Pelješac

Bez svijesti o tome da je 10. travnja (aprila) osnovana zloglasna NDH, otisnuo sam se s familijom na Pelješac. Da je baš toga dana obljetnica, čuo sam u kolima s Radio Dubrovnika.

Htio sam da se malo poodmaknemo od zaglušujuće Milove kampanje za predsjednika vlastitoga feuda, od izluđujućih vijesti sa Bliskog istoka, od osjećaja da mnogi časni otpadaju od dobra da bi prišli zlu, jer je ono naoko jače...

Pelješac je drugo po veličini poluostrvo u današnjoj Hrvatskoj. Na jugu je, sat ugodne vožnje od Dubrovnika. Car ga je Dušan prodao Gradu – republici 1334. g, uz uslov da plaća danak i da ne pomijera episkopski tron što ga je u Stonu ustanovio Sveti Sava. Nije se tog dogovora Dubrovnik dugo držao.

Iako je Pelješac od Boke udaljen 100-ak km, tamo nisam kročio nogom. Zašto? Bog i istorijske okolnosti znaju. U neku ruku je i dobro, jer je ostalo što da se istražuje a da nije daleko, te da je pritom od ljepote od koje zastaje dah.

Od Herceg Novog do krajnjeg rta Lovište, kojim se završava Pelješac, ima 175 km. Duž te dionice nalazi se Dubrovnik kao planeta za sebe – koliko je samo lijep, zidan utvrdo, istorijski i kulturno značajan, centar Republike koja je 200 godina prije Amerike ukinula ropstvo, i kojoj je drugu zaradu nakon pomorske trgovine donosila trgovina solju. So se i danas dobija na istim soliotskim poljima u Stonu, u najstarijoj živoj solani u Evropi. Začuđuje što je veličina tih polja tek djelić Ulcinjske solane, urušene i zapuštene, jer se ova nalazi u Montenegru, „divljoj ljepoti“, samozvanoj ekološkoj državi u kojoj oko opaža smeće na sve strane. Nigdje duž puta dugog 11 sati s odmorima ja nisam vidio papirić. Prva stanka bila nam je u Malom Stonu, koji je sa Stonom povezan „najvećim zidom nakon Velikog kineskog“ – kako kazuju prospekti za zid dug 5.5 km. Dubrovačka je republika morala da brani slano zlato. U oba bedemima opasana Stona specijalitet su školjke kamenice iliti ostrige, duplo jeftinije nego u Boki. Spremaju ih na milion načina: na buzaru, pohovane, pečene, zapečene u sosu od nane, bosiljka, u sosu od vina pošipa, vina dingača, sa paštom, orizom... po cijeni 1,50 evra za komad.

Na našem putu vidio sam preko 30 ostrva (!), a od većih i Lopud, i Šipan, i Mljet, i Korčulu i Hvar... Na jednom vidikovcu pred Orebićem, lukom odakle kreću trajekti za Korčulu, kušali smo vino lokalnog proizvođača, vrhunski dingač, čiju osnovu čini glavna pelješka sorta – plavac mali. Put Pelješcom je u cjelosti vinska cesta: oči ne samo da vide stare i nove vinograde, već i putokaze ka desetinama, a možda i stotinama domaćinskih tzv. Wine shopova. Ovo se vino – kazao nam je proizvođač – u gostionama prodaje i do 400 kuna (1 evro – 7.3 kune), a u Zagrebu čak 700.

S tek malo maligana u krvi opazio sam da je Pelješac zapravo ekološka država u malom, ne Crna Gora, jer sam negdje na sredini poluostrva, na dugim dionicama puta između naseljenih mjesta ugledao divljeg psa, Canis auresa, šakala, ili čaglja kako se zove i u Boki, gdje ga nikad u životu nisam vidio, premda ga jesam čuo. Zapravo sam na poluostrvu ustanovio kakav urbicid vlada u jedinoj zlatnoj geografiji pod zvaničnom Podgoricom – jer sam opazio biljke čije cvjetove pamtim iz mladosti, žbunove i ino cvijeće. Svega toga više nema u Zalivu. Obala vri od protesta: podgorički klanovi bliski vladajućoj stranci kao divlji psi otkidaju komade do juče zajedničke, narodne obale, bestidno je privatizujući. Na 100 km od Boke nalazi se pak carstvo robinzonskih, stjenovitih, ali i pješčanih plaža. Priroda 100%. U namjeri da promijenim padež kandidujem podatak da mjesto Metohija na Pelješcu nije obilježena putokazima, a postoji na kartama.

Niti jednu neprijatnost nismo doživjeli tokom dana u kome je osnovana NDH.