Palmin surlaš

Moje je obdanište bilo na samoj obali mora, tik uz palatu „Jadranska straža“ koju je projektovao Momčilo Tapavica, prvi Srbin učesnik modernih Olimpijskih igara u Atini, 1898. Jednom u igri, tu sam pod kanarskom datulom – vegetabilnim simbolom svega Mediterana, rukom sa tla pokupio nekoliko granulastih sjemenki i stavio ih u džep, da bi te sjemenke moja majka, izvrćući džepove prije pranja, bacila kroz prozor, i ne sluteći kako je sjeme palme Phoenix canariensis od izuzetne klijavosti.

Kad sam krenuo u školu, koju je pak svaki ribar tokom bonace mogao da vidi ogledanu na umirenoj morskoj površi, ono je sjeme pod prozorom već bilo niklo, i dobilo reckave listove sasvim nalik granama u parku gdje smo zaigrani provodili velike odmore.

I kao što sa 7 godina nisam znao da kolektivno pišanje u more tokom časova fizičkog može zagaditi fluid koji Primorci nikad ne zovu vodom, tako nisam znao ni da grijesi odraslih deboto mogu zagaditi vrijeme oko nas. Zagađenje je sada toliko da se katkada dvije pošasti susretnu u istim dnevnim novinama.

Od moje 7. do 47. godine naputovao sam se po zalivskom mikrokosmosu, bio u svim gradovima, na svim ostrvima i poluostrvima, vatru palio i na njoj školjke mušlje otvarao po rtovima, ljubav vodio po svetionicima, avionom uzletao i sletao, upoznao ljude i crne i žute a posebno bijele, zabavljao se uz muziku i vino, oženio se iz ljubavi, gledao u čudu kako bremenite mlade postaju majke i sa muževima im krste djecu, jednako kao i to kako je tragično čuti gdje zrikavci iz makije, po sred užarenog jula i avgusta, ozvučavaju sprovod koji se razilazi tek kad utihnu zvona i kad se pokojnik ukopa pod sjenom kiparisa ili kanarske palme.

Bokeljsko primorje ukrašeno je hiljadama palmi. Nepotrebno je podvlačiti šta one znače obalnom dekoru. Opjevana, oslikana, fotografisana... najstarija stabla žive – bez sve šale – u sedmoj državi po redu.

No su, uronjene u trulo vrijeme sedme države po redu sada deboto sve palme u opasnosti. Kao kuga se širi pošast koju prouzrokuje palmin surlaš, Rhynchophorus ferrugineus, insekt kome se može stati u kraj insekticidom, dendrohirurgijom, feromonskim klopkama, ultrazvukom, sonarnom detekcijom – na što sedma država u životu najstarijih obalnih palmi odmahuje rukom, jer sem ljeti – kada dahijski ubire porez – ne stanuje uz obalu, vengo uvijek i samo u brdima. Crna je Gora nesposobna da priskoči Primorju, što se vidjelo tokom Bokeljskog požara (15. jul – 15. avg!), i sada – kada se naplativoj obali sasvim mijenja bio-scenografija.

Tvrdokrilac iz porodice surlaša, odličan letač, plodan koliko to samo insekt može biti, izbušio je i larvama naselio krošnje stotina i stotina palmi. Da je palma oboljela vidi se po njenom izgledu nalik otvorenom kišobranu. Tada je po odraslo stablo obično kasno.

Da pred porodičnom kućom nisam ostao bez palme koja je preživjela tri države i nešto se malo razgranavala u četvrtoj, biće da bih verbalni kažiprst uperio na štogod drugo, od evropskog osjećaja za separatizam u zemljama koje su opljačkale tri kvarta zemljine kugle, kolere u Jemenu, suše, gladi, poplava, Amerike, Rusije, Kine, zaključno sa sranjem u Ruandi.

Na kraju, lako se ponadati da će viševjekovni nasadi palme Kanarske datule biti obnovljeni, jer se ta vrsta ne zove Phoenix for nothing, ako ni zbog čega a ono zbog izuzetne klijavosti, no je pitanje da li se Ujedinjene nacije mogu obnoviti iza političkih surlaša, gadnih kreatura, koje ič ne mare ni za palmorede, ni za plantaže, ni za države. Za razliku od Rhynchophorus ferrugineusa koji odleti dalje kada uništi jedno primorje, namnoženi koorporacijski paraziti ostaju da kruže oko planete Zemlje. Jer druge nemaju.

Autor: Nikola Malović