Samoubistvo u srpskoj književnosti

(Besjeda Nikole Malovića prilikom dodjele nagrade „Branko Ćopić“, 12. jun 2015, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd)

Dame i gospodo, poštovani srpski akademici,
profesori, izdavači, kritičari, novinari,
kolege pisci i ljubitelji pisane riječi,
Pomaže Bog, smrt fašizmu

+ Na 100. godišnjicu od rođenja Branka Ćopića, u danu koji je za mene poseban jer primam upravo 10. književnu nagradu u životu, moram da priznam kako mi je tekstom prvi smijeh u životu izmamio tragičan junak komunističke bajke.

Prethodna rečenica nosi četiri informacije, i biće da je karakteristična za stil nagrađen mnogokrat, najviše od čitalaca koji nerijetko kazuju da su moje romane čitali po dva, tri ili čak četiri puta. To su veliki komplimenti jer sam po tri ili četiri puta ja pročitao samo „Gorski vijenac“, „Na Drini ćupriju“ i „Ježevu kućicu“.

I da nisam oficijelno nagrađivan, dobio sam od publike sve što pisac uopšte može da dobije. Čistu, nepotkupivu ljubav.

Prije bi se za moje romane moglo reći da su longseleri nego besteleri, jer bestseleri imaju dvije krupne mane: nenagradivi su najčešće, a i vijek im je kratak.

Računam da su romani „Lutajući Bokelj“ i „Jedro nade“ – odlična sredstva za samoubistvo u srpskoj književnosti.

Sigurno da nije tâ strašna tema privukla književnu kritiku i čitalačku publiku, nego ono na što bismo mogli da svedemo književnost uopšte, a to je originalan način da se ukrste opisana vremena s jednom od mogućih definicija, po kojoj je književnost zbirka djelotvornih recepata.

Činom polaganja desnice na srce, iako to od mene niko nije tražio prilikom diplomiranja na Filološkom fakultetu, dao sam zavjet kako ću biti posad zakleti učitelj. To znači da ću nauk širiti sa saznanjem da nije isto grčko ne i rimsko ne, što se bez i jednog meni znanog neprijatelja pokazalo umozritelnim dok sam četiri godine u drevnoj kotorskoj Pomorskoj školi ja odgovarao Srbima, Hrvatima i Crnogorcima na jasno postavljeno pitanje: Čiji je Njegoš pak bio pisac?

Činom diplomiranja na Filološkom fakultetu u Beogradu dao sam sebi jedan od možda najtežih zadataka. Da drugima solim pamet.

Kao profesor sam na to deboto imao pravo.

Obnovio sam sa suprugom najstarije regionalno klasično knjižarstvo i izdavaštvo, ono koje je Jovan Sekulović pokrenuo u Herceg Novom 1898, tri godine prije knjižarstva Gece Kona u Beogradu. Knjižara So u kojoj živim, nalazi se na glavnom gradskom trgu, nekadašnjem Trgu soli, u gradu koji je 1382. i osnovan zbog trgovine solju. Na pitanje zašto Knjižara So? – odgovaram: zato što čitanjem dobrih knjiga mi uvijek osolimo našu pamet.
Zaista vjerujem da sam pišući romane, posebno romane, posijao mnoge soli.

A sijanje soli nije mudra rabota, naučili smo od Odiseja.

Znao je to i Branko Ćopić.

Oni koji vide iza okuke naših dana, znaju da ih sijanje soli može pokopati, ukoliko se ne opamete poput Odiseja, prvog znanog nam lukavca, antičkog kralja, prototipa nesmjenjivog političara.

Ali neka bude zapisano kako sam prvo zrno soli okusio uvom, kada me je nasmijalo štivo Branka Ćopića. Do tog trenutka nisam ni slutio kako književnost ima svoj vlastiti krvotok, kako ima život odvojen, i da može upravo riječima – kao magijom, izazvati salve smijeha – kada slova iz čitanke sabere u ustima drugarica učiteljica.

Ah, kako me je samo Branko Ćopić ozarivao. Imam utisak da samo dobar čovjek može da nasmije dijete, za razliku od taloga koji danas nasmijava odrasle.

Bila su to ušuškana vremena naše mladosti iz 70 i neke. Mirno smo spavali jer je armija stražu čuvala. Vaspitavani smo da ljubimo slobodu, iako nam niko nije kazivao kako slobode nema bez spoznaje Boga, što je osjetio i Ćopić kada je postalo izvijesno da je posjetom Jerusalimu i Hristovom grobu njegova ovozemaljska autokefalnost postala limitirana.

Roman „Jedro nade“ posvetio sam 11 godina mlađem bratu Borisu, danas pomorskom oficiru inostrane trgovačke mornarice. Izrastao mi je prvi brk kada sam brata slušao kako ne baš kratku Ćopićevu „Ježevu kućicu“ kazuje naizust.

Kraj te slane poeme za promućurnu djecu i birane odrasle glasi:

Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

Ježeva je kućica vrhunac Ćopićeve magije. „Nešto tako milo i čedno na našem jeziku nije napisano“ – ustanovio je Rajko Petrov Nogo, i dodao: „Ježurka Ježić, ćudljivi usamljenik s bodljama kao jamcem svoje nezavisnosti, jedno je malo šumsko božanstvo“.

Ježurka Ježić drugo je ime Branka Ćopića. Svi osjećamo da je mudri Jež bio u pravu, te da je sreća oličena u kući za koju se treba boriti. Kòjoj je vrsti po promisli Bog dao bodlje – ona se treba boriti bodljama, a kojoj je dao riječi – ta se vrsta treba boriti riječima. Kuća se ne prodaje, dame i gospodo, poštovani srpski akademici, profesori, izdavači, kritičari, novinari, kolege pisci i ljubitelji pisane riječi. Ko izgubi kuću, ili kome lukava lija uzme 15% nastambe, taj se ne bi mogao da nađe u milosti Branka Ćopića, patriote i akademika.

Čast ovoj Kući, koja je Ćopića inicirala u svoje redove dvije godine pošto je isključen iz Komunističke partije, ali nëka joj i kritika što ne kritikuje višegodišnji danonoćni uvoz tuđih soli.

Od Svetog Save preko Nikole Tesle do Novaka Đokovića stekli smo dovoljno solana za berbu. Akademija, ako ne lupi šakom o sto u vezi s tim kojem se valja privoljeti carstvu, carstvu soli ili carstvu bljutavosti, imaće na duši – ma, skužajte – smisao svog i našeg svega postojanja.

Dopustite mi da pred kraj kažem riječ-dvije o „Jedru nade“, mom najmlađem literarnom potomku.

Jedan od stubova romana govori o fenomenu najpoznatijeg, najseksualnijeg i najavanturističkijeg modnog dezena na svijetu – mornarskoj majici, koja je ujedno i vojna uniforma u svim mornaricama svijeta.

Radnja se dešava u baroknom i bajkovitom gradu Perastu, koji je sve što ima podigao iz plavo-bijelog zlata.

No finale maestozo, roman doživljava u proučenoj tvrdnji da je najpoznatiji pomorac svih vremena, Kristifor Kolumbo najvjerovatnije bio konverzos, Jevrej porijeklom, jer je malo čudno da na prva tri broda – „Ninji“, „Pinti“ i „Santa Mariji“ – s njim ne plovi ni jedan katolički sveštenik, iako smo učeni da je motiv pokrštavanja bio jedan od razloga da kraljevski par, Izabela Kastiljska i Ferdinand Aragonski, finansiraju misiju. Ali s Kolumbom, gle, plovi imenom znani Luis de Tores – tumač za hebrejski. Na putu ka zapadu sve vrvi od Jevreja, što postaje manje čudno ako znamo da je svim pomorcima naređeno da budu ukrcani do ponoći 2. avgusta 1492, a upravo je to trenutak kada ističe zabrana po kojoj ni jedan Jevrej nije smio nogom da se nađe na Iberijskom poluostrvu.

Drevni je Perast, koji je u mnogo čemu zadužio rusku ratnu mornaricu, i koji je dao kitu vrsnih pomoraca, i grad u kome se od Kraljevine Jugoslavije do 90-ih godina HH vijeka fabrikovala mornarska majica – ništavna zapravo čestica u odnosu na mjesta važna za opštu istoriju moreplovstva, pa i za fakat po kome je prvi pozdrav Mir vam! izrečen u Indijama, tj. u Americi, bio kazan na hebrejskom jeziku.
Ovo deboto baca novo svijetlo na nama znanu istoriju.

Urednik me zamolio da iz „Jedra nade“ izbacim ravan o Kulumbovom porijeklu jer mu je „mirisala na teorije zavjere“, ali sam – svjestan kakvu temu imam u posjedu, rekao da brisanja ne može biti jer sam se sve vrijeme oslanjao na istraživanja neospornog autoriteta, Simona Vizentala, najpoznatijeg lovca na naciste.

Istorija plavo-bijele majice kao odjevne institucije je višeznačna i sveprožimajuća.

Roman „Jedro nade“ stanovita je enciklopedija o mornarskoj majici. Nebo je u romanu takođe plabo-bijelo, pri čemu plavo potiče od plavetnila neba a bijelo od hemijskih tragova kojim nas iz neobilježenih aviona zaprašuju kao skakavce.

Roman takođe daje sliku Zapada oboljelog od epidemije homoseksualizma, i daje duhovnu dijagnozu: oni koji još uvijek vjeruju, vjeruju – ali nisu ubijeđeni.

Roman takođe potkazuje nekada junačke i slobodarske, a danas kvislinške tvorevine koje protiv Rusije ratuju na strani Ujedinjenih zemalja.

Ubijeđen sam da bi se Ćopić, kao književnik, ratnik i akademik, složio s načinom na koji danas slažem premise, te da bismo obojica počeli da klimamo glavama kako se knjige danas ne mogu pisati bez blagoslova svjetskog Centralnog komiteta.

Stoga se samoubistvo svakiput u srpskoj književnosti dešava kada se nagradi roman na srpskom, jer njegov autor time dodatno osjeti da je vlastitim rukama omču stegao jače.

„Ne smije se ovdje právo zborit“, nije li nas podučio jedini naš čovjek koji je vidio svijeta a da je bio okalemljen svetosavskom grančicom, vojvoda Draško, kada se ono vratio iz Mletakah.

Ili se pak, pazimo, samoubistvo u srpskoj književnosti dešava na otvorenim stranama nenagradive hiperprodukcije, unutar koje, ako i ima opisane ljubavi, nema Boga, a ako i ima Boga, nema smrti, a ako i ima smrti, nema Ljubavi – što će reći da nas ta vrsta književnosti kojoj uvijek nedostaje jedan od svega tri stuba – deboto ne može nadživjeti.

Na izuzetnoj časti što me upisala u Red književnih vitezova Ježeve kućice, hvala Zadužbini Branka Ćopića,

Hvala svima vama,

Dame i gospodo, poštovani srpski akademici, profesori, izdavači, kritičari, novinari, kolege pisci i ljubitelji pisane riječi.

Nikola Malović
12. jun 2015.