U svakodnevnom govoru pojam stoika dobio je netačno tumačenje kao osobe koja trpi i istrajava uprkos svemu. Odškrinuta vrata istorije antičke filozofije otkrivaju nam da je stoicizam filozofska škola koja je ime dobila po starogrčkom nazivu za otvoreni trem, uobičajeno mesto za razgovore učitelja i učenika čiji je osnivač bio Zenon iz Kitijuma oko 313. godine pre nove ere.
Nama su najbliži po učenju i tumačenjima kasni stoici: Epiktet, oslobođeni rob koji se posvetio filozofiji oko 100. godine nove ere, i slavni rimski car Marko Aurelije (121–180. god n. e.) čiji zapisi „Samom sebi“ čine najveći deo knjige o kojoj govorimo.
Kada autori kao podnaslov knjige „
Budi stoik“ stave „366 drevnih mudrosti za svaki dan u godini“, prva misao biće nam o komercijalizaciji svega što može da bude materijal za još jednu knjigu iz oblasti primenjenih životnih veština. Ovog puta to nije slučaj. Autori su veoma dobro proučili najpoznatije pozne stoičke spise, među njima i Seneku, nesrećnog Neronovog učitelja koji je završio kao njegova žrtva.
Dakle, na iskustvu tegobnih života jednog roba, vladara koji je preuzeo carstvo sa same ivice ponora i filozofa koji je nevin osuđen na smrt, nastala je životna filozofija prihvatanja neminovnog i preoblikovanja mogućeg, ukoliko smo sposobni da kontrolišemo sopstvenu misao, a samim tim i menjamo sebe. Jer svoje misli zapravo jedino možemo da promenimo, a postupci koji iz njih logično slede promeniće svet koliko je potrebno da ga podnesemo.
U odlomcima koje autori koriste kao predložak za kratke komentare i osavremenjivanje stavova, nalazimo obilje metafora kao što je npr:
Ne pružaj ruku da se prvi poslužiš iz činija na gozbi i strpljivo sačekaj dok ponuda stigne do tebe ili još inspirativnije:
Spoj moći, straha i sumanutosti može biti smrtonosan.
Vođa, uveren da bi ga neko mogao izdati, prvi povlači potez i izdaje druge... I tako redom, sami sebi nesvesno stvaramo i namećemo ono čega se plašimo i što nas užasava.
Naravno, imaju stoici odgovore i za neizbežno, udarce sudbine i događanja izvan naših odluka, ali i načine da ih podnesemo sa onim što nazivamo danas „filozofskim mirom“. A njega čini pre svega uzdržavanje od besa, poroka, zločina. Tako se stoicizam pretočio u mnoge principe hrišćanstva i filozofije koja će tek doći sa Plotinom, Svetim Avgustinom i Boetijem, donoseći utehu i u najvećim patnjama i zaštitu od prevelikih i razornih strasti koje su loši gospodari ljudskog uma. Knjiga može da se čita zaista tokom cele godine, sa vraćanjima na stranice koje prepoznamo kao bliske, ili kao celoviti zbir mudrosti nastalih u jednom dalekom vremenu koje se po mnogo čemu ne razlikuje od našeg.
Autor: Aleksandra Đuričić, književnica i književna kritičarka
Izvor: Nedeljnik