Savremenom čitaocu može se učiniti neobično koliko je i dalje prijemčiva tema o emotivnom odnosu Kvazimoda i Esmeralde u svakoj varijaciji, pa i u ovom lirskom, nadahnutom romanu koji je osvojio i najviše francusko književno priznanje, Gonkurovu nagradu.
Žan-Batist Andrea, relativno nepoznat pisac, otisnuo se od već proverenih
Igoovih i
Stendalovih romanesknih slika ka početku dvadesetog veka negde na rubovima još zaostale i patrijarhalne Toskane. Kakve šanse u tom okruženju može da ima neverovatno talentovani mladi vajar koji je fizički kepec, siromah i ostavljeno siroče na stričevom pragu, kada se zaljubi u plemkinju Violu iz moćne kuće Orsinijevih koji žele sve najbolje za svoje mladu naslednicu, lako je pretpostaviti. Kombinujući žanrovske odrednice istorijskog i
bildungs romana, Andrea će izvanrednim stilom i sasvim neopterećen viškom sentimenta, ispredati priču koja počinje s kraja, na samrtnoj postelji vajara koji rezimira svoj burni, ispunjeni i istovremeno promašeni život. Koliko mu je umetnički dar poklonio, toliko mu je sudbina na emotivnom planu bila nenaklonjena osuđujući ga na nemoguću ljubav koja je od samog početka himera, iluzija i na kraju doživotni zavet, odluka da
bdi nad njom.
Opredeljujući se za klasično pripovedanje, Žan-Batist Andrea izložio se mogućoj kritici pa i podozrenju da je za moderniji izraz potrebno više talenta i iskustva u književnom zanatu. Ali, majstorski stil koji je veoma lepo prenesen i u prevodu na naš jezik, opravdao je sve autorove odluke posvedočivši i o njegovoj erudiciji. Bolje obavešteni čitaoci pronaći će ovde sjajne i vešto varirane uzore iz prošlosti, sve do
Getea i njegovog Vilhelma Majstera. Naš junak Mimo biće u jednom trenutku primoran da se pridruži cirkuskoj trupi, ali i na tom velikom i ponižavajućem iskušenju neće zaboraviti na svoj vajarski talenat i da ga isti obavezuje na stvaranje. Vajati i voleti, dve su linije njegovog životnog puta na kome se nije žalio na nedaće, već zahvaljivao za ono što je dobio. Njegova Viola koja je prezrela lažni sjaj umiruće aristokratije i želela da leti i osvoji svako zrnce znanja ovog sveta, postala je ne samo muza već i razlog za život i uteha u smrti.
I ma koliko puta varirana, ideja o ljubavi koja nadilazi i pobeđuje smrt potrebna je uvek iznova, posebno kada je stavljena u okvir dobrog, stilski zrelog pisanja koje se opire glavnim tokovima savremene proze koju čitamo.
Autor: Aleksandra Đuričić
Izvor: Nedeljnik