Sve i da smo/ste postojanja proze američke autorke
Džudi Blum svesni tek od pre nekoliko godina, nakon pojave (inače, sasvim uspele i valjane)
filmske adaptacije njenog udarnog, a možda i najvoljenijeg dela (romana „
Bože, da l’ si tu? Ja sam, Margaret“), postoje opipljive osnove za radost za ovaj susret sa njena dva važna dela. Ne samo što su zabavna za čitanje, nego i stoga što nas ovi romani implicitno, a veoma sugestivno, podučavaju i kako valja pisati ukoliko se piše sa tom ciljnom publikom na umu.
„Bože, da l’ si tu? Ja sam, Margaret“ (u prevodu Danice Ilić) prvobitno je objavljen još 1970. godine, ali se i na čitanja (premijerna ili „reprizna“) iz 2024. ili ovo malo 2025, nameće kao epitom bezvremenski lepe i kvalitetne proze za mlade i o mladima, proze koja lagano i krajnje elegantno prevazilazi granice kulturoloških, geografskih, a onda i vremenskih relativiteta.
Osnovna struktura je krajnje jednostavna, a i besprekorno sprovedena u delo – reč je o ispovednoj prozi, donekle, u kojoj pratimo dvanestogodišnjakinju Margaret koja se iz stana gotovo u srcu Njujorka seli u kuću na prigradskom obodu Nju Džersija, a sve to na prevratničkoj identitetskoj tački – na nekoliko koraka do puberteta i neizbežnih telesnih promena, a sve pod senkom čežnje za ekscentričnom bakom za koju je vezana, a koja je ostala u Njujorku.
I to nije sve – iako je odgajena u ateističko-agnostičkom duhu porodice kombinovanog jevrejsko-hrišćanskog porekla, Margaret oseća poriv da se za savet i pomoć obraća Bogu (možda i na tragu onoga što je čula od svoje mame – da je „Bog dobra ideja jer pripada svima“). Džudi Blum poentira u svim aspektima pripovedanja i pratećeg stila – vešto barata jednostavnošću kao krovnim konceptom, jasnom i preciznom karakterizacijom, dinamičnim iznošenjem priče i, kanda na prvom mestu, sposobnošću da od prve do poslednje stranice održi zadivljujuće postojan i nepatvoren slatko-gorki ton koji prati Margaretino upoznavanje za zakonitostima sveta odraslijeg doba.
Apsolutno istovetan utisak se nameće i kada se u žiži nađe roman „
Zauvek“ (preveo Ivan Jovanović), koji pak donosi očaravajuće toplu i nepretencioznu priču o damarima i izazovima romanse/prve ljubavi u tinejdžerskim godinama.
Autor: Zoran Janković, književni i filmski kritičar
Izvor: Nedeljnik