„Panonski admiral“: Biografija kralja domaće pjevane poezije

Trebalo se, nažalost, dogoditi da Đorđe Balašević umre da bi taj sjajni vojvođanski pjesnik i glazbenik dobio knjigu koja obrađuje njegov život i djelo. Istina, knjiga „Panonski admiral“ Ivana Ivačkovića bila je u izradi – štoviše, pred završetkom – kad je 19. veljače 2021. godine stigla tužna vijest o smrti pjevača uz čije su divne pjesme odrastale generacije. Naravno, Ivačković – ugledni srpski glazbeni kritičar i prijatelj Đorđa Balaševića – knjigu je i u tim novim i tužnim okolnostima priveo kraju, a njezina je pojava barem djelomično ublažila bol zbog preranog odlaska popularnog pjevača koji je, uz Arsena Dedića i Zorana Predina, bio i ostao ponajbolji pjesnik među rok i pop autorima ovih područja. Štoviše, po mnogočemu baš je Balašević bio i najbolji.

Od tuge do ponosa

Knjiga „Panonski admiral“ zamišljena je – a na to upućuje i njezin podnaslov – kao „emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića“, što znači da je trebala „prošarati“ arhipelagom Đoletovih singl ploča i albuma. To je i ostvareno, ali je baš zbog smrti Balaševića knjiga zasigurno dobila jednu dodatnu, i to vrlo snažnu i uočljivu emocionalnu razinu, koja cjelokupnom tekstu daje dodatnu količinu vrijednosti i pretvara se u tekst koji nudi puno, puno više od pukog bilježenja diskografske karijere „panonskog mornara i admirala“. Uočljivo je to u svakom dijelu ove knjige, a posebno u prva tri poglavlja, odnosno uvodnih pedesetak stranica knjige koje su, u stvari, moćni emocionalni lirski esej o Balaševićevoj glazbi i stihovima, te njegovom utjecaju na brojne generacije koje su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća odrastale i živjele u zemlji što se zvala Jugoslavija.
Sa zaista puno emocija – od tuge do ponosa – Ivačković govori o Balaševićevoj smrti, događaju koji je tjednik Novosti nazvao „emocionalnim državnim udarom“ misleći pritom kako je Đoletov odlazak iznova ujedinio prostore pre tridesetak godina raspadnute države. Uz tugu tu je, naravno, i jako mnogo nostalgije, ali i ponosa stoga jer je – pokazala je to baš Đoletova smrt – djelo koje je on stvorio nadjačalo vrijeme te postalo kôd po kojem su se prepoznavali svi oni koji nisu bili za rat i čije poimanje svijeta ne uključuje mržnju, agresiju, zatvorenost...

Revolucionar emocija

Nakon što u te prve tri cjeline čitatelja uvede u idejni i emocionalni svijet „balaševićevaca“ i samog Balaševića, Ivačković od cjeline nazvane Revolucionar emocije kreće u analizu njegovog diskografskog rada. No ni tom zadatku neće prići suhoparno birokratski, već će priča o svakom singlu i albumu biti praćena dobrim analizama stihova i glazbe, isticanjem brojnih manje znanih ili potpuno nepoznatih podataka, odnosno prikazom općeg glazbenog i društvenog stanja u okviru kojeg su se pojavljivale Balaševićeve pjesme i albumi. Tako će na svoje doći ne samo oni koji su s pažnjom pratili sve novo što je Balašević nudio već i oni koji će uz priču o Balaševićevim singlicama i LP-pločama moći pratiti i prisjećati se duha i daha tih godina, odnosno vremena koja su istodobno nudila i ljepotu i gorčinu, užitak i zabranu užitka, jednoumlje i širinu koja je nadolazila...

Naravno, Ivačkoviću je pisanje ove knjige olakšala činjenica da su iza njega desetljeća iskustva kritičara i pratitelja domaće i strane rok glazbe, što se itekako osjeti u činjenici da suvereno vlada tekstom, bilo da govori o glazbi koju je stvarao Balašević i prateći mu glazbenici, bilo da analizira Đoletove stihove, njihov značaj i utjecaj na doba u kojem su se pojavili. Iz takvih analiza povremeno stižu i vrlo uspješne procjene, i to ne samo Balaševića već i ostalih autora te općenito rok glazbe ovih prostora pa tako, primjerice, na jednom mjestu izvrsno zaključuje: „Bijelo dugme je donelo seksualnu revoluciju, Balašević je bio revolucionar emocije.“

Sociološka i politička nota

Također, autor je veliku pažnju posvetio čuvenim Balaševićevim koncertima, posebno onima nakon raspada Jugoslavije kad su njegovi brojni koncerti (Ljubljana 1984, Sarajevo 1998, Pula 2000) predstavljali daleko više od glazbe i pokazivali put ne političkog, nego intelektualnog i duhovnog otrežnjenja i ujedinjenja, tako nužnog i potrebnog u državama izranjavanim užasavajućim ratnim ranama.

Upravo ti koncerti, posebno oni devedesetih u Beogradu, bili su u tom trenutku među najizraženijim oblicima suprotstavljanja pogubnoj politici Slobodana Miloševića, a zbog značaja koji su te aktivnosti dale Balaševiću, dio ove knjige jednostavno je morao imati sociološku i političku notu. I taj „neglazbeni“ dio posla Ivačković je odradio odlično, ponudivši izvrsne analize društvenog stanja iznesene sa stajališta čovjeka koji – kao i najveći dio onih koji vole Balaševića – ne mrzi nikoga i ljubav te čovječnost stavlja ispred svega.

Naravno, takav pristup rađa i povremeno vrlo oštrim kritičkim žalcima koji se mnogima u Srbiji (pa i nekima u Hrvatskoj) nimalo neće dopasti jer, primjerice, procjena o tome kako su „Milošević i njegova vlast doveli do istorijskog i civilizacijskog poraza jedne nacije“, teško će koga u Srbiji ostaviti ravnodušnim, kao što će i citirana procjena srpskog književnika Dragana Velikića povrijediti i mnoge ne samo u Srbiji već i izvan nje jer Velikić kaže: „Ovaj rat je trijumf prostaštva kamufliranog u nekakve vekovne ciljeve.“

Ivan Ivačković je, dakle, na temelju svog znanja o (rok) glazbi, ljubavi prema Balaševićevoj poeziji i melodijama, te neospornim vlastitim analitičkim sposobnostima, stvorio knjigu koja ne samo da vjerno oslikava Panonskog admirala već na dojmljiv način govori i o njegovom dobu koje je i te kako utjecalo na njega i njegov pjesnički i glazbeni rad, kasnije i filmski.

Čovjek i umjetnik

„Kralj domaće pevane poezije“, kako ga u jednom trenutku autor naziva, sjajno je prikazan i oživljen kao čovjek i umjetnik. Balaševićev životni i umjetnički put, s brojnim suputnicima koji su bili dio te veličanstvene glazbene, poetske i filmske staze, prikazan je dokumentaristički vjerodostojno i precizno uz veliki broj činjenica, što je prvi preduvjet za književnost ove vrste. No još je bitnije da je Ivačković i te kako iskoračio iz tih okvira žanra pruživši i sebi i čitatelju jedno divno emocionalno iskustvo, knjigu prepunu nostalgičnih sjećanja, blagosti i ljubavi. Knjigu koja – autor se vjerojatno s time neće složiti, ali zaista jest tako – idealno paše uz neke od ponajboljih Đoletovih divnih stihova i isto takve glazbe.

Knjigu dostojnu sjećanja na Đorđa Balaševića. Završne rečenice ove biografije to jasno potvrđuju. Opraštajući se sa sjećanjima na Balaševića, Ivačković piše: „Od njega nam ostaju pesme zbog kojih nam je ponekad mokro ispod očiju, ali zahvaljujući kojima duša uvek oživljava u nadanju. Ostaju nam pesme uz koje lakše krpimo ostarela srca. I ostaje nam to što se volimo.“

Autor: Marinko Krmpotić
Izvor: Novi list