Budući da su bezgranična i nesvodiva, pitanja identiteta uvek mogu da ponude novi tematski ugao u književnom delu.
Ešli Elston je, tako, definitivno našla način da spoji identitetsko pitanje sa, pre svega medijskom, činjenicom da više puta ponavljana laž postaje prihvatana kao istina.
Glavna junakinja autorkinog bestselera „
Prva laž je najvažnija“, mlada žena Evi Porter, na svojoj koži trpi sadržaj poruke koju sadrži naslov romana. To trpljenje je višestruko, ili je možda preciznije reći – višeslojno. Najpre se postavlja pitanje da li je ona zaista Evi Porter, s obzirom na to da na jednoj zabavi upoznaje svoju imenjakinju i prezimenjakinju sa kojom deli još karakteristika i sličnosti? (Tu leži i priličan paradoks: dvojnica je bezmalo ista kao ona ali želi nešto da joj otuđi.) Zatim, da li je Rajan Samner pre svega neko s kim ona izlazi ili neko kog ona mora da uhodi u sklopu novog zaduženja koje obavlja za svog šefa, agenta Smita? I da li je potonji samo njen poslodavac ili neko ko će takođe biti uhođen od njene strane i o kome će čitalac, kao i sama glavna junakinja, saznati nove istine, do otkrivanja njegovog identiteta? Jednom rečju: ko je, dovraga, u ovoj prozi mačka, a ko miš?
Postavka romana Ešli Eston nije samo originalna nego i vrlo dinamična. Tome doprinosi i smena pripovedanja iz pozicije Evi Porter iz sadašnjosti sa prošlošću, gde nam ona govori o događajima koji su se u njenom životu odvijali u prethodnih osam godina, uključujući i poslovna zbivanja. Optika prošlosti donosi i humanije, mračnije i ranjivije aspekte glavne junakinje – zadire, između ostalog, u njenu usamljenost posle majčine smrti, kojoj je rad za potrebe agenta Smita hladna mehanička protivteža, što joj je bilo neophodno kako bi uopšte mogla da nastavi koliko-toliko normalno da živi.
U praksi, uglavnom u brzom narativnom ritmu, intriga se održava tako što se pojedini flešbekovi sa novim informacijama ravnomerno unose u pripovedanje i tako se kod čitaoca budi želja da nastavi da čita. A kada dođe do usporavanja, narativ se usmerava na unutrašnje dileme likova i takvi trenuci pripremaju teren za neočekivane obrte. Baš kad se učini da je radnja nadomak svog razrešenja, autorka nas iznenađuje nekom novom, upečatljivom enigmom. Nisu svi odgovori na njih jasni, što se odlično uklapa u žanr psihološkog trilera. Uostalom, to ostavlja prostor da čitalac promisli šta se tačno dešava i na svoj način uklopi kockice. Na kraju, sporedni likovi, a posebno Rajan, vrlo su dobro konstruisani – stalno se pitamo o motivaciji iza njihovih postupaka, te se time dodatno priča produbljuje.
Što se pak glavne junakinje tiče, ona kao da nije samo osoba već i svojevrsna kreacija koja se menja u zavisnosti od situacije, i ta stalna transformacija dopunjava siže još jednim slojem napetosti. S druge strane, baš kad se Evi učini da okolnosti ne mogu biti složenije nego što jesu, njena prošlost se pojavljuje da bi je mučila i pretila joj uništenjem svega što je izgradila. Tako se ispostavlja da laž može biti zamka ali i oruđe opstanka. I iz tih tačaka gledišta „Prva laž je najvažnija“ jeste vrhunski roman (krize) identiteta.
Autor: Domagoj Petrović