati, ali su bili u boljem položaju od onih, koji su odlazili u Ameriku. Uglavnom su bili pripdanici niže srednje klase, dobri radnici, u stanju da odvoje malo novca, ali nikada dovoljno da kupe imovinu u njihovim zemljama porijekla. Na Novom Zelandu je zemlja je bila jeftinija, a putovanje su organizovale posebne kompanije, koje su prodavale „paket“: transport i komad zemljišta na Novom Zelandu za fiksnu cijenu. Ponekad su cijela sela ili zajednice odlazile zajedno, da se nasele u Novom Zelandu. Neki su odlazili iz vjerskih razloga, poput ljudi iz Škotske Crkve, koji se nijesu osjećali dobrodošlim u Britaniji i tako su otišli u Novi Zeland i osnovali grad Dunedin. Vrlo malo ljudi - uglavnom mladih - došli su u potrazi za avanturama. Oni bi se najčešće zadržali na zapadnoj obali i lovili foke i kitove. A onda, svakako tu je bila i zlatna groznica - hiljade ljudi su pozajmljivali novac za put da bi kopali zlato. Ali, međutim iz bilo kog razloga da su došli: za sve njih nova zemlja je značila novu šansu.

Može li se roman čitati kao potraga za srećom? Na šta su sve spremne vaše junakinje da bi pronašle sopstvenu sreću?

- Nije li svaki život priča o potrazi za srećom? Moj junakinje su jake i hrabre osobe, koje su slučajno pronašle priliku da odu na Novi Zeland. Ni Helen niti Gvin  nijesu nikada planirale da napuste Englesku - ali Gvin je znala da će biti u braku. Na kraju je otac za nju pronašao čovjeka, Engleza iz više klase - dosadnog, nezanimljivog, a možda i mnogo starijeg od nje. A tu je onda i bogati uzgajivač ovaca sa Novog Zelanda, u potrazi za ženom za svog dobro obrazovanog, zgodnog sina - Gvin ne može da kaže “ne“, ona se raduje avanturi, čini se da je to manji rizik za nju nego da čeka engleskog muža.  Helen, je učiteljica, dobro obrazovana, ali siromašna, i voljela je da i sama ima porodicu. Ali, u Engleskoj nema šanse da nađe nekoga, koji bi je oženio bez miraza. A onda je ona pronašla oglas u crkvenim novinama: „Novozelandski gospodin sa sela traži ženu!“
  
Kakav oblik kolonijalizma je predstavljen u Vašoj knjizi?

- Meki kolonijalizam. Kolonijalizam u Novom Zelandu nikada nije bio tako nasilan kao u drugim zemljama, u kojima su starosjedioci ubijali ljude ili su ih pretvarali u robove. Maori i “Pakehi“ - kako su nazivani bijeli doseljenici - živjeli su više ili manje u harmoniji, posebno u dijelu Novog Zelanda, gdje se odvija roman „U zemlji bijelog oblaka“. Kasnije je bilo nekih sukoba, posebno na sjeveru ostrva. Ti Maorski ratovi za zemlju su takođe predmet pisanja u mojim knjigama, ali ovi romane do sada nijesu prevedeni na engleski jezik.

Roman „U zemlji bijelog oblaka“ se može svrstati u žanr istorijske romanse. Koliko je teško pisati ovaj žanr i istraživati prije početka pisanja?

- U slučaju Novog Zelanda istraživanje i nije tako teško. Zemlja ima kratku i vrlo dobro dokumentovanu istoriju, skoro svako selo ima svoju gradsku arhivu i sve je objavljeno na Internetu. Ako znate gdje da tražite, možete pronaći stare novine, pozorišne programe, radio programe... šta god vam zatreba. Takođe Maori imaju svoje posebne web stranice, oni objavljuju sve o njihovoj kulturi, njihovim legendama i njihovoj istoriji.
    
„U zemlji bijelog oblaka“ je zapravo prvi dio trilogije. Šta nam možete reći o ostalim nastavcima?

- Sve je to priča o istoj porodici. Protagonisti drugog dijela su unuci Helene i Gvinajre, a istorijska pozadina je rudarska istorija zapadne obale. Takođe govori mnogo o muzici Maora, jedna od junakinja je pjevačica. Treći dio se odvija u vrijeme Prvog svjetskog rata i odvodim svoje protagoniste na tursku obalu - u Galipolje - ali i u Ameriku i Australiju, prije nego što se vrate u Kivard Stejšn.

 Šta vam znači Novi Zeland? Kako ste otkrili ljepote ovog dijela svijeta? 

- Novi Zeland ima vrlo posebnu prirodu, kultura Maora je fascinantna i ja takođe volim ljude, koji su obično prijateljski nastrojeni i jednostavni. Ali mislim da ne bih voljela da tamo živim. Previše ima kiše.

Šta vas je, prvi put kao turistu, posebno oduševilo u toj dalekoj zemlji? 

- Do sada nikada nijesam pisala o njima, ali ono što mi se najviše svidjelo su delfini! Novi Zeland je prestao da lovi kitove još odavno, a kitovi i delfini znaju to i pokazuju se kao vrlo zgodni.

Imate bogata životna iskustva, veliku imaginaciju i marljivu posvećenost poslu. Šta vas pokreće na rad, gdje pronalazite inspiraciju? 

 - Uvijek sam voljela da pišem, nikada ne bih mogla zamisliti neku drugu profesiju, a imam nekoliko različitih talenata. U stvarnosti, napisala sam prvu pjesmu nekoliko nedjelja pošto sam pošla u osnovnu školu, i prije nego što sam naučila bilo koje slovo abecede. Pisanje je za mene zabavno, mislim da je sasvim lako.
 
Pišete pod pseudonima Rikarda Džordan, Sara Lark i Elizabet Rotenberg, ali i pod vašim pravim imenom Kristiane Gol. Zašto ste izabrali pseudonime i da li postoje posebna obilježja i prednosti pišući pod raznim pseudonimima? Šta nam možete reći o romanima napisanim pod različitim imenima?

 - „Sara Lark“ je rođena, jer  je Kristiane Gol u Njemačkoj bila poznati pisac knjiga o konjima. Prije nego što sam počela pisanje istorijskih  romana, napisala sam fikcionalne i dokumentarne knjige o uzgajanju i treniranju konja za djecu i odrasle. Dakle, kad god bi neko tražio moje ime na internetu, našli bi puno literature  o konjima prije nego što bi pronašli moje istorijske romane - i to je bilo dosadno. Dakle, pošto se moje prve dvije knjige nijesu prodavale dobro, odlučili smo promijeniti ime, kada sam počela sa romanima o Novom Zelandu. Kasnije smo stvorili  „Rikardu Džordan“ za priče iz srednjeg vijeka. Ja sam takođe i ranije imala pseudonime, ali to je bilo iz razloga što sam radila za različite izdavače, a najvažniji je želio ekskluzivu na moje pravo ime.

Vi ste putovali po mnogim dijelovima naše planete. Jeste li ikad bili u Crnoj Gori? Jeste li znali da je Crna Gora bogata prirodnim ljepotama? Ima liijepe planine i živopisne obale.

 - Na nesreću nikad nisam bila tamo, ali moj prijatelj je proputovao po bivšoj Jugoslaviji i vrlo su mu drage ljepote vaše zemlje.

Trenutno živite u Španiji. Šta nam  možete reći o vašem životu u toj divnoj i inspirativnoj zemlji?

- Volim Španiju zbog njene klime - ovdje u blizini Almerije je uvijek sunčano, tu je jedina polu pustinja u Evropi. 

U Njemačkoj se smrzavam više od pola godine. Ovdje u Los Galardosu živim u nevjerovatnoj regiji, moje imanje se nalazi u blizini kanjona, koji je vrlo sličan čudesnom Velikom kanjonu u Sjedinjenim državama, samo što je manji. 

Volim životinje, pa dijelim moju kuću sa četiri psa i mačkom, i brinem se o mnogo konja. Brinem se o konjima koje niko ne želi, oni su stari ili bolesni ili napušteni iz drugih razloga. 

I svakako imam ih i nekoliko koji su za jahanje. Obično se ujutro pobrinem za konje i izđem na stazu za jahanje, a popodne koristim za istraživanje ili pisanje mojih knjiga.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti