Prikaz zbirke „O čemu ne govorimo“: Bezrazložna okrutnost i neizbježnost prolaznosti

Nema prolaza do drugih niti u komunikaciji s njima, poručuje nam Slavenka Drakulić. Partnerski odnosi zapadaju u šutnju i monotoniju, u neizgovorena zamjeranja i razočaranja. Starenje ne vodi u dublje i suštinsko razumijevanje svijeta ili drugih, nego u ono suprotno: udaljavanje, netrpeljivost i odbojnost.

„Starost je otok okružen smrću.“
– H. Montalvo

Kažu: „Starenje je privilegij.“ Svakako. Ako ste zdravi. Pokretni. Financijski stabilni. Fizički u vrlo dobroj formi. Bez opasnih dijagnoza. Sa širokom obiteljskom i prijateljskom potporom. Dobre volje. Dobrih čula.

Prihvatimo neke neporecive činjenice: kako starimo, postajemo manje zanimljivi. Manje bitni. Manje potrebni. A kada se razbolimo, ako bolest ne prođe brzo, postajemo teret kojeg se s vremenom svi žele riješiti. I koliko god na razne načine ove činjenice pokušali ublažiti ili negirati, one su ipak nepobitne. Problem je u tome što nas na njih, kao ni na starenje i propadanje tijela, nitko ne priprema. Nitko ne kaže: nakon te i te godine, sve je put prema dolje, bez obzira na tvoje znanje, iskustvo, karakter i misaone akrobacije. Kad se tijelo počne urušavati, sve ide prema jednom izlazu. Znamo kojem. Ali o tome ne govorimo.
 

Budući da za starost i smrt ne postoje konkretne pripreme, radionice i edukacijski programi, one uvijek dolaze kao čuđenje osobi koja je jednom bila mlada, jedra i zdrava. Privlačna. Snažna. Mladost je ipak moć i to nema veze s društvom, kulturom ili kontekstom. Ono što nas eventualno može na njih pripremiti je kratkotrajni uvid (blizina smrti ili nemoći koja nas je u nekom trenutku ogrebla i zatim se ponovno povukla na sigurnu udaljenost, čekajući). Ako smo imali tu (ne)sreću, postajemo svjesni da imamo rok trajanja i spremamo se na to da će taj rok kad-tad doći. Ne, „spremamo“ se je pogrešna riječ. Očekujemo da će doći. Ili – svjesni smo da će doći. Postajemo svjesni vlastite potrošnosti i kratkotrajnosti. Bliska osoba, suočena s terminalnom bolesti, rekla mi je: „Čuj, to nekako mora početi. Znali smo.“ Pod „to“, mislio je na proces umiranja, koji može biti milostiviji – nagao i brz – ili nemilosrdan i dugotrajan, postepeno uništavajući duh i tijelo kako osobe koju je dohvatio, tako i njenih bližnjih.

Simon de Bovoar je tako za smrt u svojoj čuvenoj knjizi „Veoma blaga smrt“ (1964) napisala nešto poput (parafraziram): „Volio čovjek život ili ne, smrt je uvijek bezrazložna okrutnost“, opisujući u tom romanu težak, bolan i okrutan proces umiranja vlastite majke. Možda je to i njezino najbolje djelo, barem prema Žan-Polu Sartru. Nema puta u majčinu bol, u njezinu patnju, i koliko god to autorica pokušava, samo iznova udara u zid njezine boli, za nju nepremostiv.

I tu se, u boli, starenju i nemogućnosti razumijevanja možemo nadovezati i na novu zbirku priča Slavenke Drakulić „O čemu ne govorimo“.

Mediji i kritika predstavljaju je kao koloplet onoga „o čemu šutimo, o temama koje nerado spominjemo čak i najbližima. Nisu to samo starost, bolest, smrt i bol – nego i gubici, izdaje, nesreće, nesporazumi, loše odluke i životni padovi“. Radi se, dakle, o određenim tabu temama u našem društvu: starosti, bolesti, nemoći. „Ne volimo govoriti ni razmišljati o bolesti i smrti, o gubitku i porazu, o izdaji, sramoti, promašaju ili žalosti. Ove teme duboko su skrivene jer današnje vrijeme favorizira mladost, ljepotu, brzinu, uz pregršt veselih i banalnih sadržaja.“

Knjiga se tematski i sadržajno oslanja i nadovezuje na raniju „Nevidljiva žena i druge priče“ u kojoj Drakulić također tematizira proces starenja, točnije „nestajanja“ u očima drugih. Ovu sam knjigu obrađivala na književnim radionicama koje sam vodila u jednom staračkom domu. Jedna od gospođa koje su pohađale radionicu držala ju je na svom noćnom ormariću. Kada ju je sin posjetio i pitao „Tko ti je ta nevidljiva žena?“, odgovorila mu je: „Gledaš u nju.“
 

Evo i najvećeg straha, osim boli, vezanog uz bolesti, vezanog uz propadanje tijela, nemoć i skorašnji kraj: osamljenost. U bolesti, samoća se između nas i ostatka ljudi (svijeta i čovječanstva) širi poput nevidljive kupole. Ta dva svijete nespojiva su. I o tome piše Drakulić u ovoj knjizi.

Koje su to stvari o kojima ne govorimo, a unutar tema starenja, bolesti, umiranja? Možda, o mislima koje nas obuzimaju neposredno nakon što netko blizak umre. O zajedničkom ili odvojenom starenju tijela (i, simultano, često i odnosa koji rijetko kada stari „dobro“). O vlastitoj samoći i strahu pred vratima smrti. O neizvjesnosti koja nas prožima dok čekamo nalaze. O prestravljenosti pred vlastitim i tuđim prestajanjem postojanja. Pred tako nečim neizvjesnim i strašnim, požurit ćemo u prvu utjehu, prvo smirenje na koje možemo naići. Tješit ćemo druge, sebe, pokušat ćemo se sakriti u svaku rupu. Zašto? Jer zapravo nemamo alata kojima bismo drugačije rastvorili, analizirali i osmislili takvu samoću, takvu neizvjesnost.

Dvije su stvari također zanimljive kada govorimo o ovoj knjizi.

Prva, nju je izuzetno teško čitati. Iako bi trebalo biti obavezna lektira. Vjerujem da ju je još teže bilo napisati. Katkada, u nekim trenucima možda katartično, ali cjelokupno ipak vrlo teško i bolno. Na tome autorici svaka čast. Svaku priču, koliko god bila mračna i vjerojatno i traumatična, hrabro i mirno dovodi do svog kraja, u kojem se njezino spisateljsko umijeće možda najbolje vidi. Krajevi su to u kojima tek izranja pokoja emocija od onih koje su inače vješto skrivene u ostatku teksta, no koja onda čitatelju zadaje završni udarac.

Drugo, knjiga je posvećena prije četiri godine preminuloj Ireni Vrkljan: pjesnikinji, prozaistici, esejistici… I nije samo posveta, već i zahvala, pozdrav, pa čak i neka vrsta „uzvrata“ za sve ono što je autorica s Vrkljan dijelila te sve ono što je od nje primila. To je, barem u mojim očima, čini još vrjednijom. Gotovo nešto duljim i drugačijim epitafom.
 

Opet se vraćam Simon de Bovoar te još jednoj rečenici iz njezine knjige „Veoma blaga smrt“ (naslov je, dakako, neka vrsta prevare: nema apsolutno ničeg blagog u smrti koju u knjizi opisuje): „Nema prolaza u tuđu samoću.“ Nema prolaza do drugih niti u komunikaciji s njima, poručuje nam Drakulić. Partnerski odnosi zapadaju u šutnju i monotoniju, u neizgovorena zamjeranja i razočaranja. Starenje ne vodi u dublje i suštinsko razumijevanje svijeta ili drugih, nego u ono suprotno: udaljavanje, netrpeljivost i odbojnost. Kada se još u tom kontekstu javi i bolest ili nemoć, dubina jaza postaje nepremostiva. Ne radi se u tom smislu samo o partnerskim odnosima, već i o rodbinskim (sestrinskim, roditeljskim) pri čemu je posebno dirljiv odnos u pričama u kojima glavna junakinja opisuje odnose s majkom i sestrom.

Sjećanja koja priziva na djetinjstvo u starijoj dobi postaju mnogo snažnija i življa nego ikada prije, a razni detalji koje smo kroz život zaboravili dobivaju novu dimenziju i snagu, možda čak i životni smisao koji smo dotad nekako previdjeli. Možda smo mislili da su druge stvari važnije od stavljanja posteljine „na sunčanje“ za lijepog vremena, ali postepeno shvaćamo da nisu. Detalji i proizvoljna (?) sjećanja su ono što nam na kraju jedino ostaje, ma koliko toga (drugoga) sakupili za vrijeme života.

„Zašto umiruće drže u istoj sobi s nama koje još imamo šanse?“, pita se autorica u jednoj od priča.

Pa, na to možda i možemo odgovoriti: jer zapravo nitko ne zna imamo li šanse i koliko, a pogotovo se rijetko i nejasno takve prognoze mogu davati u bolnicama. Autorica doista vrlo točno opisuje atmosferu zdravstva, od gužvi, manjka kreveta, nejasnih dijagnoza i prognoza do apatije doktora koji ne mogu i ne žele situacije uzimati previše „k srcu“ jer to ih zbilja nikamo ne bi odvelo (i ne bi).

Ili, kao što mi je jednom u bolnici rekao jedan doktor: „Ne pitajte mene. Sve je to u božjim rukama.“ Dan kasnije u sobu je ušao svećenik i bez komentara i pitanja krenuo moliti za nas koji smo tamo trenutno boravili.

Ali to je već druga priča.
 
Autor: Jelena Zlatar Gamberožić
Izvor: Kritika h,d,p