Požar

U ovom trenutku duž Bokokotorskog primorja bjesni nebrojeno požarah, po svoj prilici rukom potpaljenih. Mediji javljaju o alarmantnoj situaciji na poluostrvu Luštica, gdje se sa pojedinih priobalnih kota evakuišu domaći u furešti. Aviona tipa kanadera – nema. Crna Gora koja ima mnoge lupeže politikune, nema da kupi avion kanader.

I sad: iako umjetnost ne može da poprizove kišu ili da spasi svijet, u njenoj je ipak moći da gasi požare njihovim opisom. Ko je mudar, i ko je kapac da lično gasi požar, može steći hvale vrijdne upute – jer je književnost zbirka djelotvnornih recepata – po jednoj od mogućih definicija.

U romanu »Lutajući Bokelj« (Laguna, 9 izdanja, 6 nagrada) – imenica požar pojavljuje se čak 25 puta. Slijedi odlomak iz srca vatrene stihije. Pazimo...


Okolina ne izgleda isto tokom potresa i kad zemlja miruje. Drukčije je sve. Pejzaž se izvitoperi. Zgrade se uvijaju tada, kao kad bi čovjek olovku uzeo s kraja da pomjera gore-dolje. Kad je potres, polude, zbune se čula. Ne može se pravo potrčati. Zato mnogi turisti koji na obali u tom trenutku stoje, na bezbjednom, na otvorenom, prosto debelim mesom poljube peškir. Zbuni ih rent-a-obala, izmakne im se pješčani sag podno nogu. Potres je nepredvidiv. Bivalo je 1520. i 1537. i 1563. i 1608. i 1711. i 1746. da zemlja opominje. A bilo je i da 1667. i 1979. zemljotres pogodi vas Zaliv tako da to bude nalik uvodu u Strašni sud. Novi je zemljotres otjerao neke goste. Najmanja naznaka poremećenosti ionako uvijek fiktivno uređenog sistema uplaši mnoge. Julske odšelnike zamijenili su mnogostruko brojniji, šareni prišelnici. Tako je ljeti vazda. More privlači. Novim se došavšima dogodio požar usred godišnjeg odmora. S jula. Planuo je boroviti visoki Vrmac, planinska međa između Kotorskog i Tivatskog zaliva. Trećina je ljetujućih odletjela, a dvije trećine turista ostaše.
Na drugim povlašćenim globalnim mjestima, znalo se, kotili su se strašniji WTTV prizori. Prepričavalo se po Boki.

Našao sam se tada u Perastu; preko puta početka vatrenog užasa.

Prepoznao sam tren kad se peraška bavižela udavala za ljetnju buru. Ne što sam poznavalac vjetrova, već zato što sam, opazivši dim s baroknog balkona palate Bujović, gdje sam po sobama Muzeja grada Perasta tražio ženu, vidio da neko deboto podmeće požar: Eol je slava piromana. Znaju oni kad da kresnu. Po buri, da se nikad ne ugasi, do svršetka.

Saobraćajne sezonske gužve učinile su svoje. Kotorski vatrogasci nisu se mogli vozilima probiti do ritualno zapaljene suve masline u Gornjem Stolivu. Drvo koje gori silom bura je pretvorila u drvo koje sije vatru. Tri dana i tri noći Bokelji su kršili ruke. Furešti su na obali čitali novine usred noći kao i u podne. Avioni kanaderi posipali su Požar, bili u fokusu WTTV-a, ali ga morem ugasiti nisu mogli. More vatre bilo je, ogledano u noćnom bonacavom ogledalu, šire od mora vode. Nebrojene su se MMS fotografije učinile tih dana. One naročito uspjele, noćne, turisti su slali na aktuelne MMS konkurse za najbolju fotografiju. Ili su od svega gradili MMS + PTT razglednicu: Boka Kotorska Bay by night, ovih dana. Vatrogasci se nisu usuđivali da priđu usplamtjelom Vrmcu. Kad bi plamen odozdo zahvatio neki novi u nizu planinskih suvih kiparisa, tada bi bor planuo u hipu, uz hrskkkhhhh zvuk i sve bi kiparisove šišarke zahvaćene plamom prštale kojekuda, letjele desetinama metara kao vatrene bombe, šireći tako virus stihije bliže i bliže Novom Kotoru. Uposleni oko turizma, nikogovići uz obalu, ni da promisle kako im vatra polako proždire poslovanje. Radio Skala još nije bila spremna da prst javnosti uperi u vlast, najmanje ne u Visokog predstavnika koji je imao sve oblasti, pa mi je to odugovlačenje baš i dokurčilo. Skala nije čačkala Visokog, jer bi time potpalila građanstvo; ako bi se pak pomoračkim zlatom našao stimulisani kakav lobista da se na Visokog predstavnika požali u knesetu Ujedinjenih zemalja, bijes Visokog, do prokuratorove smjene, izlio bi se i na Radio Skalu. Tako, radio je donosio servisne informacije, izjave s terena, procjenu štete, predviđanja, popularne ankete i agencijsku kolateralu. Nezavisni radio nije sprovodio istraživanje kako je moguće da usred sezone Vrmac gori tri dana. Ni zašto kanaderi nisu došli prvog, nego tek trećeg dana? Kako god, na putu uz kotu Trojica sreo sam Viktora Panjaka, čovjeka kojemu je Pisac javno zahvaljivao na saučesništvu u dvijema poznatim kotorskim pričama.

Krenuo dakle Viktor u pratnji sinova uzbrdo. Dobrovoljno. Jer ljubiše Boku. Dobio sam od njih opremu i naprtnjaču s vodom. Viktor je bio, pride, bivši vatrogasac, dovoljno mudar da, kad je hitnja, ne troši riječi na svakoga. Samo je dijelio opremu. Mene je i obrazovao, prije negoli sam ušao u sveopšti plam.

– Nije tačno da se vatra ne može ugasiti. Važno je samo znati da vodom štedljivo gađaš u samo jezgro plamena!

– Ali, Viktore – vikao sam, jer se inače ne bismo mogli čuti – u požaru ovakvih katastrofalnih razmjera plamenovi su udruženi!? Niko ih kao pojedinačne ne može prepoznati! Svuda je stihija!? Vi mi kazujete ništa drugo do da gađam u žižak svijeće?! Kako zamišljate, u tri lijepe pizde materine, da gađam samo jezgro pojedinačnog plamena? Ne gore više samo masline, niti plamte samo borovi! Ne gori više ni planina Vrmac! To sad na Vrmcu izgaraju svi minuli vjekovi hranjeni kalorijama drveta do ovih dana!

– Jeste, Niko – vikao je Viktor – tako je kad neko ko nije stokrat čuo huk smrti gleda na stvari! Na nama je dobrovoljcima ili da požurimo, ili da se vratimo u Kotor! Vratiti se nikad nećemo. Idemo da opet i opet čujemo huk smrti! Bokelji smo, Mediteranci! Ja Italijan, ti domaći, svi moramo znati kako protiv neprijatelja! Možda si ti piroman pa sad uživaš, možda sam ja, nikad ne znaš, i nije važno. Znaće ko nam bude prao gaće jesmo li ili nismo svršili gaseći vatru. Imaš sad opremu, naprtnjaču, nepristupačan okomit teren, i 25 litara. Ne zaboravi, samo 25 litara vode! Vatrogasac zna da u moru vatre prepozna njena sićušna strašna izvorišta. Neko nauči da prepozna fenomen poslije stote naprtnjače, neko poslije hiljadite, neko nikad ne nauči… Jedan znalački usmjeren mlaz, odmjeren, rafiniran, doziran – jedinica je vatrogasne mjere! Činiće ti se isprva da je to uzaludan posao, ali požar kako nikne, tako katkada zgasne! bez vidljivog razloga, čak i kad je bura. Niko sem Boga ne zna zašto! Ne računaj na ono što kod požara ne možeš objasniti. Nego se prekrsti i vidi koja je od hiljada pojedinačnih vatri tebi za vratom. Gdje su sve one i kako su postavljena njena sićušna plamteća jezgra! U kom su dijelu kojeg pucketavog drveta! Tu si vatrogasac – u tom prepoznavanju – ili nisi vatrogasac!

I jesam, koliko sam po ovim Viktorovim savjetima datim u sveopštoj hitnji znao da čitam katastrofalni požar. Oblaci skakavaca panično su bježali od vreline i plama, bivali zarobljeni i izgarali, ili se pak spuštali niže, do obalnih pitomih zelenih vrtova. Avioni za gašenje požara nadlijetali su planinu, ispuštali hektolitre vode, i iza sebe vukli komercijalnu reklamu – Amare mare, Originalna Morska Voda.

Slabo organizovani, bez škole koja bi im potkazivala vatru već na simulatorima – vatrogasci su se uglavnom razbacivali vodom, uspaničeni, vidio sam na terenu, pokušavajući da razumijem što mi je Viktor zapravo rekao.

Pa sam se u trenutku našao sam, zašav, čitajući požar, na jednom kamenom vrmačkom ispupčenju, na oko 500 metara nadmorske visine, okružen užasom, toliko da sam mislio gdje Zaliv gledam po posljednji put; majko, vatreni su stubovi likovali jer me nađoše u klopci. Gađao sam preostalom vodom svaki žižak koji mi se činio käpitalom, nosiocem sljedećeg paklenog usplamtjelog poglavlja, ali ne: pošast je uzimala te noći sve veći danak, tušta skakavaca slijetalo mi je na plesksiglasni vizir, obnevidio sam i propao. Tlo se poda mnome urušilo.

Sljuštih se nizbrdo kopajući nogama po žbunju, samo da bih se zaustavio, po vrelom kamenju i korijenju što se pušilo. Mislio sam kako da preteknem. Nađoh se na zaravni toliko majušnoj da je otud nadolje bilo strah pogledati. Pred očima vatra i fjord, Stari grad u lelujavom dnu, Perast u dimu dolje lijevo, a iza – jedna pećina. Spasonosna izba! Naprtnjača mi je bila polomljena, voda iscurila, nikakve više vajde od Nika, dobrovoljca. Svuda noć, sem u Boki: gledao sam bespomoćno gdje se mladi kiparisi, naokolo, prožimaju svi vatrom; gdje ih plamenovi oblizuju, te da bi svi, u nizu, tren kasnije, planuli u trenu; uz hrskkkhhhh zvuk, šišarke kad bi zahvaćene vatrom, kao bombe smolastog punjenja, prštale kojekuda…