„Bolest je jedno ubeđenje i ja sam se rodio s tim ubeđenjem“, gotovo odmah ističe junak Zeno i nagoveštava izuzetno delo moderne književnosti.
Zvevove svakako, pošto je do tada napisao dva relativno nezapažena romana. Tek će mu se s trećim posrećiti, nakon što je u Trstu upoznao
Džejmsa Džojsa dok je ovaj radio na „Uliksu“. Donekle obeshrabrenog, Džojs ga je ,pročitavši njegov dotadašnji rad, ohrabrio da nastavi.
Plod te slučajnosti nalazi se pred vama. „
Zenova savest“ duboko je introspektivno delo koje je, osim što pripada modernoj književnosti ranog dvadesetog veka, interesantno sa stanovišta psihoanalize. Razlog za to vidi se vrlo brzo, zbog osobenosti Zena Kozinija, nepouzdanog i komično-samokritičnog junaka.
Premda ne treba nužno poistovećivati autora sa njegovim likovima, upadljiva je sličnost Zenove nestalnosti i samog Zveva, koji se zapravo zvao Etore Šmic. Rođen 1861. i odrastao u jevrejsko-nemačko-italijanskoj porodici, svojim pseudonimom Italo Zvevo (Italski Švaba) oslikava podvojenost i nestabilnost na vetrometini kultura – sličnoj vetrometini u mislima svog glavnog junaka.
„Zenova savest“ preispituje Zenove mentalne i emotivne turbulencije, kroz poglavlja strukturirana kao niz psihoterapijskih sesija. Zeno, dobrostojeći muškarac u četrdesetim godinama, odlučuje se na psihoterapiju kako bi rešio probleme pušačke zavisnosti, napetog odnosa sa ocem i, možda prevashodno, svog složenog odnosa sa ženama: suprugom i ljubavnicom.
Sveobuhvatno, Zeno je moderan lik pošto u njemu obitava paradoksalni spoj samosvesti ali i hotimičnog neznanja. Ovo znači da se, kroz čitavo delo, predstavlja kao čovek svestan svojih mana, ali ipak ne čini ništa povodom njih. Od problema beži – prokrastinaciji teži. Priznaje da mu je brak problematičan, ali je opet prema tome ambivalentan. To što shvata da je pušački zavisnik, ali dalje od tog shvatanja ne miče, razumeće svaki uživalac duvana. Sa treće strane, očeva smrt mu jača osećaj neadekvatnosti u svetu, što komplikuje njegovo samoviđenje.
Kako sesije odmiču, počinjemo da shvatamo bazične tenzije koje su u korenu svih drugih. One su ukorenjene u psihološkim trvenjima. Muteći granicu između stvarnosti i opsene, Zvevo vešto i slojevito pristupa problemima krivice, pritiska i samoobmanjivanja. Zenov neuspeh u interakciji sa sopstvenom savešću je ključna odlika ovog dela. Ono još uvek, premda je napisano pre sto godina, rečito govori o egzistencijalnoj krizi. U njoj, pojedinac je paralizovan: kako od preteranog razmišljanja, tako od nesposobnosti da se prekorače sopstvena ograničenja.
Značajna je struktura dela, koja se sastoji u smenjivanju Zenovih unutrašnjih dijaloga i različitih „flešbekova“ iz prošlosti. Takvo, u neku ruku izlomljeno pripovedanje oponaša nepovezanost Zenovog razmišljanja, koje je čas linearno, čas haotično. Ovakvom strukturom Zvevo zadire u nepouzdanu prirodu ljudskih osećanja i subjektivnosti. Kontradikcije, protivrečnsoti, samoopravdavanja, racionalizacije – Zenove ili bilo koga drugog – kao na dlanu pokazuju da sopstvo nije nešto stabilno, već nešto što meandrira i menja se.
Tu se vidi i uticaj Sigmunda Frojda. Kroz lik psihoanalitičara, doktora S, Zvevo ilustruje frojdovske koncepte poput represije i ideje da su neuroze rezultat nerazrešenih konflikata iz ranog detinjstva. No psihoanaliza nije neupitna za Zveva: štaviše, on te koncepte inputira uz dozu skepse, oličenoj u činjenici da, uprkos važnim uvidima koje pruža, psihoanaliza zarobljava Zena u stanje „paralize od analize“, dok rešenja izmiču…
Zato je ovo i psihološko delo o ljudskom stanju, o svesti i o identitetu. O čoveku koji nikada ne postiže samorazumevanje. Ta kafkijanska nedostižnost, kao glavni paradoks ovog dela, smestila je Zveva u panteon moderne književnosti.
Autor: Ivan Radanović