Marina Vujčić: Želja za pisanjem rasla je s bijesom zbog novih femicida

Marina Vujčić, nagrađivana spisateljica, dramatičarka i urednica, autorica prije nekoliko mjeseci izdanog romana „Sigurna kuća“, bila je među hrvatskim sudionicima 12. Festivala svjetske književnosti koji je od 1. do 9. rujna u Zagrebu okupio književnice i književnike iz 15 zemalja, a uskoro će joj izaći nova knjiga. Prenosimo vam razgovor koji je objavljen na portalu hrvatskog Nacionala.

Marina Vujčić na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Članica je Hrvatskog društva pisaca. Nakon objavljivanja pjesama za djecu u časopisima i knjige za djecu „Bijeg uz Brijeg“ (2002), prvi roman „Tuđi život“ objavljen joj je 2010. godine. Između tog prvog i za sada posljednjeg romana „Sigurna kuća“ objavljeno joj je još šest romana – „A onda je Božo krenuo ispočetka“ (2014), „Mogla sam to biti ja“ (2015), „Susjed“ (2015), „Otpusno pismo“ (2016 – u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem), „Pitanje anatomije“ (2017) i „Pedeset cigareta za Elenu“ (2019). Autorica je i knjige drama „Umri ženski“ (2014) i knjige dnevničkih zapisa „Stolareva kći“ (2021), kao i nekoliko drama koje su nagrađene te su doživjele kazališne izvedbe („Podmornica“, „Plodna voda“).

S Marinom Vujčić razgovarali smo o njenom sudjelovanju na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti, najnovijem romanu i knjizi koja joj treba biti izdana do kraja godine, kao i o tome koliko je izbor da živi u zaselku sa šest stanovnika odredio njen književni rad, je li požalila što je dala ostavku na dužnost ravnateljice Drame splitskog HNK, te koji su bili njeni motivi za odluku da se prihvati posla voditeljice kulturnih programa u novom kulturno-edukacijskom centru u rodnom gradu Trogiru.

Kad i gdje je Vaš nastup na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti i što će biti sadržaj Vašeg sudjelovanja?

Na Festivalu svjetske književnosti nastupam na Književnoj matineji 6. rujna, u 12 sati, u ZKM-u. O „Sigurnoj kući“ razgovarat ću s učenicama i učenicima VII gimnazije, a to da se s mladima razgovara o temi obiteljskog nasilja, zlostavljanja i toksičnih veza čini mi se vrlo važnim u zadaći koju ovaj roman ispunjava među čitateljima – ako ne i najvažnijim. Pozivam i učenike i drugih srednjih škola i gimnazija da nam se pridruže jer školska godina počinje kasnije nego što je bilo planirano, neće dolaziti organizirano, ali ulaz je slobodan za sve.

Dan kasnije, 7. rujna, na Festivalu kao urednica moderiram predstavljanje romana „Beskućnik“ Namika Kabila, uz Vlahu Bogišića kao promotora. Radi se o bosanskohercegovačkom autoru koji u Hrvatskoj ima velik broj vjernih čitatelja i već je s dva svoja romana bio u finalu „Nagrade Fric“ pa je novi roman prilika za druženje s tim čitateljima.

Dobili ste mnoge nagrade. Je li veći broj književnih tekstova koje ste napisali ili broj dobivenih nagrada i priznanja?

Veći je, naravno, broj tekstova – ni izbliza nisam dobila nagrade za sve što sam napisala. Zanimljivo je da su sve nagrade koje sam ikad dobila bile na anonimnim natječajima pod šifrom – i „Nagrade Marin Držić“ za drame i nagrade V. B. Z.-a za roman „Susjed“. Takve su mi nagrade najdraže jer povjerenstva ne nagrađuju autora nego djelo, ne znajući tko iza tog djela stoji. Jedina nagrada koju sam dobila s imenom i prezimenom jest nagrada BOOKtiga za najčitaniju knjigu u istarskim knjižnicama, za „Pedeset cigareta za Elenu“, te nominacija za Europsku nagradu za književnost za roman „A onda je Božo krenuo ispočetka“.

Glavni lik Vaše posljednje knjige, romana „Sigurna kuća“, izdanog u travnju ove godine žena je koja ubija supruga, uglednog člana društva, čije je nasilje trpjela godinama. Čak i u kaznionici s prezirom je gledaju druge žene jer ovo je društvo u kojem je „normalno“ da muškarci ubijaju žene. Obratna situacija je dvostruki grijeh. Koliko dugo je u Vama sazrijevala ideja da napišete ovu knjigu i kako je izgledao taj proces do realizacije, uključujući istraživanje u ženskoj kaznionici?

Dugo se u meni „kuhao“ ovaj roman, želja da ga napišem rasla je usporedo s bijesom zbog uvijek novih slučajeva femicida i zbog načina na koji se o njima piše, pogotovo u usporedbi s pisanjem o slučajevima kad se dogodi „obratno“ – kad žena preživi nasilje i u samoobrani ubije partnera. Istraživanje je krenulo od ženske kaznionice, ali kasnije se pojavilo još puno drugih nepoznanica, pa je trebalo istražiti i zakone, protokole o postupanju u slučajevima obiteljskog nasilja, pravosudne postupke, sustav socijalne skrbi i sigurnih kuća, razne statistike, postupak psihijatrijskog vještačenja, ali najdulje sam istraživala samo obiteljsko zlostavljanje, slušajući ispovijedi zlostavljanih žena i nastojeći razumjeti tu klopku u koju žene upadnu s nasilnim muškarcem. Roman sam pisala gotovo četiri godine jer bih često morala napraviti pauzu da istražim neki novi nepoznat teren. Nisam od pisaca koji imaju spreman materijal kad počinju pisati, nego većinu toga otkrivam „u hodu“, a ovdje je bilo puno materijala za otkrivanje.



Rodno uvjetovano nasilje je, nažalost, u Hrvatskoj bolno stvarna tema. Prošle godine pojavio se film „Samo kad se smijem“ u režiji Vanje Juranić koja je, uz Elmu Tataragić, napisala scenarij. Izjavila je da ju je na to potakla stvarna situacija. Riječ je o slučaju Zadranke Ane Magaš koja je kuhinjskim nožem u prekoračenju nužne obrane ubila supruga. Je li i Vama taj slučaj bio inspiracijom za knjigu?

Nije mi taj slučaj bio inspiracija za knjigu, ali mi je svakako bio inspirativan, pogotovo zbog svega onoga što se Ani Magaš događalo nakon ubojstva supruga i napisa u medijima koji su je tretirali kao ženu upitnog morala i lošu majku sklonu promiskuitetu. To što se njezino ime i njezin slučaj svima nama urezao u pamćenje, a nemamo pojma kako se zovu svi oni nasilnici koji su ubili svoje žene, dovoljno govori o tome koliko u našem društvu muškarci „imaju monopol“ na ubijanje, koliko smo na to navikli i kolika je „senzacija“ kad se dogodi obratan slučaj. Upravo zato sam se odlučila pisati o toj, „obratnoj“ situaciji, iz koje se jako dobro vidi koliko je žena nezaštićena i tijekom zlostavljanja i kasnije, ako se morala obraniti tako da svog nasilnika ubije. Sigurne kuće iz naslova romana jednostavno nema jer je žena uvijek kriva. Društvo prvo od nje okreće glavu dok trpi zlostavljanje, a ako se usudila sama obraniti još i više.

„Sigurna kuća“ već je izdana i u Srbiji. Ima li naznaka da će taj roman biti objavljen još negdje i što je s prijevodima ostalih Vaših knjiga?

Postoji interes za prijevode „Sigurne kuće“, ali još mi je rano bilo što najavljivati. „Pitanje anatomije“ prevedeno je na talijanski, a uskoro u Italiji izlazi i „Susjed“, opet u prijevodu Estere Miočić. Dva romana izašla su u Makedoniji u prijevodu Vladimira Jankovskog, a „Pedeset cigareta za Elenu“ uskoro izlazi i na ukrajinskom.

Čini se da su svi Vaši glavni likovi fiktivni, a istovremeno vrlo stvarni, na neki način usamljeni i tužni, čak i kad toga nisu svjesni. Je li ta, moglo bi se čak reći melankolija, rezultat Vaše svjesne odluke i, ako jest, kako čitati tu poruku?

To nikad nije bila svjesna namjera. Vjerojatno je ta melankolija posljedica moje osobne naklonosti prema melankoliji koju sam baš nedavno u svome dnevniku ovako pokušala sebi objasniti: „Danas misliš na riječ melankolija, jednu ti od dražih u tvome jeziku, ali to je slučaj kad ne voliš riječ samo zato što lijepo zvuči, nego i zbog njezinog značenja, zbog stanja koje opisuje, a to je jedno od onih stanja koje se ne smatra ugodnim ali kad mu se prepustiš otkriješ u njemu posebnu vrstu raskoši kakvu ti ne mogu dati ni tuga ni ljubav ni ushit bilo koje vrste jer u melankoliji leži neki pamučasti potencijal iz kojeg si nehotice formatirala najvažniji dio sebe, onaj iz kojeg nastaju i ove i sve druge tvoje rečenice.“ Osim toga, likovi koji su tužni i melankolični imaju puno više književnog potencijala od zadovoljnih i ispunjenih ljudi. Iskreno, ne znam što bih u romanu uopće radila sa sretnim junacima, a vjerojatno bi i čitateljima išli na živce.

„Sigurna kuća“ je, na neki način, Vaš povratak fikciji, nakon knjige dnevničkih zapisa „Stolareva kći“. Možemo li očekivati novu „rundu“ introspekcije ili je „Stolarova kći“ knjiga koja je zadovoljila Vašu potrebu da javnim iznošenjem samoopažanja?

Zanimljivo je da sam nakon „Stolareve kćeri“ bila prestala pisati dnevnik, smetalo me da ga pišem s primisli da će biti objavljen i više mi to nije bio isti osjećaj jer „Stolarevu kći“ nisam pisala namjerom da se objavi. Ipak, falio mi je dnevnik pa sam prvog dana 2023. odlučila da ću u toj godini svaki dan napisati samo jednu dnevničku rečenicu – ni manje ni više od toga – tek toliko da održim kondiciju bilježenja. Tek krajem ljeta, nakon što sam svaki dan doista pisala jednu rečenicu u taj poseban dokument, shvatila sam da bi to na kraju godine mogao biti rukopis pod naslovom „365 rečenica“. Moj izdavač i urednik Seid Serdarević pročitao je rukopis i odlučio ga objaviti još ove godine. Stvarno nisam nikad imala potrebu za javnim iznošenjem samoopažanja, ali pokazalo se da je „Stolareva kći“ na neki poseban način dirnula čitatelje, pa mi sad i ova nova dnevnička knjiga ima smisla.

A onda je Marina krenula ispočetka. Koliko je izbor Segeta Gornjeg kao mjesta za život odredio Vaš spisateljski rad, ali prije svega način života? Prva asocijacija je na Vašu prvu knjigu – ekološku bajku.

Čini se da sam i ja, kao park koji je u toj knjizi pobjegao iz grada na brijeg, pobjegla na svoj brijeg u Segetu Gornjem. Ne bih rekla da je taj izbor odredio spisateljski rad jer sam se i u Zagrebu uvijek mogla zatvoriti u svoja četiri zida i pisati, čak i više nego na selu jer na selu se puno više boravi izvan četiri zida – zove vrt, zovu masline i priroda općenito. Prije bih rekla da me umorio grad, buka, užurban i stresan način života, a i zbog nekih promjena koje su se Zagrebu tih godina dogodile, poput zatvaranja Kina Europa i Jabuke, pa onda i potresa, meni to više nije bio isti grad. Sigurno ima veze i s godinama jer u nekoj dobi valjda prirodno težimo mirnijem načinu života. Ja sam zahvaljujući pandemiji i duljem boravku u Segetu Gornjem zbog lockdowna jednostavno shvatila da mi taj način života sad puno više odgovara od gradskog i da sam na selu puno sretnija. Budući da sam tada bila freelancerica, mogla sam izabrati mjesto za život koje mi odgovara.

Nekoliko Vaših djela je doživjelo i kazališnu izvedbu, a okušali ste se i kao ravnateljica Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Dajući ostavku na tu dužnost, napisali ste da „neke stvari koje ovaj posao uključuje mimo kazališne umjetnosti nadilaze moj kapacitet za kompromise i nisu u skladu s idealizmom s kojim sam ušla u ovaj profesionalni izazov, kao ni s mojim moralnim načelima“. Jeste li ikada požalili zbog te odluke i biste li se opet angažirali na sličan način ako biste imali mogućnost? I želite li iz sadašnje perspektive reći što je bio konkretan povod za ostavku?

Kazalište je moja druga velika ljubav, odmah nakon književnosti, a iskustvo u HNK Split stvarno mi je bilo dragocjeno i zahvalna sam na njemu. Volim ansambl Drame splitskog HNK i vjerujem da smo za mog mandata zajedno napravili neke dobre stvari i predstave koje su kasnije osvajale nagrade na festivalima. Čini mi se da su razlozi za ostavku prilično jasno definirani u toj mojoj rečenici koju ste citirali u pitanju. Stvarno sam isključiva kad su u pitanju moralna načela i vjerojatno je moj problem što ne znam i ne mogu prelaziti preko stvari koje „svi rade“ i koje se mnogima podrazumijevaju onako kako se općenito počela podrazumijevati devastacija i pljačka u našem društvu. Ovdje se nije radilo ni o kakvoj pljački tog tipa, ali ako se, recimo, zapošljava na temelju stranačke iskaznice ili preko neke druge vrste veze, pljačka se budućnost neke druge osobe koja u toj političkoj trgovini nema nikakve šanse. Možda sam naivna ako zastupam uvjerenje da u kazalištu toga ne bi smjelo biti, da umjetničke kompetencije moraju biti jedini kriterij, ali jedini moj način da tom uvjerenju ostanem vjerna bio je onaj da odem iz sustava u kojemu se to ne poštuje.

U splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, po nalogu ministrice kulture i medija, bit će proveden nadzor nad zakonitošću rada te kazališne kuće, a nakon pritužbi Sindikata, Radničkog vijeća te predstavnika djelatnika i umjetnika u Kazališnom vijeću. Kako komentirate tu situaciju, s obzirom na Vaše iskustvo rada u toj ustanovi?

Ako postoje pritužbe i Sindikata i Radničkog vijeća i predstavnika djelatnika i umjetnika, onda valjda postoje razlozi za nadzor. Hoće li taj nadzor pokazati da je bilo nezakonitosti ili ne, stvarno ne bih nagađala jer nemam nikakav uvid u poslovanje kazališta, a i Uprava se u međuvremenu promijenila. Više me brine to da su prijave o kojima govorite, ako stižu s više različitih strana, pokazatelj narušenih međuljudskih odnosa jer ako su odnosi između Uprave i zaposlenika kvalitetni, problemi se rješavaju unutar kuće.

Početkom ove godine izabrani ste za voditeljicu kulturnih programa u novom kulturno-edukacijskom centru u svom rodnom gradu Trogiru. Što sve podrazumijeva taj posao i koliko Vas ispunjava? Je li lokalpatriotizam bio odlučujući faktor da se javite na natječaj ili je presudilo nešto drugo?

Posao podrazumijeva postavljanje na noge centra za kulturu koji u Trogiru ranije nije postojao. To znači osmišljavanje programa koji će Kantun kulture učiniti nekom vrstom dnevnog boravka Trogirki i Trogirana – od gostovanja pisaca i kazališnih predstava, do koncerata i kina, klubova i edukacijskih programa za mlade. Baš me ispunjava taj posao jer imam osjećaj kao da sam sve ovo vrijeme, dok me nije bilo u Trogiru, drugdje skupljala znanje i iskustvo koji će mi sad poslužiti da za svoj grad napravim neke dobre stvari. To je zapravo bilo presudno u odluci da se javim na taj natječaj – kao da se neka nova profesionalna misija pojavila u pravom trenutku. I evo, nakon nešto više od pola godine vidi se da je Kantun kulture stvarno lijepo zaživio i da ga građani Trogira posjećuju u velikom broju.

Znači li taj angažman da uzimate predah od pisanja ili možda već radite na nekoj novoj drami ili romanu?

Ma nema predaha od pisanja, to mi je postao način života. Pišem uvijek nešto novo, samo što se nikad ne zna što će se od toga „primiti“ i postati djelo, a što tek ideja u koju sam putem prestala vjerovati. Mnogi od nas sanjaju kako bi bilo da možemo živjeti samo od pisanja, ali u praksi se pokazalo da sam sve svoje romane, osim „Sigurne kuće“, napisala zaposlena, i da sam najdulje pisala upravo taj roman, iako sam tada bila slobodnjakinja. Ispada da laboratorijski uvjeti nisu baš pogodni za pisanje, da se pod pritiskom piše lakše – koliko god nelogično zvučalo.

Manje je poznato da ste autorica scenarija jednog animiranog filma i triju uglazbljenih pjesama. Kako je došlo do tih angažmana i namjeravate li se time i dalje baviti?

Do scenarija za animirani film došlo je na poziv producentske kuće ArsAnimata i redatelja Darka Kreča koji su na temelju moje slikovnice „Bijeg uz brijeg“ htjeli napraviti crtani film. Kasnije je priča otišla u drugom smjeru, ali opet ekološkom.

Što se tiče tekstopisanja, ponekad sam malo ljuta na sebe što to češće ne radim, nego napišem pjesmu samo kad netko traži ili do mene dođe informacija da nekome treba pjesma. Ovo sad zvuči kao da sam u vašim novinama dala oglas da mi se jave izvođači kojima trebaju pjesme, ali recimo da u svakoj šali ima i malo istine.

Autor: Saša Leković
Izvor: Nacional