Lusinda Rajli: Uvek postoji mogućnost za iskupljenje i oproštaj

Roman „Svjetlo u prozoru“ britanske spisateljice Lusinde Rajli je snažna priča o ljubavi, ratu i, nadasve, o oproštaju. Emili de la Martinijer, junakinja ovog romana se oduvijek opirala svom aristokratskom porijeklu. Poslije smrti njene glamurozne, rezervisane majke, obrela se sama na svijetu, kao jedina nasljednica velikog porodičnog doma na jugu Francuske. Jedna stara sveska pjesama vodi je u potragu za misterioznom i lijepom Sofijom, čija je tragična ljubav promijenila kurs porodične istorije. Kada Emili otkrije skrivenu odaju u vinskom podrumu porodične kuće, shvatiće da su njeni aristokratski preci bili povezani sa Francuskim pokretom otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dok otkriva porodične tajne, Emili se upušta i u lično putovanje kroz vrijeme, shvativši da joj zamak može pružiti tumačenje sopstvene teške prošlosti i konačno otključati budućnost. 



Lusinda Rajli je rođena u Irskoj i u djetinjstvu je mnogo putovala u inostranstvo, naročito na Daleki istok, u posjete svome ocu. Pošto se preselila u London, postala je glumica i radila na filmu, u pozorištu i na televiziji. Prije pet godina je po svom nacrtu podigla kuću na ostrvu Ko Čang na Tajlandu, na zemlji koju je prije mnogo godina kupio njen otac. Spoj njene ljubavi prema istoriji i ljubavi prema putovanjima, a naročito prema Tajlandu, nadahnuo ju je da napiše roman „Kuća orhideja“. Romani Lusinde Rajli „Ponoćna ruža“, „Djevojčica na litici“, „Svjetlo u prozoru“  (svi u izanju Lagune) su međunarodni bestseleri. Lusinda Rajli trenutno živi u Norfoku i u Francuskoj.

Na početku razgovora, Lusinda Rajli je o svom romanu „Svjetlo u prozoru“ rekla:

– Proces pisanja romana „Svjetlo u prozoru“ bio je za mene veoma intenzivan. Uvijek sam počinjala knjige diktirajući ih u moj vjerni diktafon, i stvarno se uživljavala u priču i umove likova. Prije početka pisanja ovog posebnog romana, otišla sam na tri sedmice u našu kuću na Azurnoj Obali u Francuskoj. Vrijeme je bilo grozno, pa umjesto da hodam po vrtu sa diktafonom, kao što sam obično radila, zatvorila sam se u kuću i hodala iz sobe u sobu. Jedva sam se zaustavljala da jedem, spavam ili čak da se obučem, ponekih dana radila sam kao zmaj da bih napravila „kostur“ utvrđene priče, a moja glava je bila stalno ispunjena zapletom i likovima. Jednog dana, dok sam bila usred posebno teškog dijela, komšija nas je pozvao da se neočekivano okupimo, a mogu opisati izraz na njegovom licu kao čist horor kada  sam provirila preko terase i pogledala ga. Izgledala sam kao zombi nakon  noći provedenih u radu, preko spavaćice sam prebacila džemper koji su izjeli moljci, rasparene čarape bile su mi na nogama, a kosa je izgledala kao da sam gurala prste u električni utičnicu.  Ali pisanje je bio izazov koji sam apsolutno voljela a ja sam srećna što se mogu osloniti na moju porodicu da me odvuče od mog „imaginarnog prijatelja“ na nekoliko sati. Inače znam da bih doslovno nestala u mojoj priči i ne bih se vratila.

Istraživala sam pomno prošli vremenski period prije nego što sam počela pisati. Pročitala sam svaku dokumentarističku knjigu koju sam mogla naći o francuskom pokretu otpora, Drugom svjetskom ratu, te o britanskom Štabu za specijalne operacije. To je bio ambiciozan i prosvjetiteljski projekat za mene i nakon svih čitanja, osjetla sam veliko divljenje za sve heroje francuskog pokreta otpora i britanske agente.

Najdivnija stvar desila mi se pošto sam završila priču: dok sam bila u Francuskoj, naišla sam na jednog starijeg čovjek – mesje Šapelu iz Domen di Burena, čije je prezime, kao i dvorac i pećina o kojima sam pisala zaista postojali u stvarnosti, prije nego što sam zapravo upoznala tu porodicu i njihovu lijepu kuću. Ušala sam u svoju fiktivnu priču i to je bilo i ponizno i magično iskustvo. Ovo mi se dogodilo u mnogim prilikama, kao što je bio slučaj sa knjigom „Ponoćna ruža“.

U Vašem romanu „Svjetlo u prozoru“ postoje dva zapleta. Šta ih povezuje? 

– Sve moje knjige su ispripovijedane u dvostrukom narativu, sa snažnim prošlim pričama preplavljene tajnama koje ja volim da stvaram. Povezivanje zajedno priča iz prošlosti i priča iz sadašnjosti je poput komada slagalice - to je dio u kome ja stvarno uživam. Pretpostavljam da je u osnovi morala koji spaja dva zapleta romana „Svjetlo u prozoru“ oprost i iskupljenje, kao i snaga porodične veze. Za Emili, razumijevanje prošlosti joj zaista pomaže da odraste kao osoba i prevziđe svoje probleme.      

Koja je istorijska pozadina vašeg romana „Svjetlo u prozoru“?

– Radnja knjige se odvija na jugu Francuske i u Parizu za vrijeme Drugog svjetskog rata, dok je Francuska pod nacističkom okupacijom. Srećemo protagonistkinju Koni u Londonu 1943. godine dok se obučava da postane agent Štaba za specijalne operacije kako bi bila ubačena u Pariz da pomogne francuskom pokretu otpora.

I „Svjetlo u prozoru“ poput Vaših ranijih romana pokazuje kako  je puno toga u sadašnjosti isprepleteno sa prošlim događajima. Šta to znači za vas kao pisca? 

– Prošli i sadašnji narativ, porodične tajne, moralne dileme, međunarodne lokacije, agonije i ekstaze ljubavi, moć oproštaja... sve ove teme nalaze se u mojim knjigama još od prve.  To su stvari koje me fasciniraju i inspirišu i uvijek će biti tako. Piscu  je veoma zanimljivo upoređivanje različitih vremenskih perioda i sagledavanje šta se promijenilo, a  šta nije. U dosta mojih romana, junakinje u sadašnjosti otkrivajuju da su njihove ženske pretkinje imale istu strast i kreativnost kao one, ali da  jednostavno nijesu imale slobodu da slijede svoje snove. Vrlo je inspirativno da vidimo koliko su se vremena promijenila.

Tok Vašeg romana je ispresijecan pjesmama. Kakvu ulogu imaju pjesme u romanu i ko ih je pisao?

– Pjesme sam napisala u ime Sofijinog lika i one su za nju važan način da izrazi njen pogled na svijet. Zato što je tako postupno izgubila vid, njena poezija je za nju terapijsko oslobađanje i način komunikacije sa njenim unutrašnjim svijetom. Kao romanopisac, nemam često priliku da pišem poeziju... to je vrlo različita umjetnička forma i zahtjevna je na svoj način. Bio je to izazov koji sam voljela da preduzmem i osjećam da sam pomogla čitaocu da dobije uvid u njen lik.

Roman „Svjetlo u prozoru“ pojavio se i pod naslovom „Vrt lavande“. Da li naslov „Vrt lavande“ ima neko posebno značenje?

– Prvi put sam našla mjesto za posjed Martinijer kada smo se moj muž i ja vraćali u Englesku iz naše kuće na jugu Francuske. Mi smo rezervisali boravak u prekrasnom dvorcu i tada, dok sam sjedela u dvorištu ispunjenom predivnom lavandom rekla sam mužu da u takvo okruženje želim smjestiti radnju svoje nove knjige. Preselila sam lokaciju fiktivnog dvorca u selo Gasin, što je vrlo blizu naše kuće u kojoj živimo tokom ljeta. Pa da, lavanda je odigrala vrlo važnu ulogu u mojoj inspiraciji za roman.

U romanu ste opisali dejstva pripadinika Čerčilovog Štaba za specijalne operacije. Po čemu je bila značajna ova organizacija i kako je djelovala u Francuskoj?

– Istraživanje o Štabu za specijalne operacije bilo je vrlo pomno. Mnogi moji čitaoci skrenuli su mi pažnju kako su im bili inspirativni muškarci i žene koji su naporno trenirali i rizikovali svoje živote odlaskom na zadatak u Francusku. 

Pročitala sam što više knjiga koje sam mogla pronaći o Štabu za specijalne operacije, a najznačajnije su: „Heroine ŠSO: F Sekcija - britanske žene na tajnoj službi u Francuskoj“ autor je komandant eskadrile Beril E. Eskot i „Život u tajnama: Priča Vere Atkins i izgubljeni agenti ŠSO“ od Sare Helm. Otkrila sam da se od četrdeset žena koje su otišle u Francusku, samo dvadeset šest vratilo. Umjesto da ostanu u pozadini i da pletu čarape, te žene su otišle na prvu liniju i izložile se nevjerovatnoj opasnosti. Očekivano trajanje života agenta ŠSO bilo je otprilike šest nedelja. Ali ove žene su se toliko žrtvovale, jer je njihov rad istinski pomogao otporu i odigrao je značajnu ulogu u procesu poraza nacista.

Nijesu svi Njemci u vašem romanu zli? Ima  onih koji nijesu podržavali Hitlera, ali su zbog lične sigurnosi to morali da skrivaju. Jesu li vam zanimljivi ti likovi?

– Stvari nikad nijesu tako jednostavne kao što je to dobro naspram zla. Ljudi su mnogo složeniji od toga, a to je ono što mi je fascinantnije kao autoru, posebno u ovoj knjizi, koja se bavi jednim od bolnih ratova u ljudskoj istoriji. Moral u osnovi ove knjige je oprost i razumijevanje nečije prošlosti, kako bi se živjelo srećno u sadašnjosti i prihvatila budućnost. Kada prodremo u istoriju nacističke Njemačke, nalazimo da je tamo bilo mnogo Njemaca koji se nijesu slagali i radili su protiv nacističkog režima, bez obzira na veliku opasnost kojoj su time izlagali sebe i svoje najmilije, takva je bila grupa Bijela ruža u Minhenu čijim su članovima nacisti odrubili glave 1943. godine, ili pojedinci unutar nacističke vojske koji su pokušali da ubiju Hitlera, ali nijesu uspjeli.

Bilo je fascinantno pisati o Frederiku i Falku fon Vendorfu, jer uprkos tome što su bili blizanci, oni su bili suprotni polovi. Frederik čini velike žrtve inspirisane njegovom ljubavlju prema Sofiji i on zaista predstavlja primjer mog uvjerenja da uvijek postoji mogućnost za iskupljenje i neki nivo oproštaja.

Pored porodične priče roman „Svjetlo u prozoru“ je i uzbudljiv triler iz Drugog svjetskog rata. Zašto su vam te ratne priče bile zanimljive za književno transponovanje? Šta ove priče omogućavaju piscu?

– Dramatične okolnosti izvlače i najbolje i najgore iz svih. I Prvi i Drugi svjetski rat su se odigrali prije manje od stotinu godina, a većina ljudi koji imaju bliske rođake bili su pogođeni na neki način, bilo da su izgubili nekoga koga su voljeli, ili da su se samo poljubili sa vojnikom. Mi smo sada takođe u vremenu kada možemo dublje uvidjeti ono što se dogodilo iza zatvorenih vrata, a to je za istraživanje bogat i vrijedan period istorije.

Radnja romana se odvija u Engleskoj i na jugu Francuske u Provansi gdje vi provodite dio godine. Kako na vas djeluje to okruženje?

– Napisala sam cijeli savremeni dio romana dok sam bila u mojoj kući u Francuskoj - to nije dvorac, kao što ga posjeduje Emili, već je divna tradicionalna provansalska kuća sa vinogradom na dva minuta od kuće. To mi je dalo priliku da stvarno upijem francusku kulturu, da dijelom budem Francuskinja, i knjiga je prožeta tim osjećajem. Osjećam se kao da sam posredno živjela kroz lik Emili i njenim vlasništvom nad dvorcem i zaista sam uživala u opisivanju renoviranja.

Šta vas privlači žanru istorijske fikcije?

– Oduvijk me je prošlost instinktivno privlačila. Većina knjiga koje sam čitala bile su istorijske. Moj omiljeni period je 1920/30 i divni autori kao što su Skot Ficdžerald i Ivlin Vo koji su pisali tako uvjerljivo o tom istorijskom periodu. Sve moje knjige su zato ispripovijedane u dvostrukom narativu, a istraživanje je jedan od mojih omiljenih djelova procesa pisanja.

Kako objašnjavate veliku popularnost vaših romana u  brojnim zemljama? Šta je to privlačno čitaocima u vašim knjigama? 

– Mislim da su univerzalne teme o kojima pišem ono što privlači moje čitaoce. Uprkos tome što su iz mnogih različitih zemalja i kultura, izgleda da se čitaoci saosjećaju sa likovima i sa tim kako se oni emocionalno i praktično nose u teškim okolnostima. Oni takođe vole egzotične lokacije, istorijske detalje, a preokret u zapletu (na sreću!) drži ih u neizvjesnosti. Dobijam mnogo divnih, skromnih poruka od mojih čitalaca širom svijeta svake sedmice. Nikada nijesam očekivala takve izuzetne reakcije na moje knjige, a to me čini vrlo skromnom. Ujedno bih se i vama zahvalila za ovaj razgovor i ova divna pitanja.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me