Zbog neobičnog suglasničkog sklopa, ime
Kestutis Kasparavićus može nas, kad se prvi put sa njim susretnemo, podsetiti na neku magičnu formulu kojom se otvaraju besputni predeli ili brzalicu koja se završava detinjim neobuzdanim kikotom. Može nam se učiniti da se na njega odaziva kakav čudovišni junak u čijem se životopisu, prepunom obrta, uživa bez predaha. A reč je, zapravo, o imenu autora jednog samosvojnog i inspirativnog književnog opusa za decu, koji je priznat i nagrađivan u čitavom svetu.
Kestutis Kasparavićus (1954), svestrani litvanski umetnik, pišući i ilustrujući svoja književna ostvarenja namenjena najmlađim čitaocima, stvorio je nepretenciozan, ali opčinjavajući literarni svet. Zahvaljujući prevodu Vaide Divjaković, nedavno su i ovdašnji čitaoci dobili jedinstvenu priliku da zavire u njega. Naime, uz podršku Litvanskog instituta kulture, u izdanju Izdavačke kuče Laguna, objavljena je knjiga kratkih priča ovog autora naslovljena „
O stvarima“. Čine je dvadeset četiri duhovita i lucidna kratka prozna ostvarenja, koje je iz svojih zbirki naslovljenjih „Glupe priče“ i „Kratke priče“, odabrao sam autor. Svaki tekst prati ilustracija rađena u akvarelu, bogata detaljima koji kao da se, sami od sebe, beskrajno umnožavaju na stranici u koju smo zagledani.
U
Predgovoru koji prethodi ovom izboru pisac ističe: „Ova knjiga je kao skromno izvinjenje svim onim ljupkim stvarima koje me okružuju i prema kojima sam nekad bio nepravedan ili ih uvredio. Takođe, knjiga govori o našoj kući, koju mnogo volim. U toj kući, dok sam sedeo za svojim tihim radnim stolom i uz pomoć našeg psa, koji je dremao ispod njega, nastala je ova knjiga.“
Personifikujući predmete koje svakodnevno upotrebljavamo (pribor za jelo, knjige, lopte, slavinu, posuđe, trpezarijske stolice, televizor, džepni nožić, jastuk, četkicu za zube...), Kasparavićus uspeva da nas, poput
Duška Radovića, podseti šta sve deca mogu da prepoznaju u predmetima koje odrasli ljudi najčešće doživljavaju kao banalne i nedostojne pažnje.
Lucidnim oživljavanjem pojedinih stvari iz vlastitog domaćinstva i njihovim smeštanjem u samo središte pripovedanja, ovaj pisac stvara jedan bajkovit svet ispunjen neobičnim zvukovima, umirujućim koloritom i zbivanjima koje dete podstiču na maštanje, a odraslom čitaocu vraćaju smešak na lice. U tom svetu knjige čitaju jedna drugu, slavine dobijaju kijavicu, kamin lamentira nad ljudskom prevrtljivošču, stari ormani škripe od umora i tereta, radni sto mirno podnosi hirove svoga vlasnika, čajnik na druženje okuplja rasparene šolje, dotrajale cipele nalaze mir uz neupadljive papuče, lopte za različite sportove
upuštaju se u zajedničku igru, a pero toliko uživa u lepoti svojih pokreta da se otima kontroli ruke koja piše.
Među četiri zida, baš kad nam se učini da vladaju duboka tišina i još dublji mir, otvara se beskrajan imaginativni prostor i u duhovitim pričama Kasparavićusa sve postaje moguće. Svaka od njih, bez pokušaja da čitaocu nameće ikakvo naravoučenije, predstavlja višeznačno ostvarenje koje nas podseća da materijalne stvari ne smeju postati važnije od ljudi, ali da je njihova vrednost mnogo veća od one puke upotrebne.
U doba megalomanije i neobuzdanog konzumerizma ovaj književni inventar Kestutisa Kasparavićusa, ne bez nostalgije i nade, čitaoce poziva da pomnije posmatraju, osluškuju i dodiruju svet oko sebe. Ono što je napravljeno da služi čoveku i učini mu život udobnijim i lakšim, na izvestan način najistinitije i najdirljivije svedoči o njegovim navikama, željama i interesovanjima. Stoga ove priče o stvarima, zapravo, jesu i priče o onima koje je teško razuveriti u misao da im sve na ovom svetu, pa i sam svet, bez ostatka, pripada.
Autor: Olivera Nedeljković