Majčina ruka: Arheologija nedavne prošlosti

U pripovijeci „Ruža za Emiliju“ Srđan je Srdić na intertekstualnoj bazi Williama Faulknera instalirao temu koja se u svojemu traumatskom obličju gotovo uopće nije pojavljivala u suvremenim jugoslavenskim književnostima. Riječ je o paušalnom podvođenju vojvođanskih (i ne samo vojvođanskih) Nijemaca pod kategoriju kolaboratora i njihovome progonu nakon Drugog svjetskog rata. S hrvatske je strane toj problematici (vođen i bremenom vlastite biografije) sustavno pristupao Ludwig Bauer. (Temelj bi obimnijega rada mogla biti i komparativna analiza takvih tekstova, osobito ako se uzme u obzir stalno pomjeranje balansa, i u krajnjoj liniji uloga, između žrtava i počinitelja.) U povijesti zemlje koja je, ako ičim, obilovala traumama, možda to ne bi bilo toliko začuđujuće da njezine ostale virulentne točke odavno nisu uzete pod lupu povijesti ili književnosti. Psihološki razlozi toj slijepoj mrlji i više su nego očiti. Dok su „naše“ žrtve na ovaj ili onaj način, ali najkasnije nakon sramnih ratova devedesetih i njihove političke kulminacije u fomiiranju kompaktnih i konzistentnih nacionalnih država (ili bar teritorija), uspjele steći legitimitet čak i ako su se borile na „pogrešnoj“ strani, s Nijemcima to nije mogao biti slučaj. Zaključani u poziciji vječitih gubitnika, a bez lobija koji bi se zauzeo na njih, oni su ostali živjeti poput stranoga tijela, bolne izrasline, na podsvijesti onih koji su ih poznavali i čiji se broj neumitno smanjivao. Njihove se tužne priče, a to je i iz osobnog iskustva poznato piscu ovih redova, šire na prostorima kulturalnog pamćenja udaljenim od davne domovine, po njemačkim gradićima u kojima se još čuva svijest (ali i spoznaja) o onima koji su poslije rata došli „odnekuda“. Geta, rijetko miješanje brakova s domaćima, često i čuvanje staroga jezika - sve su to rezultati izbjeglištva o kojemu se nerado razgovaralo u Jugoslaviji, a i kada bi ga se spominjalo, opravdavalo ga se pravednom osvetom. Stoga je Srdićeva pripovijetka, u kojoj se predočava čudna asimetrična ljubav njemačke bivše bogatašice i novoga gospodara Kikinde, ali i pojava maglovitoga lika Omera Barona, zapravo preludij za roman Igora Marojevića „Majčina ruka“ – pripovjedni tekst kojim se tragedija vojvođanskih Nijemaca instalira kao predmet tematiziranja i kritičkog samopropitivanja vrijedan projekt nove srpske književnosti.

Balkan

No da bi se on mogao sprovesti, nužno je započeti od vlastitoga identiteta. Nestanak jednih nije ostavio zrakoprazni prostor. Na njihovo su mjesto prispjeli drugi. Zamijenivši ili nastavili su obitavati na prostorima koji dotada nisu bili njihovi. Ta se „promjena mjesta boravka“ pokazala efikasnom matricom u brojnim povijesnim smjenama koje su Balkan tokom dvadesetog stoljeća učinile etnički homogenijim mjestom nego stoje bio ranije. Osobito je pri tome bila zanimljiva floskula, skovana u tehnicistički opsjednutom dobu obnove i izgradnje, o preseljavanju pučanstva iz „pasivnih krajeva“ pri čemu se nikada nije postavilo pitanje o tome jesu li oni drugi, koje se palimpsestski naseljava, onda „aktivni“. Bilo kako bilo, kada se junaci „Ranih radova“ Želimira Žilnika prihvate krpe da na svjetlo dana iznesu prekriveni tekst, jezik koji će se pred njima ukazati bit će njemački. Simbolika Žilnikovog filmskog jezika kod nove generacije spisatelja ustupa pred izravnim govorom i predočavanjem onoga što se percipira. Pitanje koje progoni Marojevićevog adolescentnog pripovjedača sažimlje se u obliku razotkrivanja obiteljske tajne čije će razrješenje kulminirati u izbijanju potisnutoga osjećaja krivice i samoubojstvu kao bijegu od nje.

U takvoj je konstelaciji sižejna promjena mjesta, kojom se začinje Marojevićeva pripovjedačka hektika i formalno i tematski opravdana. Jer doista, preseljenje i nomadizam nezaobilazni su momenti kretanja od juga prema sjeveru kojim se ispražnjeno mjesto popunjava novim ljudima. Uspomena na dolazak, ili na izlazak, ostaje okosnica kulturalnog pamćenja što će se uvijek iznova okretati prema zemlji koju se napustilo. Stoga je i zemljotres koji razara Crnu Goru po sebi razumljivo ishodišno mjesto početka pripovjedačeve potrage za tuđim korijenima oko koje će se razlistati otkrivanje vlastitih. Pri tome je stalni i vjerni pratitelj njegova nomadizma bolest zahvaljujući kojoj i biva bacan s jednoga kraja Jugoslavije na drugi. Zdravlje, kao kvintesencija patrijarhalno-autohtonističkoga pogleda na svijet, mu je uskraćeno; plućna bolest je tu da otvori prostore nedostupne specifičnome racionalizmu kamenjara preseljenog na tlo Vojvodine. U jednu riječ, pripovjedač je potomak unutarnjih imigranata koje je socijalistička kolektivizacija od „Stare Hercegovine“ odvela do Vrbasa, u Bačkoj, a plućna bolest vratila natrag, u Crnu Goru. Makar i ne u izravni zavičaj, a ono bar u Perast u Boki kotorskoj. Pokreti tamo-natrag uvjetovani su tektonskim promjenama - metaforički, kada je riječ o pripovjedačevu zdravlju - i izravno, kada se zemlja doista zatrese. Odvodeći ga na sigurno iz svijeta ruševina majka ga ostavlja pod nadzorom svoje najstarije sestre Bonje, u obiteljskoj kući u Vrbasu. I ne znajući otvara mu vrata prošlosti kojoj se više ne može oteti, čak ni pred ponovljenim napadima bolesti.

Ovdje se kao centralno postavlja pitanje načina na koji Marojević komponira dijelove svojega pripovjednog puzzlea tako da steknu narativnu koherentnost i semantičku plauzibilnost. Prije svega nameće se lajtmotivsko ponavljanje simbolike ruku. Ukazujući na temeljno patrijarhalno-oralnu kulturu u čijemu okružju odrasta pripovjedač, on će dobar dio teksta splesti oko poslovičnoga iskaza „ruka ruci“ kojim se sklapa savez između majke i sina. No taj savez nije u jednakoj mjeri čvrst s obje strane. U njemu se pojavljuju naprsline iz kojih kao da se cijedi sinovljevo nepovjerenje u čvrstinu onoga što majka obećava, ali i njegova čežnja da se obećano doista i realizira. Stoga je majčina ruka iz naslova višestruki simbol koji u sebi objedinjuje i kodove socijalnog ponašanja, i osobne odnose dvaju bliskih bića, i kompleksno iskustvo koje mladić stječe u svojemu sučeljavanju sa zgusnutim svijetom doseljenika. Uz njezinu se pomoć, pipavo i polagano, ponekad trapavo i odveć burno, mladi pripovjedač približava razjašnjenju tajne koja mu ne da mira. Interesantan je i način na koji uopće dolazi do svijesti o nečemu što je prikriveno iza krinke doduše kaotične ali ipak obuhvatljive svakodnevice jedne obične obitelji.

Sižejno je roman organiziran na osnovi katastrofičkoga zbivanja, crnogorskog zemljotresa iz 1979. Posljedica toga je premještanje pripovjedača, učenika osmog razreda, na sigurnije mjesto. Ostavljen pod paskom majčine najstarije sestre Bonje, pripovjedač iz svoje ograničene perspektive započinje rekonstrukciju obiteljske povijesti. U njoj sporednu, ali ipak objašnjavajuću, ulogu igraju stričevi kao i njihova djeca. Prizivaju se djed i baba, kao svojevrsne aveti prošlosti, u kontaktu s drugim doseljenicima pripovjedač spoznaje socijalne norme koje funkcioniraju na načelima transponiranih rođačkih veza. Paralelno s tim mikrosvijetom pored njega protječe drugi, prikriveni, kojega se otkriva u imenima ulica koja ne stoje zapisana na pločama ali se perpetuiraju u usmenome govoru, u prešućivanjima značenja pojedinih toponima ili pojavama likova koje pripovjedač ne može točno smjestiti u svijet u kojemu, prinudom, prebiva.

Poglavlje prošlosti

Da bi tjeskobu neizvjesnosti potaknutu pripovjedačevom radoznalošću (ne treba zaboraviti da je curiositas jedan od sedam smrtnih grijehova), Marojević u pripovjedni tok uvodi sljedeću katastrofu: povrat pripovjedačeve bolesti. Prouzročena prekoračenjem vlastitih mogućnosti (ronjenja na bazenu kojima se želi, kao Meditcranac, odijeliti od panonsko-gorštačkog koda dominantnog u novome domicilu) ali i odbijanjem priznavanja Bonjinog autoriteta, ona postaje virulentno mjesto na kojemu se zrcale višestruki gubici identiteta. U svojevrsnoj gradaciji taj je događaj ono što radoznalost dovodi do stanja u kojemu ju je nemogućno kontrolirati. Osobito je znakovita pojava medicinske sestre Šonje Šleser, koja je, pripovjedač doznaje, mnogo starija sestra njegove razredne drugarice Herte. Zapravo, u njoj se prepoznaje nestali Vrbas a preko nje otvara opcija traganja za izgubljenom prošlošću. Stoga je i razumljivo narativno približavanje kojemu Marojević izlaže svoje protagoniste. Približiti se preostacima Njemačkoga u Vrbasu nije stvar isključivoga kopanja po starim novinama i knjigama u maloj lokalnoj biblioteci (koja se nalazi čvrsto u crnogorskim rukama), već i u razgovorima i izravnim kontaktima sa svjedocima i svjedokinjama. Uvlačenje u tuđu obitelj, detektivsko kopanje po njezinim tajnama, ispitivanje značenja prezimena (Zašto se Sonja preziva Šleser, što je djevojačko prezime majke? Zašto je njezino istinsko, a napušteno, prezime Majstorović, ako je već Njemica?), mjesta boravka (Zašto sa sestrom živi u kući na rubu grada?); u toj se amaterskoj detekciji koju pripovjedač slijedi kao opsjednut sklapaju rasuti dijelovi puzzlea. Konačna će slika pokazati nelijepu stvarnost jednoga grada zasnovanog na paradoksalnoj arheologiji nestale civilizacije. Paradoksalnoj jer za otkopavanje arheoloških slojeva ovdje nisu potrebne ni lopate ni krampovi, za skidanje slojeva prašine i zemlje ne rabe se četkice. Rekonstrukcija se odvija na psihološkoj razini prekopavanja po dušama gubitnika i navodnih dobitnika. Ulozi su u toj igri još postojeći domovi koje se naslijedilo onakvima kakvi jesu: bremenite duhovima njihovih pređašnjih posjednika koji opsjedaju svijest i savjest novih.

U kolikoj je mjeri nezreli pripovjedač svjestan turbulencija i katastrofalnih posljedica koje će za sobom ostaviti njegovo amatersko istraživanje? Nisu li njime prouzročene ljudske žrtve odveć stroga kazna za zaposjedanje tuđega koje je, na kraju, bilo nametnuto odozgo - u jednakoj mjeri u kojoj je to bio i progon Nijemaca? Nije li, preuzimajući breme spoznaje moralne odgovornosti, prekoračio svoje kompetencije, upustio se u posao za koji nije ni na koji način pripravan? Tjeskobni osjećaj koji ostavljaju konzekvencije razotkrivanja tajne sam pripovjedač ne može kompenzirati. Uostalom, ne čudi što se u sumornoj kodi romana inaugurira vrijednost zaborava kao nužne komponentne stabilizacije: i društva koje u njega tone ali i pripovjednoga teksta koji se s njim pokušao uhvatiti ukoštac. Svi zaboravljaju: stričevi i njihova djeca, pripovjedač koji se vraća u Perast, Sonja i Herta koje se iseljavaju u Njemačku i poništavaju pogrešnu odluku donesenu šezdesetih... Ostaje nelagoda pred nezatvorenim poglavljem prošlosti. Arheologija na području bivše Jugoslavije znanost je koja predmet istraživanja može potražiti i u neposrednoj prošlosti. Roman Igora Marojevića progovorio je sa stajališta nelagode o samoj toj nelagodi. Ne pretendirajući na njezino (nemogućno) razrješenje ostavio nas je pred procjepom vlastitih moralnih obaveza, pred etičnošću koje smo se, odrastajući u idili komunizma, nesvjesno odrekli. Koliko je pogodio u bolnu točku svjedoči i prijem što ga je „Majčina ruka“ doživjela u određenim segmentima srbijanskoga tiska. A to joj služi na čast.

Autor: Davor Beganović
Izvor: Oslobođenje, Sarajevo