Najnoviji roman
Filipa Čolovića „
Vir“ predstavlja, po rečima autora, kraj ciklusa bavljenja jednom veoma bolnom temom. Delimično autobiografskog uporišta, roman „Vir“ kroz fiktivni svet Ostrva polemiše o idejama pravde, žrtve, krivice, osvete, idealnog društva i odnosa vlasti prema pojedincu. Prateći sudski proces, kao i sve istražne radnje i vansudske postupke koji se odigravaju s voljom ili mimo volje glavnog junaka Vira, čitalac ulazi u vrlo rigidni i autoritarni svet Ostrva. Čolović svojim čitaocima predočava sliku totalitarne vlasti u nekom ne toliko dalekom futurističkom društvu. No ovde valja zastati pre velikog zamaha.
Deluje kao da su veliki romani antiutopije i distopije iza nas (što je paradoksalno s obzirom na svet u kom živimo). Mislimo na
Bredberijev „
Farenhajt 451“, mislimo na Hakslijev „
Vrli novi svet“, Zamjatinov „
Mi“, dakako i na
Orvelovu „
1984“. Filip Čolović piše svoj roman s jasnom svešću o ovim klasicima. Reminiscencije i aluzije o pitanju ambijenta, postupaka književnog junaka ili ideološkog konteksta u kojem se ostvaruje radnja jasno ukazuju na slavne romane prethodnike, ali one nisu tu da bi se kopirale ili međusobno poredile, već su to odlike žanra, u ovom slučaju distopije. S druge strane, Čolović se udaljava korakom u stranu, u pravcu originalne zamisli. Jer ne treba izgubiti iz vida da je polazna tačka samog romana istraživanje jednog nasilnog ubistva ili, kako vlasti u romanu karakterišu (i insistiraju da se tako okarakteriše) – „nesrećnog slučaja“. Vir je književni junak koji pokušava legalnim i legitimnim pravnim sredstvima da dobije pravdu, ali on ne samo da to ne postiže već ulazi u pravno-regulatorni, dakako, opresivni sistem koji, pod plaštom efikasnosti, izvršava sudske procese neefikasno, maliciozno, beskrupulozno i bahato, štiteći one koji toga nisu vredni ili su u sprezi s tim sistemom, a građani željni pravde se dovode do stanja pasivnosti i obamrlosti. Na Virovom slučaju pratimo kako vreme prolazi a da se sudski proces nije odmakao od svoje početne faze. Vir je čovek koji se nalazi pred praznim zidom na kom se prepoznaje senka boginje Junone, ali se na tom zidu ništa više ne može videti ni čuti; čak su i svi akteri sudskog procesa nevidljivi i bezimeni, u tolikoj meri da je i samo prisustvo Vira suvišno. Deluje poznato, zar ne?
Interesantan je Čolovićev odabir prostora u kom se odvija radnja romana „Vir“. Mesto se zove Ostrvo (u velikoj meri podseća na Orvelovu Okeaniju iz romana „1984“) i jasno je predočeno da je Ostrvo država za sebe i da ono funkcioniše van svih ostalih zemalja sveta. Jednom rečju, ono je samodovoljan svet. Međutim, to za posledicu ima jedan zatvoren sistem – što ostrvo zapravo i jeste! – ekosociopolitički sistem koji truli zbog procesa koji su izazvani iznutra, iz same zasićenosti i opijenosti moći vrhuške vlasti. S vremena na vreme iskrsava grafit koji transparentno oslikava taj svet: „Čovek nije ostrvo, ali ni Ostrvo nije za ljude“. Ovaj natpis postaje moto: svet Ostrva oslikan je u sivo-crnim bojama, stanovnici njegovi kao smrknuti, apatični, umorni i malodušni. Opšta je težnja da svako gleda svoja posla, da se međuljudski odnosi svedu na najmanju moguću meru, a komunikacija između strukture vlasti i stanovništva bude na nivou ispunjavanja forme, bez mogućnosti ispitivanja i polemisanja. U to se uveravamo i kroz Virove susrete sa ovim mehanizmom vlasti. Ta „komunikacija“ data je u vidu devet stenogramskih „priloga“ ili službenih beležaka u Dosijeu 5049-0/13, što naposletku postaje Virov lični „slučaj“. Svi ovi prilozi odaju hladnokrvnost i beskompromisnost vlastodržačkog represivnog mehanizma, njegova moćnička tumačenja i vizuru u kojoj je čovek koji traži pravdu za ubijenog brata viđen kao remetilački i potencijalno destabilizujući faktor. Vir postaje deo vrzinog kola vlasti, protiv svoje volje, uprkos svojoj spremnosti. Jer, naposletku, Vir je sve vreme običan čovek, nikakav superheroj, i ni po čemu poseban u gomili ljudi koji svojom servilnošću omogućavaju funkcionisanju takvog sistema. Da, deluje poznato, zar ne?
Naširoko je poznat
Kafkin citat o knjizi koja treba da bude sekira za zamrznuto more u nama, što je i moto ovog romana. Nimalo slučajna je ta veza sa Kafkom, budući da je i svet romana „Vir“ veoma sličan „
Procesu“ ili, još više, „
Zamku“. Dalje paralele se nameću sa sovjetskim piscima naučnofantastične provenijencije koji su, budući da su bili pod prismotrom vlasti, stvarali svoje književne svetove pod plaštom, uistinu izgovorom, fantazije, a u cilju iskazivanja revolta i neslaganja sa stavovima zvanične političko-ideološke klike. Knjiga „Vir“ je sinteza tih dvaju pogleda na ulogu književnosti: ona je odjek stvaralačkog krika u samom autoru, ali i fantazmagoričko-poetski svet u kom se unutrašnji sukob razrešava na način koji samo književnost može da ponudi. U isto vreme književnost kao žanrovska tvorevina, ali i kao prostor saosećanja i povezanosti. Na kraju romana ostaje nada, nada nasušna. Ne samo što nam sama radnja daje nadu već i struktura romana na to ukazuje – sve vreme se čitaju poglavlja od poslednjeg, desetog, ka prvom. No to je tema za književne teoretičare. U svakom slučaju, u našoj književnosti linija stvaralaštva koja bi istovremeno bila i satira i beletristika nije dovoljno razgranata. Možda samo
Domanović pada na pamet, kao očigledan primer. Sada i Filip Čolović.
Autor: Viktor Škorić
Izvor: Beogradski književni časopis