Prikaz romana „Nevidljiva družba“ Muharema Bazdulja: Bez tačke na jeziku

Aktuelni književni trenutak obilježen je interesantanim paradoksom: eksperimentalni roman postao je njegova tradicionalna forma. Ravno jedno stoljeće, od Džojsovog „Uliksa“, preko literarnog naslijeđa avangarde, sve do postmodernističkih iskustava i ostalih pratećih pojava, za eksperimentalnu prozu (a naročito roman) čini se da je isprobala sve što se moglo isprobati. Stoga savremeni pisci, oni nešto mudriji, i nemaju više iluzija o svojoj revolucionarnosti, već se okreću poetičkoj ostavštini prošlog vijeka kao što su se stvaraoci prethodne epohe odlučivali za neki od žanrova poput istorijskog, porodičnog ili druge podvrste romana. Tako je postupio i Muharem Bazdulj u najnovijem djelu „Nevidljiva družba“, služeći se određenim postupcima svojih neposrednih prethodnika.

Koncipirajući „Nevidljivu družbu“ kao roman-rečenicu iz jednog pasusa, bez tačke na kraju (što nosi izazovne značenjske implikacije), Bazduljevo najčvršće uporište jeste čuveni monolog Moli Blum; ali je to još više njemu znatno bliža, handkeovsko-albaharijevska paradigma, bilo da je uzimamo u poetičkom, prostorno-vremenskom, pa i kulturološkom smislu. Riječ je o onoj vrsti proze koja potajno vjeruje u alhemijsku moć jezika da pretvori ograničenja sposobnosti ljudskog samorazumijevanja u vid iskupljujuće umjetničke spoznaje.

Takvu vrstu proze po pravilu inicira granična životna situacija, koja potresa svako solidno egzistencijalno utemeljenje. Bazduljev junak budi se u „potpunom mraku, najpotpunijem mogućem, mraku za koji nije ni znao da postoji“, a za koji će se na samom kraju ispostaviti da je usko grlo između života i smrti, kuda su ga doveli simptomi srčanog udara. Sve što staje između verbalna je i misaona bujica kroz varijaciju na staru temu (ili mistifikaciju) o filmu života koji se odvija pred očima umirućeg. Međutim, kako se ovde neće naći baš sve što je činilo jedan život, već jedna raznolika, i unekoliko spontana selekcija evociranih sadržaja, postavlja se pitanje šta to pisac svojim djelom hoće da sugeriše o značenju (da ne kažemo smislu) života svog junaka i o svjedočanstvima nekih da su poslednji trenuci baš takvi?

Čini se da je on, prije svega, imao potrebu da sebi lično dâ objašnjenje vlastitog egzistencijalnog iskustva, verziju jednog takvog flešbeka koji bi mu se u odsudnom trenutku, po tajnoj unutrašnjoj ćudi, mogao dogoditi. Iako je i u svojim ranijim romanima sopstvenu biografiju koristio kao doslovan, ili pak unekoliko transformisan predložak, Bazdulj je sada, možda više nego ikad prije, zaronio u svoj unutrašnji ponor, da u nekoj vrsti opita iskusi šta bi se to samo od sebe izdvojilo kao esencija njegovog intelektualnog i emocionalnog bića. Mada sebe ne izjednačava sa protagonistom bez izuzetka – neke upadljive razlike su na prvi pogled lako uočljive – on mu ipak posuđuje dobar dio svog spoljašnjeg, ali još više unutrašnjeg identiteta. Poznat u različitim tekstualnim praksama kao pisac izrazite koliko i osobene, upravo bazduljevske erudicije, koja objedinjuje znanja iz najšireg književnog spektra, zatim istorije, popularne kulture sa mnogim drugim dugo prikupljanim, strastveno čuvanim, a uvijek neobično povezivanim podacima i činjenicama, autor je sve to znalački objedinio kao građu svog najnovijeg romana.

Već od prvih redova, razgrćući mrak u kojem se obreo, pripovjedač, po sjećanju na Egziperija, zapaža: „Tako je valjda mračno u onm slonu kojeg je pojeo zmijski car u Malom princu“. Odatle se, pa sve do kraja knjige, njene stranice ispunjavaju (pop)kulturnim referencama u rasponu od antičke književnosti do rokenrol poezije. Sve se u svijesti protagoniste miješa po nesaznatljivoj logici čovjekovog asociranja i jedan uz drugog, kao ravnopravni posjetioci, paradiraju Horacije, Šopenhauer, Mocart, Niče, Vajld, Remark, Klimt, Kavafi, Nabokov; Andrić, Selimović, Ćopić; Bob Dilan, Brus Springstin, Sid Baret, Dejvid Bouvi, Tom Vejts, Sting; Arsen Dedić, Duško Trifunović, Đorđe Balašević... Sva ta i mnoga druga imena dolaze u sjećanje glavnom junaku, i on u njihovim stihovima, maksimama, filozofemama, kompozicijama, slikama, anegdotama i drugome što se u njegovom umu spontano spaja, kao da pokušava ustanoviti unutrašnje saglasje sveopšteg čovječanskog napora da se objasni svijet u kojem se ono obrelo. Na neki neuhvatljiv, ali uvijek pouzdan način, Bazdulj uspijeva da se sačuva od onog što prijeti ovakvoj vrsti eklekticizma: da ostavi utisak površnog, hvalisavog pretrpavanja teksta svakojakim znanjima, podacima – onom vrstom intelektualne razmetljivosti od koje pati mnoga savremena knjiga i proze i poezije. To je stoga što Bazdulj(ev junak) sve o čemu priča posmatra otvorenih očiju i otvorenog uma, znajući da se i u djelima visoke umjetnosti i u svim ostalim (sub)kulturnim fenomenima sadrži ista supstanca ljudskog nastojanja da shvati svoje mjesto na zemlji i u istoriji. Dobar primjer daće komparativna analiza Kafkinog „Preobražaja“ i sevdalinke „Mehmeda majka budila“, u kojoj ima humora podjednako koliko i hermeneutičke pronicljivosti:

„... znaš, dodala je, zagledavši mu se u oči, ja sam za maturski rad u gimnaziji u Pazaru pisala o Kafki i sevdalinci ‘Mehmeda majka budila’, bio je zbunjen, šta si tu našla kafkijansko, pitao je, kako ne vidiš, zalupetala je prstima po stolu, sjećaš se pjesme, ‘Mehmeda mjaka budila, ustani sine Mehmede, majka je rano ustala, šešćerli kafu popila’, on kaže majci da ne može ustati jer je sanjao ružno, ona ga pita šta je sanjao, a on kaže da je sanjao kako ga tri vile dave, koje su to vile, sine Mehmede, pita ga majka, a onda ide strašan dio kad on kaže: ‘Seja mi ruke vezala, babo mi oči vezao, vezao, Babo mi oči vezao, Ti si mi srce vadila, vadila, Ti si mi srce vadila’, zar to nije kao u Kafkinoj Metamorfozi, zar se tamo ne ostvari taj san nesretnom Gregoru Samsi, zar njegov život, i kao insekta i kao neinsekta, nije bio da mu sestra veže ruke, otac oči, a da mu majka srce vadi...“

Odlomak istovremeno ilustruje i drugu noseću komponentu romana, koju čini vješto vođena ljubavna priča glavnog junaka i njegove djevojke Asme, zatečenih u zapadnoevropskom tranzitu, gdje ih je dovela huka balkanske istorije s kraja 20. vijeka. To je još jedan važan element prirodnosti literarnog okruženja za prethodno opisanu enciklopedičnost, kakvu Bazdulj spisateljski predano njeguje. Ukupan sadržaj romana smješten je u taj narativni ambijent, što unosi logičan i stabilan, pa otuda i čitalački prijatan, poredak u naizgled stihijski pripovijedni tok.

Premda i dalje idući tragom ranijih poetičkih usmjerenja, Bazdulj se u „Nevidljivoj družbi“ ipak trgnuo od izvjesnog manirizma viđenog u prethodnom romanu („Kvadratni koren iz života“) i vratio u dobru spisateljsku kondiciju, pokazujući da još uvijek nije iscrpio sve mogućnosti u naznačenom stvaralačkom domenu.

Autor: Vladan Bajčeta
Izvor: Politika (Kultura umetnost nauka)