Do 1917. godine Rusija je spadala u retke evropske zemlje u kojima je aristokratija i dalje držala nespornu hegemoniju. Plemićke porodice posedovale su ogromna imanja, dominirale centrima moći poput dvora, političkih institucija i vojske, te naočigled sirotinje vodile raskošan način života. Međutim, revolucije iz 1917. godine i građanski rat stavili su tačku na takav poredak, i to čak u meri u kojoj je plemstvo postalo glavna meta talasa nasilja i eksproprijacija koji su se nastavili sve do Drugog svetskog rata. Verovatno iz razloga što se pretpostavlja da nije lako poistovetiti se s malobrojnom elitom, koja je predstavljala suštinu nazadnosti i proizvoljnosti ruske monarhije, o njoj je pisano srazmerno malo.
Američki pisac i istoričar specijalizovan za rusku istoriju
Daglas Smit ubedljivo pokazuje koliko su gore rečene predrasude problematične, ako ne i pogrešne. Njegova vrlo dobro dokumentovana knjiga „
Bivši ljudi: Poslednji dani ruske aristokratije“ zasniva se na opisivanju dveju velikih, starih i međusobno povezanih plemićkih porodica: Šeremetjevih u Sankt Peterburgu i Golicinovih u Moskvi. Ovako sužen fokus čini da tekst deluje personalnije i realističnije, naročito pošto je autor objasnio i kako su građeni sistemi i diskursi koji su legitimizovali borbu protiv ruske aristokratije kao „drugog“.
S obzirom na pljačkanje i otimanje poseda, pa praktično i identiteta (zbog čega su nazivani „bivšim ljudima“), osuđivanje na državni progon, ostrahizam i stalni boravak u gulazima, čitalac može da se lakše poistoveti s članovima proganjanih i uništavanih porodica i oseti bes i tugu usled nehumanog tretmana. Brzo čitanje štiva diktirano je upravo njegovom potresnošću, ali i uzbudljivošću.
Šeremetjevi i Golicini otelovljuju raznolikost životnih puteva koje su ruski plemići, uopšte, započeli u dotičnom razdoblju. Jedni su pokušavali da se prilagode sovjetskom režimu pa su pristali na bedne poslove, drugi su nastojali da prođu „ispod radara“; jedni su bili prisiljeni da napuste svoja boravišta, drugi internirani u radne logore, neki su streljani a pojedini zauvek napustili državu. Tako je raznolikost životnih puteva trajala dok se u potpunosti ne gubi trag celim porodicama.
To što na svoj način uzima u zaštitu predrevolucionarnu aristokratiju ne znači da je Daglas Smit romantizuje. Naprotiv, on obznanjuje njihove privilegije i društvenu nejednakost u njihovu korist koja je doprinela revolucionarnoj groznici. Može se reći da autor humanizuje njihovu ulogu, portretišući ih ne samo kao simbol palog režima nego i kao obične ljude uhvaćene u brutalnoj zamci istorije.
Ova knjiga takođe nudi šire razmišljanje o posledicama revolucionarnih promena pokazujući kako je uništenje aristokratije bilo sastavni deo šireg procesa društvene transformacije koja je imala duboke i razorne učinke na svim nivoima ruskog društva. Štivo se takođe laća važnog kulturološkog i intelektualnog doprinosa tamošnje aristokratije nacionalnom umetničko-kulturnom životu. Smit sugeriše da nestanak ove klase nije značio samo njen gubitak blagostanja i moći nego i kulturološko-intelektualno osiromašenje Rusije.
Autor: Domagoj Petrović