25.06.2018.
Imaće tome poprilično otkako sam kao tinejdžer napravio Ajfelovu kulu – oduševljen uspjehom mog strica koji je kao mornar tokom služenja vojnog roka u JNA, u Puli, napravio rečeno čudo od šibica!
Prugastoplavi suncobran (Foto: N. M.)
Vlastiti sam nacrt prvo prekrio staklom, staklo fiksirao za stalak, ljepilom za drvo pravio lajsne od sagorelih šibica, kopirao svaki sprat Ajfelove kule po četiri puta, spajao stranice, te nastavljao dalje da gradim, prema vrhu. Da imam kriminalni dosije možda bih do sada saznao da li mi se uopšte poznaju otisci – jer sam fosfor s hiljada zapaljenih šibica skidao počesto opečenim jagodicama – jer je zapaljivi dio palidrvceta jedino tako bilo moguće skinuti brzo i lako, dok su vrhovi šibica još bili vrući.
Za sve vrijeme rada na Kuli od šuferina – kako se u Boki kaže za šibice – slušao sam Radio ljeto. Tako se zvala emisija udruženih obalnih radio stanica, od Slovenije do na kraj etra Socijalističke Republike Crne Gore. Obožavao sam da slušam Radio ljeto jer sam bio informisan!, kako dotiče sezona, kako se razigrava, kuda skreću rijeke inostranih turista, koje to pak napučuju otoke, odakle kreću i kuda se duž Dalmacije razgranavaju linije trajekata, što se i gdje jede, gdje su koje i kakve fešte, kako živi Kvarner, Dalmacija, Dubrovnik, Boka, kako žive nudisti, i kakve turističke mamce, kulturne i gastronomske, zabacuju Opatija, Šibenik, Split, Makarska i Dubrovnik, zaključno sa Herceg Novim, jer u to doba Kotor i Budva nisu postojali kao destinacije at all.
Gradeći Kulu od šibica prije podne, s ručkom po staroj bokeškoj užanci tačno u 12.00, okupan popodne u moru i osunčan do predveče, uz sitne dnevne poslove primjerene uzrastu, jedva sam čekao novo jutro – da samo nastavim sa gradnjom!
I ne samo to, nego i da poslušam kako glasi novi audio izvještaj sa cijele istočne obale Jadranskog mora!, da čujem kako se to odvija turistička sezona, koji su holivudski glumci akoštali uz obalu SFR Jugoslavije, ko će nastupiti na muzičkom Splitskom festivalu, da li će opet pobijediti Oliver ili će opet da pobijedi Tereza, te ko će ovog ljeta glumiti Hamleta na Dubrovačkim ljetnim igrama? Stariji rođaci išli su u Dubrovnik na kafu, a kada bi pak odlijetali da se kao pomorci – mornari, oficiri, zapovjednici stroja ili kapetani – ukrcaju na brod, činili su to isključivo sa aerodroma u Ćilipima – kako se prije Klajna pravilno kazivalo za Čilipe. Iako je postojao, aerodrom u Tivtu bio je nižekotiran, bijedan i poludivalj, jer je iznad sebe imao, ah, i onda, grad Titograd.
Da suveren SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito nije poželio da mu se jedna od vila nađe i u Boki Kotorskoj, s pogledom na otvoreno more i ostrvo Mamulu, možda talasima Radio ljeta do Herceg Novog i ne bi došlo saznanje kako se istorijski skiptar s nekadašnjeg nemanjićkog Kotora preselio u Novi.
Kao i svaki suveren, Tito je sa sobom u vilu „Galeb“, u zdanje za odmor, dovodio dvorjane. U uslovima voljno, imali su ti dvorjani i vremena i prilike da zađu u narod, posebno među intelektualce i obdržane plemiće, s kojima su drugovali po konobama i đardinima. Doći u vrt Andrićeve kuće, ili pričati sa slikarom Vojom Stanićem recimo, političarima je bio memo-suvenir.
Osim sjećanja što blijede, poput činjenice da je Mletačka republika iz Kotora uklonila sve artefakte zlatnog doba pod Nemanjićima, osim zabilješki da su Boku mahom ljeti pohodili mnogi suvereni, neki kao okupatori, neki kao gosti ili turisti, Tito je bio gostujući domaćin.
Ima li danas ljetnih mostova između radijskih postaja? Ne, osim časnih trenutaka na nekoliko zalivskih frekvencija – uz čije bi valove neko dijete moglo da počne štogod novo da gradi.
Izvor: Nedeljnik