„Nevidljiva žena i druge priče“: Pogled od kojeg zaziremo

Slavenka Drakulić, književnica, novinarka i feministkinja, koja nam u svojim tekstovima oduvijek skreće pozornost na ono što je u društvu marginalizirano i van fokusa, i u svojoj najnovijoj knjizi „Nevidljiva žena i druge priče“ vodi se istim stvaralačkim, ali i aktivističkim uzusom. Nakon recentne, nezaobilazne serije romana o skrivenom životu umjetnica i znanstvenica, ljubavima poznatih ličnosti – „Frida ili o boli“ (2007), „Dora i Minotaur: Moj život s Picassom“ (2015) te „Mileva Einstein, teorija tuge“ (2016) – Drakulićeva svome zamašnom opusu pridodaje još jednu knjigu o životu u sjeni. Riječ je o zbirci kratkih priča o sasvim običnim ljudima koji, kako stare, u društvu gube svoje uloge i postaju nevidljivima.

„Nevidljiva žena“ intimna je, melankolična „kronika nestajanja“ ispisana u šesnaest kratkih priča koje se ponajviše bave problemima starenja, muško-ženskih odnosa, generacijskoga jaza i marginalizacije osoba starije životne dobi. Pritom likove upoznajemo u svakodnevnim situacijama, kao što su kupovanje odjeće, posjet liječniku, pripremanje za putovanje ili jutarnja šetnja, u kojima do izražaja dolazi njihov inferioran društveni položaj, kao i suočavanje sa specifičnim problemima vezanima za proces starenja u kojemu su najčešće prepušteni samima sebi. 

Kao što je uobičajeno za njen cjelokupni književni opus, Drakulićeva naglasak stavlja na emotivni svijet svojih likova, unutarnja previranja i intimne odnose, nastojeći u čitatelju izmamiti emotivnu reakciju. Tako u prvoj priči, prema kojoj je zbirka dobila ime, svjedočimo ispovijesti žene koja jednoga dana ne prepozna samu sebe u ogledalu: „Kako bih vam to opisala…? Nekidan sam u svojem stanu susrela nepoznatu osobu. Krenula sam van i zastala. Preda mnom je stajala sjedokosa žena plavih očiju. Gledala me zapanjeno, ne trepćući. Strana žena, a ipak nekako poznata, oko nje sivkasta izmaglica. Učinilo mi se da sam vidjela duha.“

Pripovjedačica ove priče, kao i likovi u ostalim pričama, ogolit će pred nama svoju dušu i progovoriti o osjećajima bespomoćnosti, izgubljenosti i osamljenosti, a posebice o osjećaju rasplinjavanja i gubitka slike o vlastitome sepstvu. Također, iz citiranoga odlomka može se uočiti i korištenje slobodnoga upravnog govora te obraćanje sugovorniku (u priči bi to mogao biti psiholog), kojim se želi još snažnije doprijeti do čitatelja. Izravno i bez okolišanja postavlja nam se pitanje: Kako vidimo starije osobe? Vidimo li ih uopće?

Naslov je ove knjige stoga simptomatičan, a spomenuta početna scena pred zrcalom ključna za razumijevanje djela koje se temelji upravo na pogledu na starije osobe i njihovo tijelo, odnosno na zaziranju od toga pogleda. Primjerice, u tankoćutnoj priči Hlače na rasprodaji opisana je scena u kojoj stariji bračni par s nelagodom razgledava odjeću na rasprodaji, dok ih mladi, osorni prodavači ignoriraju. Priča je ispričana iz perspektive žene koja promatra svoga supruga, istovremeno suosjeća s njime i ljuti se zbog njegove nesigurnosti s obzirom na vlastito tijelo: „Već po izrazu lica vidjeli su da ih neće isprobavati. Ako neke i odabere, odnijet će ih isprobati kod kuće pa će kasnije poslati ženu da ih zamijeni. Ovdje bi morao najprije odvezati tenisice, što mu neće biti lako s takvim trbuhom. Sve i da uspije, bilo bi mu neugodno zbog zadaha nogu kad bi ih skinuo).“ Agonija završava naglim odlaskom iz dućana i slatko-gorkom spoznajom kako u borbi s vjetrenjačama ipak imaju jedan drugoga („Oboje nevidljivi, vidjeli su barem jedno drugo“). 

Također, u priči Nedjelja je tiha i siva sjajno su dočarani ambivalentni osjećaji koji obuzimaju pripovjedačicu tijekom posjeta majci u staračkome domu, što posebno dolazi do izražaja u sceni presvlačenja i pogledu na golo majčino tijelo. („I tada, tek tada sam prvi put namjesto desne dojke ugledala dugačak ožiljak. Prošlo je petnaest godina od operacije. Vidjela sam i drugu dojku, malu, smežuranu, usamljenu (…) Ona se ne bi smjela pokazivati. Ja je ne bih smjela gledati.“) 

Drakulićeva se ovdje ne zaustavlja na opisu, nego nastoji dublje proniknuti u kompleksnost toga pogleda, kada njena pripovjedačica osvješćuje vlastiti strah: „Opet me preplavio osjećaj neugode i straha, kao da me od pogleda na nju vreba neka naročita opasnost. Uplašila sam se jer sam tog trenutka vidjela sebe, skvrčenu i smežuranu kopiju sebe. Shvatila sam da je starost zarazna.“

Iako je strah od pogleda na bolesno i nemoćno tijelo nešto gotovo zdravorazumsko, jer u nama instinktivno budi strah od smrti, može se toj problematici pristupiti i iz drugačijega kuta. Primjerice, Lenard Dž. Dejvis u svome tekstu Visualizing the Disabled Body. The Classical Nude and the Fragmented Torzo (2005) donosi zanimljivo objašnjenje toga straha od pogleda. Aluzijom na mit o Meduzi, čudovišnoj ženskoj glavi koja je okamenjivala pogledom, Dejvis opisuje kako nam slika okrnjenoga tijela prijeti napuknućem vlastite strukture, jer u trenutku pogleda potisnuta istina o našoj lažnoj percepciji svoje cjelovitosti postaje razotkrivena. 

Naime, prema Dejvisu, podjele na cjelovito i necjelovito, funkcionalno i disfunkcionalno, normalno i abnormalno tijelo, lažne su i zapravo služe zaštiti subjekta tako što zabašuruju činjenicu da je cjelovitost čovjeka samo halucinacija. Dejvis se time nadovezuje na Lakanov koncept subjektivacije po kojem dijete od prvotnoga doživljaja tijela kao fragmenata i turbulentnih gibanja nasilno stvara sliku cjeline, nužne za tjelesnu samokontrolu i ulazak u simboličko. Iako Dejvis prvenstveno analizira naše viđenje invalidnoga tijela, slična uznemirenost može se primijetiti i kada je u pitanju pogled na staro te bolesno tijelo, odnosno svako tijelo koje nas opominje na neminovnost propadanja (cjeline).

Drakulićeva u „Nevidljivoj ženi“ jednostavno, ali učinkovito, problematizira krhkost naše ličnosti, često prešućenu anksioznost, kao i njene posljedice na društveni i emotivni život osoba starije životne dobi. Iako se autorica koristi istim angažiranim pripovijedanjem prepunim afektivnih izraza kao i u prethodnome romanu „Optužena“ (2012), koji me ostavio poprilično ravnodušnom, ovdje je ista tehnika postigla bolji efekt i u meni pobudila nemir. Tako, primjerice, autorica u obje knjige odbija dati imena likovima radi dojma univerzalnosti priče, no ovdje se taj postupak podudara s naglaskom na nevidljivosti te se ostvaruje dojam da bi sve priče mogao ispričati isti glas, (nevidljiva) žena iz susjedstva.

Također, razlog je uspjelije knjige zasigurno i u formi kratke priče koja, za razliku od romana, lakše podnosi krnju karakterizaciju likova ili nedostatak društveno-političkoga konteksta. Naime, u ovim pričama rijetki detalji, poput rituala pranja zavjesa nakon smrti supruga (Nevidljiva žena), crvenoga omota od čokolade i mirisa naranče koji podsjećaju na oca (Otac sjedi na dnu stepenica) ili vrlo živopisna, detaljna opisa priprema njoka (Godišnjica), uspijevaju dati život likovima koji nam se brzo zavlače pod kožu.

„Nevidljiva žena i druge priče“ uvjerljiva je i pitka knjiga koja čitatelja uspijeva uznemiriti jer usmjerava našu pažnju na ono što ponekad ne bismo željeli vidjeti, poput ožiljka na mjestu gdje se nalazila dojka, ili mrlje na odjeći prouzrokovane inkontinencijom. Literarna bi se kvaliteta ovih priča svakako povećala kad bi im se dodao kakav ironijski odmak, na kakvom se temelje, primjerice, sjajne priče o ženskim temama iz „Osmice“ (2010) Rumene Bužarovske, ili odličan, nedavni film „Lucky“ (2017) koji opisuje svakodnevicu ciničnoga i dostojanstvenoga devedesetogodišnjaka te njegov strah od smrti, pritom slaveći život. Međutim, to ne umanjuje snagu koju ove priče nose, kao ni kritiku društva koje izgrađuje i uvjetuje negativnu sliku starenja.

Svojom izravnošću i iskrenošću Drakulićeva poziva na promjene, njeni likovi svojim ispovijestima i činovima govore da im je dosta, da je potrebno srušiti postojeće slike (o tijelu) i uspostaviti nove strukture u kojima starost neće biti obezvrijeđena.

Piše: Kristina Špiranec
Izvor: booksa.hr