RAZGOVOR: TONI PARSONS, SLAVNI BRITANSKI PISAC EKSKLUZIVNO ZA “VIJESTI”
Treba potrošiti čitav život da biste postali dobar pisac
RAZGOVOR: TONI PARSONS, SLAVNI BRITANSKI PISAC EKSKLUZIVNO ZA “VIJESTI”
Podgorica - I u Podgorici se desio skup sa više stotina ljudi i književnim povodom....
Britanski pisac Toni Parsons doputovao je u srijedu veče u Podgoricu, a pred “Gradskom knjižarom” dočekali su ga brojni obožavaoci i predstavnici medija. Uz bliceve i gromoglasne aplauze, kroz improvizovani špalir ušao je u prostorije “Nove knjige” i do kasno u noć dijelio autograme strpljivim fanovima, da bi nakon toga odgovarao na pitanja novinara gotovo svih crnogorskih medija.
Parsons je u ekskluzivnom razgovoru za “Vijesti” govorio o poetici generacije pisaca kojoj pripada, razračunavanju sa poetikom postmoderne i okolnostima koje su ga navele na put književnosti. Do dobre knjige, smatra Parsons, dolazi se isključivo zahvaljujući životnom iskustvu...
Smatrate li sebe jednim od krivaca za “smrt postmoderne”?
- Nijesam, zaista, mislio o tome. Možda… Ali, mislim da nijesam ništa ubio. Trudim se da nikoga ne zgazim.
Šta mislite o postmoderni kao književnoj epohi?
- Ja vjerujem u načine tihog, klasičnog pripovijedanja. I mislim da je jako teško eksperimentisati sa formom romana…
Zašto?
- Zato što smatram da je ta tehnika manje uspješna od načina klasičnog pripovijedanja. Jer, roman je, ali i pripovijest, odnosno pripovijetka, forma koja zahtijeva klasične oblike pripovijedanja. Ja volim da pišem onako kako su meni moji roditelji pričali priče prije spavanja.
Koje autore biste naveli kao sebi bliske, u poetičkom smislu?
- Često me upoređuju sa Nikom Hornbijem. Čak i miješaju. Ljudi misle da sam ja napisao “Sve o dječaku”, a da je on napisao roman “Čovjek i dječak”. Mislim, ipak, da smo Nik i ja veoma različiti pisci. Zato što sam ja u 25. godini života postao otac, a on tek sa 40. Sa 35 sam se razveo i postao samohrani roditelj. Dakle, odrastao sam brzo. Jer, u mojoj zemlji je postalo uobičajeno da muškarci i žene ne sklapaju brakove i ne podižu djecu… Vidite, sa 24 drogirao sam se sa Dejvidom Bouvijem a samo godinu kasnije počeo sam da svog sina svakodnevno ovodim u park. Mislim da ljudi danas odlažu odrastanje, sređivanje. Nema ništa loše u tome, ali to nije i moje životno iskustvo. Znate, nije to isto kao kada napustite školu sa 16 i zaposlite se u fabrici. Zrelost mi je nametnuta. To je veoma važno za moje knjige, jer me ljudi često pitaju zašto pišem o porodici. To je moj zivot. Najprije se borite sa svojim ocem, a sljedećeg trenutka sa sinom. A u jednom trenutku borite se sa svima njima zajedno.
Priča o realističnom pripovijedanju i socijalnim motivima vraća nas na tridesete godine prošlog vijeka. Znači li to da ste bliski angažovanom, socijalnom tipu literature?
- Volio bih da budem. Mislim da treba do potrošite čitav jedan život da postanete dobar pisac. Poslije toliko godina, tek sam u prilici da se osvrnem na istoriju književnosti i kažem: da taj Dikens je veliki pisac, to je dobra literatura, jer, on je u velikoj mjeri pričao i o društvu u kome je živio. Teško je pisati nešto što ljude ne interesuje, što ljudi odbacuju...
Smatrate li da uopšte postoji literatura koja nije angažovana?
- Mislim da postoji. Moj omiljeni pisac je Filip Rot. Njegove knjige bave se suočavanjem sa smrću. To je velika i važna tema - gledanje smrti u oči. On zapravo potiče iz demokratske liberalne tradicije Njujorka, ali i da je potekao iz neke druge sredine njegov pogled na svijet bio bi isti.
Kako biste u jednoj riječi definisali epohu kojoj pripadate Vi i Nik Hornbi?
- Ta riječ bila bi: promjena. Mislim na promjenu u odnosu na naše djedove i očeve. Da, kao muškarci, mi smo se promijenili u odnosu na njih. Ali, teško je pričati sa malo riječi. Nije to uspio ni Hemingvej, koji je napisao priču od šest riječi… Druga riječ bila bi: iskrenost. Jer, i Nik i ja pričamo iskreno. A takva priča, prije samo 20 godina, nije bila zanimljiva.
Vladimir VOJINOVIĆ
Podelite na društvenim mrežama: