Ugričićev roman pruža dubok, razigran i uznemirujuć uvid u živopisne specifičnosti ovih prostora.
Prije samoga teksta, potrebno je raščistiti nekoliko stvari. Nova knjiga upravitelja Narodne biblioteke Srbije, Sretena Ugričića Neznanom junaku (Laguna, 2010.) teško će naći put do zainteresiranog hrvatskog čitatelja. Nije stvar bila bolja ni sa drugim srpskim autorima o kojima smo pisali na ovom mjestu (osim one nekolicine objavljene kod Algoritma), te se može postaviti pitanje zašto to ovom prilikom ističem. U ovom slučaju, nije riječ samo o tome da je distribucija književnih naslova na relaciji Hrvatska-Srbija gotovo nepostojeća, poštarina suluda te da do autora i njihovih knjiga možete doći jedino putem vračanja ili suradnje sa zakrabuljenim tipovima koji ispod tezge uz knjige drže i najnovije modele antitenkovskog oružja, već se razlozi ovaj put mogu tražiti u prirodi samog romana koji je pred nama.
Onaj banalni razlog koji prvi upada u oči jest taj što je knjiga pisana na dva pisma – latinici i ćirilici. Ukoliko vam se to ne čini problemom vrijednim spomena, valja imati na umu kako već moja generacija (o mlađima da i ne govorimo) sa čitanjem ćirilice (unatoč tome što je riječ o jednom od najstarijih pisama uvjetno rečeno hrvatskog jezika) ima velikih problema. Drugi je razlog tematske naravi. Premda je svaki pokušaj određivanja žanra kojem pripada ova knjiga unaprijed osuđen na propast, kako bi imali makar kakvu referentnu točku proglasit ćemo je distopijom. Nelinearnom, anti-fabularnom i u potpunosti neklasičnom no ipak distopijom.
No, za razliku od distopija globalističke naravi koje na ovaj ili onaj način predviđaju sumrak cjelokupnog čovječanstva, ova je usko vezana za konkretno područje, njegove mitove i popularne ideologije. Bez poznavanja pravog konteksta, u ovom slučaju suvremene i prošlosne Srbije, distopija Sretena Ugričića izgubit će svoju oštrinu, gorčinu, apsurd i kritičku nastrojenost. Distopija, za razliku od utopije, kako to ističe Vladimir Arsenić, računa s čitateljem koji 'zna' o čemu je tu riječ i koji s autorom dijeli određene stavove i iskustva – s čitateljem koji poznaje te umije baratati s relevantnim kodom za dani tekst. Dakle, ono što preostaje hrvatskom čitatelju, kada se jednom susretne s ovim romanom, jest upitati se do koje se mjere zemlja u kojoj živi preklapa s onom susjednom i može li se uopće on, u ulozi čitatelja iz Hrvatske, poistovijetiti s pripovijesti koja tematizira stanje Srbije četiri godine u budućnosti. Što se više uvlačimo u roman, postajemo svjesniji kako odgovor na to pitanje nije nešto čemu bi se trebali radovati. Jer, kada je riječ o specifičnim temama kojima se bavi Neznanom junaku, između Hrvatske i Srbije nema neke razlike. Bez obzira na godinu o kojoj je riječ.
Godina je 2014. Srbijom vlada Diktator. Pod njegovom kontrolom stoje svi mediji (informacijski, religijski, znanstveni, ideološki). Najveći Diktatorov neprijatelj je telepatija, sposobnost neposredne komunikacije, neposrednog prenošenja istine – sposobnot koju ima Neznani junak, i njegova družica. U ovih nekoliko kratkih rečenica sažeta je sva pripovijest ovog romana. Ostalih tristotinjak stranica funkcionira na način bitno drugačiji od onog linearnog. Dobrodošli u postmodernu pripovijest. Premda se postmoderna književnost u posljednjih desetak godina i nije prečesto pojavljivala na policama hrvatskih knjižara (barem kada je riječ o romanu ili kratkoj priči), vjerujem kako se čitatelji ovoga teksta još uvijek sjećaju svih problema koje sa sobom donosi postmodernistički diskurs. Jedan od najvećih je taj što postmoderni roman unaprijed izmiče svakom konkretnom iščitavanju. Preuzimajući razna lica i uloge, postomderni roman egzistira na granici koherentnog, balansirajući između poruke i buke. Stoga se ovo čitanje romana Neznanom junaku nipošto ne može uzeti kao definitivna varijanta već tek kao jedno od mogućih dekodiranja namjerno razbarušenog teksta. Kako ipak smatram da ludičnost romana, igre jezikom, strukturom i citatima nisu ovdje od primarnog interesa, te da roman moramo iščitavati kao ahistorijsku metafikciju kako bi bavljenje njime dobilo ikakav smisao, tako unaprijed najavljujem kako će u ovoj kritici velik dio toga biti namjerno zanemaren, dok će drugi dio biti možda i nasilno gurnut u prvi plan.
U romanu Ja vrhovni Roe Bastosa, nalazimo nekoliko zanimljivih rečenica koje nam mogu poslužiti kao uvod u roman Sretena Ugričića. "Riječi moći, vlasti, riječi iznad riječi, bit će pretvorene u lukave riječi, lažljive riječi. Riječi ispod riječi (...)"; "Moram diktirati/pisati; zabilježiti negdje. To je jedini način da dokažem da još postojim."
Diktator romana Neznani junak također diktira, obilježavajući svojim diktatom kako svoju prisutnost, tako i živote onih pod njim. No, za razliku od stvarnih diktatora kojima je za učvršćivanje vlasti bila potrebna naoružana svita, ovaj diktator funkcionira na perfidniji način. Njegova poruka nije nametnuta (premda je sveprisutna), njegova je poruka internalizirana u mislima i djelima čitave države, od njenog funkcionalnog aparata, do njenih pripadnika. Diktatorov kod – ideologija, kako pokazuje Sreten Ugričić, nije vezana uz konkretan lik i djelo neke osobe (tako da sve priče o karizmatskim vođama i turbulentnim vremenima unaprijed padaju u vodu), već je postala sastavnim dijelom komunikacije bez kojega se funkcioniranje u društvu ni ne može zamisliti. Bez obzira na prirodu same ideologije, koja je, barem kada je riječ o romanu isuviše poznata i priziva previše negativnih asocijacija, njena sveprisutnost i neprestano obnavljanje ostavlja nam malo ili nimalo prostora za pokušaj otpora. Slijedeći logiku romana, jedini izlaz iz ove zapletenosti jest ontološki neupitna istina i njena neposredna diseminacija. Idejno se nastavljajući na postmodernističko tretiranje povijesti kao prikaza, Ugričić dovodi u pitanje i sam književni tekst kao mjesto koherentnog glasa koji bi pružao otpor diktatorovom megafonu. U završnoj rečenici romana: "Književnost je dezinformacija" Ugričić direktno polemizira s onima koji tvrde kako je tekst (pa tako i svaka književnost) informacija, odričući književnosti ikakvu mogućnost da u sukobu između kodova izađe kao pobjednica. U tom sukobu diktator pobjeđuje po defaultu.
Na stranu sve poveznice sa svijetom izvan teksta, na stranu to što roman Sretena Ugričića, kada se ne zamara ludičkim eksperimentima do srži pogađa apsurd svakodnevnice na ovim prostorima, ono što najviše fascinira je način na koji Ugričić pokazuje funkcioniranje ideologije. Riječ je o neprestanoj borbi dvaju sistema čiji se nositelji regeneriraju i koja, ako je vjerovati romanu, ne može imati pobjednika. Hrabre žene Srbije, one koje resi sposobnost telepatije, imaju sposobnost uskrsnuća dok diktatorovu inkarnaciju zamjenjuje druga spodoba koja preuzima upotrebu njegovih kodova. Kako u toj razmjeni mišljenja ne možemo vjerovati tekstu, a još manje diktatorovom megafonu, čitatelju ostaje da i sam razvije telepatiju te se priključi jednoj od strana.
Jesmo li još uvijek određeni diktatorovom ideologijom? Bez obzira je li riječ o naciji, religiji, rodu ili nečemu drugom, mislim da je odgovor potvrdan. Ugričićev roman ne pruža rješenja, ili se barem prema njima odnosi s dozom skepse i cinizma. Ono što pruža je dubok, razigran i uznemirujuć uvid u živopisne specifičnosti ovih prostora. No, ako ste u stanju shvatiti ovaj roman kao distopiju, ako ste upravo vi ona publika kojoj se roman inicijalno obraća, tada ste unaprijed svrstani na stranu telepata – stranu kojoj roman, već po samom njegovom statusu dezinformacije, nizašto nije potreban. Ipak, valja ga imati na oku (ako kojim slučajem dođete do njega), ako ni zbog čega, a ono zbog toga da se podsjetimo kako je moguće napisati zanimljiv postmoderni roman te da se istovremeno podsjetimo svih slabosti postmodernističkog pristupa kako povijesti tako i ideologiji.
Autor: Matko VladanovićIzvor: www.booksa.hr