Zubatac Dentalio

Ljeta sam potrošio da bih zadobio njegovo povjerenje.

Zubatac Dentalio sad mi je jeo iz ruke. Iz početka sam mu pružao smrskane školjke, a kasnije – manje ribe ulovljene iz barke ili kupljene na peškariji, ribljoj pijaci. Držao sam u kesi pod vodom katkad i meso barenih mušalja samo da bi se stari Dentalio hranio raznovrsno, i da ne bi morao da izlazi iz podvodne kamene izbe. Živio je na opasnom mjestu, podno svjetionika na Turskom rtu u prirodnom procjepu potpuno skrivenom sa spoljne strane kolonijom alge Mariette nobilis. Tuda su danonoćno prolazili ronioci naoružani pneumatskim puškama. Dentalio je odolijevao. Nije se dao uloviti. Ako je tačan bio glas po kome su sofisticirani digitalni sonari s jahte Visokog predstavnika notirali dišuću frekvenciju preostalih zalivskih zubataca većih od lakta, to će biti razumljivo što su se baš mnogi ljetujući, domaći i naročitim izazovom samopozvani avanturisti skupili u Boki da bi učestvovali u stanovitom fish-safariju. Dentalijevu bit Visoki je predstavnik ucijenio sa 999 evra, pa, iako to nije bila neka suma, množina je pohitala da visokom činovniku preda svježu ribu na ovalu, ukrašenu perima divlje pomorandže, kriškama limuna, a ako zatreba, obdržavanu i kockama leda…

Morao sam, oduševljeno ispuštajući balončiće potrošenog kiseonika, priznati sebi gdje sam zaista bio štićenik boginje Sezone. Jer, kako drukčije imenovati taj povlašćeni trenutak da pod prstima desne ruke, niz krljušt, osjećam sve riblje suštastvo zubaca Dentalia. Sit, krckao bi on još pomalo milimetarsku mlađ puža Hinia reticulata; na tu fluorescentozelenu algu odrasle su pužice početkom ljeta polagale hiljade svojih jajašaca.

Jak u repnom dijelu, zdravih peraja, sjajnog oka, Dentalio je mirovao, krckao snažnim vilicama poslasticu i tek tu i tamo lako pomjerao repno peraje. Ako bih se ja u igri ponekad i zanio, on ne bi nikada: na svaku promjenu podvodnog zvuka nalik pucketanju, poteklog od motora različite snage, od parenja velikih mekušaca s krečnjačkom ljušturom, od klepetanja preplašenih pa zatvorenih školjki mušalja, od udaljenih manevarskih detonacija iza Mamule… zubatac bi jednim trzajem, iz repa, nestajao u mračnom procjepu. Dobro se pazio: tren kasnije, iza lučnog podvodnog hridinastog vijenca pojavljivala se prilika naoružana pneumatskim ostima, s bocama kiseonika, maskom na glavi kad i sa vizirom za infracrveno pretraživanje terena. Srećom, niti bih ja okončavao na ostima, niti bi okončavao zubatac Dentalio. Ronioci su odustajali svaki put kada bi virnuvši i razgnuvši snop Mariette nobilis, na ulazu u procjep, čekirali gomilicu sparenih puževa kvgavih volaka, Murex trunculusa. Tada bi otišli dalje, ka površini ispuštajući balone potrošenog zraka i sijevajući pogledom lijevo-desno.

Srećom, svjetioničaru sam Nikoli predložio na vrijeme to lukavstvo, računajući da lovci na ucijenjene riblje glave nisu listom poznavaoci faune. Naime, ako raritetni i kapitalni zubatac jeste bio toplokrvan, puževi murexi to nisu mogli biti. Svjetioničar je Nikola, koristeći solarnu energiju, stalno u vodi grijao do ključanja prazne murex-ljušture, a imao ih je, jer je mesnu salatu od prpora, tih istih ukusnih puževa, sebi često pripravljao. I ljušture složene tako da izgleda kao da su mekušci usred parenja, navodile su, u Dentalijevom procjepu, opremljene ronioce na pogrešan trag!

 

(Ekološka celina iz romana „Lutajući Bokelj“)