Ljubav je složena matematika

Razgovor: Ema Darvin, spisateljica i potomak slavnog Čarlsa Darvina, za “Art vijesti” govori o svom hit romanu.

Matematika ljubavi“ engleske spisateljice Eme Darvin je snažan roman koji dočarava strahote rata, bol gubitka, vrelinu strasti i bezgraničnu snagu ljubavi... Roman prati isprepletane priče o radoznaloj, promiskuitetnoj petnaestogodišnjakinji za vrijeme njenog boravka i sazrijevanja na selu u Engleskoj 1976. godine; i ranjenog vojnika iz devetnaestog vijeka, koji pokušava da uz pomoć saosjećajne i izuzetne žene zaboravi događaje sa Vaterloa i povrati nadu u život. „Matematika ljubavi“ (izdavač Laguna, prevod Milica Cvetković) dirljiva je hronika o dvoje ljudi vjekovima odvojenih, čiji životi iznenađujuće i gotovo nemoguće postaju povezani u briljantnoj priči prožetoj tragedijom, sjećanjem i vremenom.
Ema Darvin je rođena i odrasla u Londonu. Njen prvi roman “Matematika ljubavi” objavljen je 2006. godine i napisan je kao dio magistarskog rada iz pisanja. Roman je ušao u uži izbor za nagradu “Commonwealth Writers” and “Goss First Novel”, a u širi izbor za “Prince Maurice Prize” i “RNA” roman godine. Njen drugi roman “Tajna alhemija” objavljen je 2008. godine. Ema Darvin je čukununuka Čarlsa Darvina i Eme Darvin. Trenutno završava doktorat iz kreativnog pisanja na “Goldsmits” koledžu i piše novi roman. Živi u jugoistočnom Londonu odakle je i govorila za “Art Vijesti”.

Kako je nastajao Vaš roman „Matematika ljubavi“?
- Bilo je mnogo izazova. Roman sam počela jer sam željela da istražim kako da pokažem čitaocu stvari o kojima lik u romanu nikada ne bi govorio. U engleskom jeziku imamo frazu: “Čitati između redova” pa sam željela da se informišem kako da potaknem čitaoce da “čitaju” i razumiju ono šta nije rečeno na stranici. Imala sam ideju o bivšem vojniku, pisanju pisama koja govore kako to vojnici rade: pričanje činjenica o tome šta se desilo, bez stvarnog saopštavanja istinskog iskustva. Shvatila sam da sam htjela da pišem o fotografiji i ratu - o voajerizmu i svjedočenju - ali vojnik Stiven Feirharst i godina 1819. mi je izgledala veoma rano za pronalazak fotografije. Pa, kada sam počela da pišem cio roman o Stivenu, a ne samo njegova pisma, stvorila sam lik umjetnice, Lusi Duruard. Ona pravi vrstu reportaže predmeta koji će kasnije biti fotografije - borba, nemira, događaja u vijestima - a ona pita Stivena za anegdote i opise koje ona može da koristi u svom radu. Kako bih napravila vezu između onoga što ona radi, i onoga o čemu sam htjela da govorim, odlučila sam da imam paralelnu priču smještenu u 1976. godinu u koju će biti uključena fotografija. Onda je trebalo da se te dvije priče izatkaju zajedno, tako da svaka priča osvjetljuje drugu, a svaka je imala više smisla kada se čita zajedno sa drugom, nego svaku zasebno. Sljedeći izazov je bio da se uvjerim da čitaoci ne primjećuju prebacivanje između dva toka: oni bi trebalo da brinu o likovima u jednoj priči, dok se druga priča dešava. I zato sam odlučila da pišem obje priče u glasu glavnog lika, konačni izazov je bio pronaći pravi glas za moja dva naratora, vojnika iz 1819. godine i tinejdžerke iz 1976. godine.

Radnja Vašeg romana se odvija u dva različita vremena. Možete li nam objasniti vezu između ovih vremena i između Vaših junaka, tinejdžerke (iz 1976) i bivšeg vojnika (iz 1819)?
- Očigledna veza je da se obje priče odvijaju u istoj, imaginarnoj kući: Kersi holu. Kersi je vrlo lijepo, stvarno selo, u Safolku, ali nema velike kuće: ja sam to izmislila. To je dio Engleske koji znam veoma dobro, pošto su moji djed i baka živjeli tamo, a mi i dalje idemo tamo za praznike. Nije se promijenio mnogo tokom vjekova: pejzaži koje je slikao Konstebl (misli se na engleskog slikara Džona Konstebla poznatog po slikanju pejsaža, prim. V.Og.) 1780. godine i dalje su isti, a pab u selu Lavenham, u koji je Ana išla na piće, bio je 400 godina star i Stiven je znao za njega. Stiven piše pisma Lusi da joj pomogne oko njenih slika, opisuje svoj život u vojsci Velingtona u borbi protiv Napoleona. Ta pisma opstaju, i 1976. tinejdžerka, Ana Vejr čita kopije. Ono što će pročitati promijeniće nju i ono šta ona radi. Ali najvažnije veze su tematske. Obje priče su o umjetnosti i fotografiji kao načinu viđenja i razumijevanja; o voajerizmu; o ljubavi; o izgubljenoj djeci, o ljubavi i seksu koji prelazi granice društva.

„Matematika ljubavi“ odražava zagonetni naslov. Zašto?
- Izraz u romanu, iz koga je izvučen naslov je “matematika ljubavi prezire aritmetiku”. To znači da ljubav nije jednostavna aritmetika sabiranja i oduzimanja, dijeljenja i množenja. Ona je složena matematika: nije uopšte jednostavna. Sva ljubav u knjizi je složena na neki način, bilo da je u pitanju starost ljubavnika, ili kako se i ko koga voli i kako ljubav funkcioniše.

U „Matematici ljubavi“ koristili ste fotografiju kao metaforičku ideju za razvoj paralelnih priča. Zašto ste izabrali ovaj stil?
- Prije nekoliko godina studirala sam ozbiljno fotografiju, pa čak smatrala da treba da se vratim na univerzitet radi sticanja diplome. To je bilo samo malo prije nego što su se pravi fotografi okrenuli digitalnim fotografijama, dopadala mi se mračna komora i sve što je u vezi sa radom sa filmom: mračne komore su veoma seksi mesta. Izučavajući istoriju i teoriju fotografije postala sam fascinirana fotografima poput Metjua Bredija koji je pravio fotografije u Američkom građanskom ratu, Robertom Kapom i Li Miler. Takođe sam otkrila da je prva osoba koja se može zvati fotografom, zbog toga što je snimio slike na materijalu osjetljivom na svjetlo, bio moj pra-pra-pra ujak, Tomas Vedžvud, koji je umro 1806. Dopada mi se metaforički potencijal ideje da fotografija održava nešto u životu i nepromjenljivo, dok se pravi ljudi i situacije kreću, mijenjaju i umru. Dakle, fotografija je kao duh: izraz onih ljudi, mjesta i zemljišta na filmu ili fotografskoj ploči, čuva ih zauvijek živima. Takođe sam bila zainteresovana za voajerizam, posebno u ratnim fotografijama: je li u redu praviti fotografije ili napraviti slike groznih stvari za ljude koji nijesu iskusili te strašne stvari koje treba vidjeti i biti uzbuđen njima? Pa ipak, pravljenje i prikazivanje fotografija čini da ljudi zaista nauče da posmatraju: da razumiju stvari na način na koji inače nijesu mogli.

Može li se Vaš roman čitati kao priča o složenosti ljubavi?
- Da, on govori o tome kako je ljubav kompleksna, a ne jednostavna: kako možete da volite dvije osobe u isto vrijeme; o tome kako ljubav može osloboditi ili obogaljiti; o tome kako ljubav ponekad ne zna za granice, ili čini da ljubavnici prevazilaze granice koje društvo nameće.

Vaš roman govori o destruktivnosti rata. Koliko i kako rat mijenja Vaše junake?
- Svi likovi u obje priče su oštećeni ratom, ali ja to nijesam razumjela na prvi pogled: urednik u izdavačkoj kući bio je taj koji je to naglasio! Neki od junaka su direktno povrijeđeni, kao što je Stiven onesposobljen u svojoj životnoj borbi protiv Napoleona. Drugi - posebno žene, kao što je Anina baka Bela - su oštećeni od strane haotičnog, nasilnog svijeta, koji rat odobrava u svojoj budnosti. I dva fotografa, Teo i Eva, bili su duboko povrijeđeni svjedočeći o ratu, iz Španskog građanskog rata i Šestodnevnog rata. Čak i najmlađi likovi, Ana i dječak Sesil, koji nikada nijesu upoznali rat direktno, oštećeni su time što su ih odgajale oštećene osobe.

Imate slavnog pretka, Čarlsa Darvina. Da li Vam to predstavlja privilegiju ili teret?
- To je bilo vrlo korisno za mene, jer svi novi autori se bore da njihov rad bude primijećen, i korisno je bilo što to privlači pažnju medija. Takođe sam imala čitaoce koji kažu da su pokupili moje knjige u knjižari jer su vidjeli moje ime. Ali, kada je “Matematika ljubavi” objavljena nalazila sam da je čudno i prilično frustrirajuće, da je ono što je napisano o meni često bilo više o mom porijeklu, nego o mom radu, ili o meni kao piscu. Moje porijeklo jeste interesantno, ali ima vrlo malo veze sa onim o čemu pišem, izuzev stvaranja veze sa Tomasom Vedžvudom, kada sam pozajmila oca Čarlsa Darvina - Roberta, da bi bio doktor koji mi je potreban u prvom poglavlju romana. Međutim, sada kada je moj drugi roman “Tajna alhemija”, objavljen na engleskom jeziku, ima još mnogo toga reći o mom radu, i taj balans u intervjuima, između mene i mog pretka se promijenio!

U 2009. godini obilježena je 150. godišnjica “Porijekla vrsta” Čarlsa Darvina. Šta Vam znači taj datum?
- Bila je takođe i 200. godišnjica Darvinovog rođenja, i mi, njegovi potomci priredili smo veliku porodičnu zabavu: bilo nas je 152 članova samo iz moje generacije, pra-pra-praunuka. Bila sam lično pozvana da održim predavanje o našoj porodici u Meksiku i Španiji: bila sam čak pozvana na Galapagos, ali nijesam mogla da idem. U mom predavanju sam odlučila da istražim način na koji kreativno razmišljanje funkcioniše kroz ono što se često smatra da su barijere između umjetnosti i nauke. Većina ljudi ne zna da porodica Darvin nije iznjedrila samo fizičare i biologe, već i značajne pjesnike, slikare, pisce, muzičare, uključujući i jednog našeg velikog engleskog kompozitora, Vona Vilijamsa. Istraživajući kako kreativno razmišljanje funkcioniše, i kako se pokazalo različito među različitim članovima porodice, definitivno sam promijenila mišljenje o mome pisanju, ali i naučila sam kako razmišljati o pisanju uopšte.

Pomenuli ste kako ste istraživali način na koji kreativno razmišljanje funkcioniše kroz barijere između umjetnosti i nauke. Možete li nam ukratko iznijeti Vaše stavove o tome?
- Kreativno mišljenje je u cjelosti sazdano od pravljenja skoka od onoga što znate, ka stvaranju nečega što je novo. Ono se dešava intuitivno: primijetiti vezu koja nije ranije uočena, ili vidjeti kako se jedna stvar transformiše u nešto sasvim drugačije, ili sastaviti dvije stvari da bi one zajedno stvorile novu treću stvar. Taj skok se dešava u umu, ali potom nam treba neka vrsta jezika da to izrazimo i objasnimo. Taj jezik može biti naučna jednačina, ili može biti ples, ili može biti roman. Na primjer, kako bi razumio kretanje protona Ajnštajn je zamišljao sebe da je proton, poput koreografa koji razmišlja o stvaranju plesa, i samo kada je radio izvan polja matematike uspio bi da izrazi ono što je već shvatio kao formalnu teoriju. Slično tome, mnogi naučnici i umjetnici govore o ’viđenju’ kompletnog djela ili potpune teorije, kao što je Mikelanđelo govorio o rezanju mermernog bloka kako bi pronašao skulpturu koja je već unutra. U mom slučaju, priča će doći u moju glavu: ona ima pravo postojanje i pisanje romana se svodi na korišćenje vještina da se oblikuje i izrazi ono što je već tu, baš kao što se u nauci radi o strpljivom posmatranju i eksperimentisanju da se izrazi istina originalne kreativne misli.

Priča o prinčevima u kuli

Vaš roman “Tajna alhemija”, objavljen je na engleskom jeziku. Možete li nam ukratko predstaviti novi roman?
- “Tajna alhemija” predstavlja poznatu priču o prinčevima u kuli (misli se na engleskog kralja Edvarda i njegovog brata Ričarda iz 15. vijeka koji su tobože radi lične bezbjednosti zatočeni u London tauer i nikada više nijesu viđeni, a smatra se da su tamo ubijeni, prim. V.Og.) viđenu kroz oči i ispričanu riječima njihove majke Elizabete i njenog brata Entonija, koji je bio poočim starijeg princa. Princ Edvard je imao 12 godina kada je njegov otac umro i on je trebalo da bude krunisan za kralja, ali 1483. godine njihov stric Ričard III je izveo državni udar i oduzeo krunu - možda znate da Šekspir ima dramu o tome. (Misli se na dramu „Ričard III“, prim.V.Og.). Dječaci su bili zatvoreni u London taueru, i nikada više nijesu bili viđeni; čak ni sada niko ne zna sigurno šta se desilo sa njima. Bila sam zainteresovana za kasni srednjovekovni svijet u kome se ovako nešto moglo dogoditi i kako je to bilo za dvoje ljudi koji su, zapravo, njihovi roditelji.
Kao i kod “Matematike ljubavi”, htjela sam da istražim ono što ne bih mogla reći direktno kroz glasove likova: tajnu ljubav, brak, kako funkcioniše pripovijedanje, štićenike. Tako sam stvorila modernu umetnutu nit koja je u potpunosti izmišljena. Una Prajor je istoričarka, specijalizovana za knjige iz perioda Elizabete i Entonija. Ona se vraća u London, pošto je živjela u Australiji da bi pronašla svoj dom iz djetinjstva, koji je sada fina štamparija i uskoro će biti prodata. Ona ima svoje sopstvene tajne i porodična rivalstva kojima se bavi i oni su kombinovani sa njenim istraživanjem o Elizabeti i Entoniju, eto, o tome bi bio cio roman...

O ljubavi, seksu i prijateljstvu

Kako Vi određujete “Matematiku ljubavi” kao romansu, istorijski roman ili...?
- To je roman koji se tiče istorije: istorija je okvir obje priče, ali i predmet. On govori o tome kako funkcioniše istorija: kako je tanak veo između različitih perioda istorije; koliko blizu nas je prošlost i kako ona utiče i djeluje na današnjicu; i kako su u različitim perioda istorije neke stvari iste, a neke stvari veoma različite. Roman je i o ljubavi i seksu i prijateljstvu između muškaraca i žena, ali i o mnogim drugim stvarima. On nije romansa u užem smislu jer nije samo o ljudima koji se zaljubljuju. Takođe, roman je skoro, ali ne sasvim, priča o duhovima.

Vujica OGNJENOVIĆ