U filmu „
Svemu dođe kraj“, rađenom prema romanu Miroslava Krleže „
Na rubu pameti“,
Rajko Grlić je pod lupu stavio našu stvarnost, uvećao svu gramzivost naših vlasti, korupciju, nasilje i sav mrak. Iako mnogima izgleda da se taj naš mrak neće tako skoro, ako i ikada završiti, Grlić na velike ekrane donosi priču o tome da „svemu dođe kraj“ i time širi optimizam. Ono što je najvažnije, skreće pažnju javnosti na činjenicu da je u svemu tome pojedinac najvažniji.
U romanu „Na rubu pameti“ objavljenom pre 85 godina junak Miroslava Krleže kaže: „Gubeći se čitavog života u neugodnim količinama ljudske gluposti oko sebe, meni je od vremena na vrijeme doista tako izgledalo kao da sam bio na najboljem putu da se od svega toga odvojim i da se zaputim po crti svoje vlastite logike, ali uvijek se nešto dogodilo što me je zbunilo te nisam rekao svoj dosljedni zbogom svima i poživio svojim vlastitim životom.“ Za razliku od njega, glavni junak filma „Svemu dođe kraj“ Rajka Grlića pravi, kao pojedinac, svoj izbor iako time može mnogo izgubiti.
Film „Svemu dođe kraj“ je u bioskope u Srbiji stigao već ovenčan Zlatnom arenom za najbolju sporednu ulogu (Boris Isaković) i za scenografiju, a mi vam prenosimo deo intervjua koji je objavljen u Novom magazinu.
Krležin pamflet, koji popisuje simbole jednog „obezglavljenog vremena koje nema ni intelektualnog, ni moralnog, ni estetskog lica“ je Vama i Ante Tomiću poslužio kao osnova za scenario filma „Svemu dođe kraj“. Da li Vas je inspirisala ta Krležina ljutnja prema zbivanjima u društvu koje on opisuje?
Da, taj Krležin roman je bio naše ishodište ili kao to piše na špici filma, scenarij je nadahnut tim romanom. Krenuli smo od njega zato jer se Krležino vrijeme, njegov osjećaj i bijes prema njemu, poklopio s našim osjećajem ovog našeg vremena, našim bespomoćnim i nadasve ljutim odnosom prema njemu. Podudarnost koja se dogodila, koja nam kaže da se nesreća ovdje vrti u krugu, da iz nje gotovo nema spasa, ponukala nas je da ispričamo današnju priču i ponudimo gotovo utopijski izlaz iz tog našeg mraka.
Za razliku od Krležinog junaka, glavni junak u Vašem filmu pravi izbor i grabi svoj život u svoje ruke bez obzira na posledice. Da li ste time što ste, kao pod lupom, „uvećali“ javnosti sve ono u čemu živimo, želeli da pokažete da je važna pobuna, da je važan izbor svakog pojedinca?
Pobuna je beskonačno važna, i to bez obzira na to da li ona na kraju donosi ili ne donosi neki rezultat. Proces, put, tu je važan, ne cilj. Pobuna je alat naše elementarne duševne higijene, ona nas čini ljudima koji veruju da ima nade, da ne moramo samo trpjeti, da bi možda mogli živjeti neki svoj časni život. Kod nas nema kritične mase ljudi koji se bune i kako stvari stoje, neće je uskoro ni biti jer je vlast duboko korumpirala društvo. Ljudi se boje buniti, jer ih iskustvo uči da su novi uvijek gori od starih. Zato je tako važno da svatko od nas ispusti svoj glas neslaganja, ne dozvoli da mu zagade i time ponište njegov život. Ako ne možemo promijeniti društvo, možemo promijeniti sebe. A zbir promijenjenih….
Film je velika priča upravo o ratnom profiterstvu, devastiranim fabrikama i neisplaćenim radnicima, moćnicima koji su svuda oko nas i koji se ponašaju kao da imaju vlast nad svima, o korupciji u društvu koja je vidljiva na svakom koraku, a da se kraj svemu tome ne vidi. Da li tome svemu ima kraj?
Kako stvari danas stoje, kako se vlast u ovih tridesetak godina duboko usadila u naše živote, bojim se da tome nema tako skorog kraja. No kako sam ja neki vječni optimist, kako vjerujem da život, usprkos svih mogućih okolnosti, usprkos svih vlasti i njihovog primitivizma, ima smisao, ovim filmom samo apeliram da razmislimo gdje smo to gurnuti. S druge strane, dobrano sam svjestan da film ništa ne mijenja, da nema nadnaravnu moć koja bi promijenila ovo stanje, radio sam ga s nadom da će barem netko u publici gledajući ga razmisliti o sebi u svemu tome.
Scenario za ovaj film ste, kao i mnoge druge, pisali zajedno sa Antom Tomićem. Blizu Novog Sada je Salaš 137 gde je postavljena i pločica: „Ovdje je pisan ‘Ustav Republike Hrvatske’“, naravno, scenario za taj film koji vas dvojica potpisujete. Kako je uopšte došlo do saradnje da zajedno pišete, u „četiri ruke“?
Ante Tomić je sjajan pisac, eno sada hara na svjetskom književnom tržištu, u Francuskoj mu se knjige tiskaju u nakladi od 50.000 primjeraka. On je došao u Motovun 1999. godine da napravi sa mnom razgovor za Slobodnu Dalmaciju. Tamo i tada smo se upoznali. Bio mi je zanimljiv i uzeo sam nakon tog susreta njegovu knjigu priča da pročitam. U njoj su bile dvije priče u kojima je isti junak, jedna priča je prije rata, a druga je ratna. Predložio sam mu da napiše i treću, iz poratnog doba jer je to divno za jedan omnibus. Rekao mi je: „Imaš je za tjedan dana“, a onda mi se nije javljao godinu dana. Ipak, nakon toga mi je poslao pola romana „
Ništa nas ne smije iznenaditi“, od čega smo napravili film „
Karaula“.
Prvu verziju scenarija sam napisao i prije nego je on završio knjigu. Predložio sam da zajedno pišemo scenarij, ali je on prvo rekao da ga to ne interesuje, da će doći na premijeru. Međutim, onda smo zajedno napisali jedno 10 ili 11 verzija scenarija. Dopalo nam se da radimo zajedno a potpuno smo različiti ljudi, različitih godišta, iz različitih gradova, porekla. To nam je strašno dobro pasalo, bilo nam je veselo zajedno raditi. I evo, tako radimo već više od 20 godina.
Ovaj smo scenarij za „Svemu dođe kraj“ dugo radili, nije nam se dopadalo što izlazi iz kompjutera sve dok nismo našli „kopču“. To kod nas dugo traje, a papir trpi sve tako da sve i treba probati prije nego budemo zadovoljni konačnom verzijom.
Krajem prošlog meseca Vam je u Rijeci rektorka tamošnjeg Sveučilišta Snježana Prijić Samardžija uručila počasni doktorat i tom prilikom održala izuzetan govor o etičkom patriotizmu. Naglasila je da se „etični patriotizam naziva etičnim, kako bi se naglasila razlika od nacionalizma koji se lažno predstavlja kao patriotizam“. Kako se odupreti nacionalizmu, koji ima, kako je to i Rektorka naglasila „dvostruke moralne standarde – jedne za svoje, druge za ostale“?
Jedno je voljeti kraj u kome si rođen, biti patriota, a drugo je biti nacionalist jer nacionalizam uvijek na kraju završava u nekom obliku fašizma. Da biste voljeli svoj kraj, ne treba vam ništa drugo osim vaših osjećaja, dakle ljubavi, dok nacionalizmu da bi postojao, treba neprijatelja, točnije rečeno mržnju prema nekome. To je ta ogromna razlika između onih koji kritizirajući svoj kraj pokušavaju ga učiniti boljim i onih koji žive od svoje glasne odanosti svom kraju i to dobrano naplaćuju.
Snježana Prijić Samardžija, rektorica Sveučilišta u Rijeci, rijetka je osoba u akademskom životu Hrvatske. Ona je to sveučilište digla daleko iznad blata u kome se koprcaju hrvatska sveučilišta čijim je vodstvima poniznost prema dnevnoj politici puno važnija od dostojanstva i autonomije njihovih institucija. Zato mi je to priznanje koje je stiglo iz njenih ruku nešto do čega zaista držim i na što sam vrlo ponosan.
Prošle godine je Laguna objavila dopunjeno izdanje Vaše autobiografske knjige „Neispričane priče“. Knjiga se, od 2018. godine kada se pojavila, prodala u velikom tiražu. Rekli ste da ste sve te priče čuvali godinama u dobro začepljenoj boci i da ste ih „otvorili“ u nadi da ćete time olakšati sebi povratak. Da li Vas je to rasteretilo?
Vjerujem da me je ta knjiga na neki način rasteretila, odziv na nju ohrabrio. Pomoću nje dobio sam priliku da osim sa živim slikama razgovaram s nepoznatim ljudima i riječima. A to se ispostavilo kao puno intimniji dijalog. Stotine i stotine imejlova sa kojima su mi se oni koji su čitali knjigu javljali, njihove priče koje su se nadovezivale ne moje, rekli su mi da postoji ogromna glad za tim i takvim oblikom razgovora, tim i takvim izmjenama onoga kroz što smo prošli, doživjeli, osjetili.
U toj knjizi je objavljena i poruka Vašeg oca da se knjige iz biblioteke ne smeju dirati. Filozof Danko Grlić je napisao 23 knjige, preveo nekoliko kapitalnih filozofskih dela, prevođen je na mnoge jezike, „živeo među knjigama“ kako ste napisali. Imao je veliku biblioteku koja je sada Vaša. Šta Vama znače knjige, malo je poznato da ste i Vi prvo godinu dana studirali filozofiju?
Biblioteka mog oca, sjedenje u njoj s njim do duboko u noć, bili su moji najbolji univerziteti. Zahvaljujući tome, krenuo sam studirati filozofiju i sociologiju, ali jedna mala 8 mm filmska kamera koju mi je iz Švicarske donio stric pokvarila je sve planove da naslijedim oca. Nije mu bilo drago i tek je nakon što je vidio „
U raljama života“, moj treći film, rekao: „Dobro, sad se možeš time baviti, sada se igraš!“
I Vaša majka Eva Grlić autorka je knjige „Sjećanja i neobjavljene priče“ u kojoj je podelila i sećanja na Goli otok, ali je i veoma suptilno opisala i atmosferu života u Zagrebu i pre i posle rata. Napisala je: „Kako u nas svaka nova vlast misli da mora početi sve ispočetka, negirajući sve (osim stvorenog bogatstva), tako je i nova vlast od 1990. godine dalje otišla u drugu krajnost“. Negde sam pročitala da ste rekli da ste joj savetovali da ipak neke ljude ne pominje da im se ne bi zamerila. Zašto?
Ne, nikako. Savjetovao sam joj da izbaci imena nekolicine ljudi koji su joj kroz život nanijeli velike nepravde. Da ih kazni nespominjanjem. Nisu to više bili „opasni“ ljudi, niti je ona bila žena koja bi se nečega bojala. Ona je iz Drugog svjetskog rata izašla s medaljom za hrabrost. Ona je bila nadnaravno hrabra žena koja je prošla kroz sve što je dvadeseto stoljeće nudilo kao svoju hrpu nedaća.
Integralnu verziju intervjua možete pročitati
ovde.
Autor: Gordana Nonin
Izvor: Novi magazin