Tranzicionim tragedijama kao da nema kraja i one se prirodno prelivaju u književnost već decenijama. Sve nesrećne balkanske zemlje tako bolno liče jedna na drugu da nam slike iz romana „
Sazdani od krivice“ mlade Bugarke
Joane Elmi (1995) deluju kao lične. Emigracija u SAD sudbina je jedne mlade žene koja se našla u okruženju sa kojim nema ništa zajedničko, a svaka razlika u odnosu na njen zavičaj otvara još dublje rane.
Autorka insistira na slici dve suprotne Amerike. Jedna je bogata, gleda u okeane, razmažena i oblaporna, nadmena prema onima koji su došli da rade i služe je. Druga je podjednako neraspoložena prema migrantima, zagledana u svoj očaj i bedu poroka, života u prikolicama i na parkinzima duž beskrajnih auto-puteva na čijem horizontu uvek stoji neki bolji, nedosegnuti život. Prirodnu prepreku im predstavljaju upravo migranti svih boja i nacionalnosti koji su došli da otmu njihov hleb i radna mesta. Na toj matrici sazdan je život radnika koji čeznu za kućom, ali znaju da nemaju gde da se vrate. Dok u njihovim domovinama vlada ekonomska neizvesnost i večita jalova borba za demokratski ideal, dotle je Amerika oličenje konzervativne stabilnosti u kojoj se ništa ne menja. Ali upravo ta nepromenjivost društvenih normi, klasnih razlika i ekonomskih zakonitosti odvodi migrante još jednom na duhovnu marginu u kojoj nema ničeg osim beskrajnog rada i kratkih noćnih odmora u zagušljivim sobama zajedničkih kuća.
Kada se jednom nađe u takvoj klopci, čovek ne vidi alternativu osim da se nada usponu na društvenoj lestvici koja se može dogoditi samo čudom. Ukoliko ih imaju, diplome stečene na evropskim univerzitetima malo znače u novoj sredini koja pridošlici nameće ideju o počinjanju od nule. Ako se od nje nikada ne odvoji, znači da se nije dovoljno trudio jer američki san je moguć za one koji znaju kako da ga ostvare.
U samotnim trenucima predaha junakinja ove sjajne, ali istovremeno mučne proze, sabira porodični album nasilja koje se proteže kroz generacije, a čije su žrtve žene. Satrvene od rada na svakom mestu, od njive do bolnice, zlostavljane i ponižavane, nadale su se boljoj sudbini za svoje ćerke i unuke. A kada ona nije došla, a mučni period tranzicije od socijalizma ka sanjanoj Evropi otegao se unedogled, kao jedino rešenje nametnula se karta u jednom pravcu preko okeana. Da ih tamo ne čeka ništa više od borbe za goli opstanak, svedoči ova sjajna knjiga na tragu „
Fizike tuge“ Georgija Gospodinova, ali originalna u smislu autentičnosti ženske ispovesti koja vrišti sa svake stranice – ne tražite drugo, napravite bolje u sopstvenom dvorištu, moguće je.
Autor: Aleksandra Đuričić, književnica i književna kritičarka
Izvor: Nedeljnik