Vizionarski roman „
Prisutnost“
Ježija Kosinjskog ostaje nesporno relevantan u našem društvu gde moć medija oblikuje percepciju, zamagljujući granicu između iluzije i stvarnosti.
Roman „Prisutnost“ Ježija Kosinjskog se pred nestrpljivijima uvek brže i lakše može pojasniti preko opštepoznate istoimene filmske ekranizacije (u režiji Hala Ešbija i sa pretposlednjom, a suštinski testamentarnom filmskom ulogom Pitera Selersa, sa ovdašnjim distributerskim naslovom „
Dobro došli, gospodine Čens!“), ili kao najcenjeniji roman autora, kod nas možda i nerezonski ili barem nesrazmerno popularnog romana „Kokpit“, koga mudre glave smatraju njegovim efemernijim delom. A „Prisutnost“ bi možda najefektnije bilo predočiti kao krunski dokaz dara i umeća Kosinjskog, jedne krajnje osebujne pojave, ne samo u okvirima američke književnosti. Kosinjski je, naime, engleski jezik savladao po dolasku u Ameriku iz rodne Poljske, a u tim prvim decenijama atipičnog pečalbarenja sa dosta kriptičnih ili maglovitih životnih epizoda on je stvorio biografiju vredne opsežne studije, a onda i domaćinski budžetirane i mudro „sklopljene“ filmske ili, možda još bolje i dostatnije, serijske ekranizacije.
Ovo izdanje ima i pogovor iz koga možete doznati nešto više o kontroverzama bez kojih Kosinjski nije mogao ni da bitiše, ni da stvara, ali ono što je knjigoljubivima ipak daleko važnije je to što u njegovom slučaju, na tragu u dovoljnoj meri sličnog slučaja književne gromade od
Džozefa Konrada imamo novu priliku da se uverimo u zavidnu autorsku i pripovedačku formu „pera“ koje je sa te, ne baš zavidne pozicije došljaka, uspeo da dobaci do višestruko potvrđene titule jednog od najprominentnijih stilista u književnosti sa engleskog književnog područja, mereno na uzorku barem od Drugog svetskog rata pa do danas.
Ovde treba zastati i naznačiti da ovo izdanje, između ostalog, predstavlja 29. knjigu u Laguninoj ediciji
Amerikana , što u ovom prikazu nije delić puke faktografije, već i pouzdan orijentir – jednostavno, Kosinjski u „Prisutnosti“, i to na najučinkovitiji i književno najvredniji način posmatrano u sklopu čitavog mu knjiškog opusa, uspeva da oslika osobeno viđenje Amerike u kome je ovakva, čak pomalo i utopijska i bajkovita satira moguća i uverljiva. On to postiže uz nepobitno jednostavan pripovedački i dramaturški zamajac – u žiži priče koja se lagano i prirodno odmerenim ritmom odvija pred našim očima (i, dabome, umovima) smešten je gospodin Čens, očigledno nedovoljno intelektualno sazreo baštovan koji biva primoran da (nakon smrti bogatog poslodavca, a možda i nešto više od toga) prvi put kroči iz svog omeđenog i prilično svedenog i ušuškanog habitata u stvaran, spoljašnji svet čijeg postojanja (ili, da budemo vickasti, prisustnosti) do tog trenutka nenadanog i svakako neželjenog izgona nije ni bio svestan. Gospodin Čens, reklo bi se, detinje naivnim očima i jednako detinjim sitnim i nesigurnim koracima pohodi i, pritom, uz dosta zabune i nerazumevanja opaža taj svet, odnosno Ameriku, koju je i sam Ježi Kosinjski, iz pozicije došljaka, svojevremeno morao da praktično „obuči“. Sticajem okolnosti, a zahvaljujući promućurnosti i hrabrosti pripovedača, kao svog ipak jedinog gospodara, Čens postaje zvezda visokih krugova koji u njegovoj skučenoj pameti i naivnosti biraju da prepoznaju obrise neponovljive i, gle čuda, osobenjačke genijalnosti.
Kosinjski tim putem postiže nekoliko ciljeva – oneobičava priču i perspektivu kroz koju je pratimo i poimamo, problematizuje fenomen i mit američkog čoveka koji je samog sebe ostvario, odnosno koji je sâm tvorac vlastitog uspeha, podseća da svaka iole brižljivo ispripovedana priča ipak ne počiva na zapletu i preokretima, već prevashodno na lako pojmljivom i dovoljno simpatičnim likovima sa kojim je lako saosećati, stvara iluziju bajke u kojoj je sve, pa i tako zahuktala vrteška sudbine moguć ishod, ukazuje na nevine oči kao na one najverodostojnije i najprodornije... Ali, pre svega, čini istinsko čudo – uspeva da izatka gusto tkanje satire, koja je povrh svega drugog (promućurnosti, jetkosti, duhovitosti, prodornosti, istinoljubivosti...) u isti mah i – zadivljujuće nežna.
Autor: Zoran Janković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 47