Razgovor: Ema Donahju, irska spisateljica, govori o romanu godine „Soba“

Životni slučajevi patnje

Roman „Soba“ irske književnice Eme Donahju je neobična priča o ljubavi majke i njenog petogodišnjeg sina pod strašnim okolnostima. Za petogodišnjeg dječaka Džeka, Soba predstavlja cio svijet. Tu je rođen, tu on i njegova majka jedu, spavaju, igraju se i uče. Tu postoje beskrajna čudesa koja rasplamsavaju Džekovu maštu – zmija ispod Kreveta koju je napravio od ljuski jaja, izmišljeni svijet koji dopire kroz televizor, udobnost Plakara ispod mamine odjeće, gdje ga ona svake večeri ušuškava, za slučaj da Stari Nik dođe. Soba je Džekov dom, ali je za njegovu majku tamnica u kojoj boravi od svoje devetnaeste – već sedam godina. Vođena silnom ljubavi prema sinu, stvorila mu je čitav život u prostoru od devet kvadratnih metara. Međutim, Džekova radoznalost narasta uporedo s njenim očajem – a ona zna da Soba neće još dugo moći da obuzda ni jedno ni drugo.

Ispričan nesvakidašnjim i duhovitim glasom djeteta „Soba“ je šokantan, uzbudljiv i potresan roman – ali uvijek duboko human i istinski dirljiv. Roman je preveo Nikola Pajvančić, a izdavač je „Laguna“.     Ema Donahju je rođena u Dablinu 1969. godine. Autorka je romana sa savremenom i istorijskom tematikom, među koje spadaju bestseler “Slammerkin”, “Zapečaćeni pismo”, “Slijetanje”, “Maska života”, “Kapuljača” i “Stir-fry”. Njene zbirke pripovijedaka su “Žena koja je rodila zečeve”, “Ljubeći vještice” i “Osjetljive teme”.  Bavi se istorijom književnosti, piše pozorišne i radio drame. Od 1998. godine Ema Donahju živi u Kanadi, u Ontariju odakle je govorila za „Vijesti“.

Na početku razgovora Ema Donahju je o svom romanu  „Soba“ koji je bio u najužem izboru za Bukerovu nagradu, a ovjenčan je i najznačajnijim irskim i kanadskim književnim nagradama rekla:

Najteži aspekt, tehnički, bio je da majka (Ma) oživi kao trodimenzionalni lik, uprkos činjenici da je mi možemo posmatrati samo kroz Džekovu perspektivu, koja je ograničena ne samo zbog njegove mladosti i nevinosti, već i činjenice da ga ona laže (uglavnom da bi ga zaštitila), o tako mnogo stvari, uključujući i njene patnje.

Da li ste imali određene ljude, istinske priče i konkretne događaje na kojima ste izgradili priču u knjizi?

Ne, slučaj Fricl iz Austrije predočio mi je ideju, ali sam odmah u mislima oblikovala veoma drugačiju priču – sa samo jednim djetom, žrtva nije u odnosima sa njenim porobljivačem, američko okruženje, radije koliba nego podrum, itd. - jer sam htjela da napišem nešto mnogo manje strašno i da ne ulazim u život svakog pojedinca.

“Soba” je roman sa tačke gledišta djeteta. Postoji mnogo ograničenja u ovoj vrsti pisanja, zar ne?

Bilo koja tačka gledišta ima neka ograničenja, pa čak i sveznajući pripovjedač, koji zumira od glave do pete sve likove, može biti ograničen određenim površnostima i uznemirenostima. Smatrala sam da je odlična Džekova tačka gledišta, jer on stvari vidi neiskusno, i njegova nevinost izaziva zanimljiv jaz između onoga što govori i onoga što čitalac pretpostavlja.

Majka i sin u Vašem romanu odražavaju religioznu priču. Da li ste ikada pomislili na ovakvo tumačenje vašeg romana?

Da, bila sam veoma svjesna da su Ma i Džek neka vrsta odjeka ne samo Marije i Isusa (sa „Starim Nikom“ koji nosi tradicionalni nadimak đavola), već i Eve i Adama, pošto oni imenuju sve što je u njihovom malom zatvorenom svijetu iz koga će oni uskoro pobjeći, sa padom u znanje. Odrasla sam kao katolik i, iako sam ostavila crkvu sa 19 godina, ja sam ogrezla u ove obrasce. Pokušala sam da stvorim religiozne elemente u „Sobi“, koji će dati romanu bogatiji simbolički prizvuk, bez odbijanja čitalaca koji nijisu vjernici.

Čitajući “Sobu” našao sam sličnost (u turobnoj kućnoj zatočeničkoj atmosferi) sa “Kolekcionarom” Džona Faulsa. Da li ste imali ovaj roman na umu?

Da zaista, ja sam ga pročitala u mojim tinejdžerskim godinama, a kada sam počela da pišem “Sobu” znala sam da je “Kolekcionar” jedan od nekoliko ozbiljnih književnih romana o takvoj situaciji. To je bio jedan od razloga što sam odlučila da Starog Nika držim po strani u “Sobi”; roman je mnogo više priča o Džeku i Ma nego bilo kakav pokušaj da se uradi ono što je Fauls uradio.

Kako je vaša knjiga “Soba” prihvaćena u Irskoj i Kanadi? Da li je bilo negativnih reakcija?

Pa, neprijatno mi je da to kažem, ali “Soba” je bila izuzetno dobro prihvaćena širom svijeta. Neki čitaoci ne uživaju u knjizi, naravno, jer neke na primjer vrijeđa dječiji glas iza rešetaka. I bilo je samo nekoliko komentara u kojima se baca sumnja na etiku pisanja fikcije koja je čak i suptilno povezana sa stvarnim životnim slučajevima patnje.

“Soba” je ovjenčana nagradom “Hughes & Hughes” za irski roman godine i nagradom Rogers Writers’ Trust Fiction Prize (za najbolji kanadski roman) i bila je u najužem izboru za nagradu Man Booker…

Apsolutno sam oduševljena da je ovaj veoma čudan roman – sa premisom da rastjeruje mnoge čitaoce - toliko dobrodošao, naročito u mojim domovinama Irskoj i Kanadi. I baš sam uzbuđena što ga čita tako široka čitalačka publika, a to je novost za mene.

Kako se vi uklapate u irsku književnu tradiciju?

Za mene je to veoma teško da kažem. Ja bih ukazala na jednu stvar: mnogi od nas irskih pisaca (mislim na Džozefa O’Konora, En Enrajt, Kolma Tojbina) se kreću između istorijske i savremene fikcije i smještaju romane u nekoliko različitih zemalja, naša generacija odbija da se drži opisa današnje Irske.

Koji su pisci uticali na Vaše pisanje?

Opet, teško je reći ko je uticao na mene. Odrasla sam čitajući klasike: Dikens, Ostin, Bronte, Tolstoj, Tven...

Pišete različite vrste žanrova...?

Da, ja uživam u slobodi kretanja ne samo između različitih vrsta fantastike, već i pozorišnih predstava, radio-drama, književne istorije... Svaki od njih nudi različita zadovoljstva i načine rada sa drugim ljudima.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti