Morska krava

Uvijek je prijatno slušati cilik djece kad nauče da po moru pljosnatim kamičcima prave „žabice“. No ko bi pomislio da se zbog kamena bačenog u more može dobiti ozbiljan prekor!?

A bilo je toga u prošlosti, do prije pola vijeka, kada su kotorska djeca reskirala da dobiju batine zbog kamena bačenog u more. Zašto to i kako, sigurno se pita 99 od 100 čitalaca? Gdje se krije grijeh u opisanoj bezazlenosti?

Stari su Primorci znali, posebno oni iz unutrašnjeg dijela Zaliva (koji je danas pod zaštitom Uneska) da kamen po kamen gradi palatu, ali i da zatrpava more ako ga generacije bacaju u plićak, što je zarad vitalnog saobraćaja barkama deboto trebalo suzbiti.

Sad, valja zamisliti megatone grijeha koje pred očima starosjedilaca izvode investitori s brdah, time što pred novoizgrađenim hotelima nasipaju obalu supstratom neadekvatnog hemijskog sastava – u upravo faraonskim količinama, eda bi stalo više naplativih ležaljki i suncobrana...

Imaće tome 40 godina kako sam na plaži pred bivšom Fabrikom za preradu ribe u Bijeloj naučio da plivam. Ta je plaža s lijeve strane omeđena mandraćem, odmorištem za barke, a sa desne strane isturenom pontom. S maskom na licu, počeo sam, i do danas nastavio da se divim podvodnom svijetu...

Sjećam se da je u plićaku sve vrvjelo od života. Crne školjke mušlje rasle su u grozdovima po kamenim blokovima mandraća i one ponte. Na centimetar-dva ukopane u pijesak živjele su školjke vongole i vagani; bilo je velikih palastura, malih latica, potom kamenica, srčanki, kućica, strigilatusa, puževa mariklji, vretena, petrovih uva, priljepaka, vrtuljaka, kvrgavih i bodljikavih volaka, golubica, mrežastih vrša, te sirakuških vretena. Bilo je morskih zvijezda i krastavaca i ježeva. U morskoj travi muravi krili su se rakovi grancigule, krabe, i useljeni u napuštene puževe ljušture – rakovi-samci. Bilo je algi i morske salate. Plićakom su provijavale šarene labre, obalni barbunčići, mala jata cipola, jata sićušnih preukusnih sarduna, te tu i tamo neka veća riba, zalutala orada, brancin ili fratar... I to sam sve bogatstvo, do 3 metra dubine, bez ikakvog pretjerivanja, vidio s maskom, roneći od mandraća do 100 metara (!) udaljene ponte...

Rečeni je prostor danas ekonomsko dobro hotela koji se nalazi na mjestu nekadašnje Fabrike za preradu ribe. Prvobitna prirodna plaža postala je umalo šira negoli duža. Sličnih je nasutih „plaža“ podosta duž Primorja, i one su, što vrijeme prolazi, sve otuđenije od starosjedilaca. Ko ih pamti vitke i nesavršene, danas ustukne, manje zbog plastične ispeglanosti njihovih gabaritnih dimenzija, već zbog sile koja kazuje da se na ekocidni plac više ne može ući besplatno.

Niti jedan vlasnik hotela nije položio račun zbog podavljenog biljnog i životinjskog svijeta, rukovođen gramzivom logikom liberalnog kapitalizma, blagosloven političkim vezama koliko i migom lokalnih vlasti.

Oko rta Sv. Nedelje, u jednom od najužih tjesnaca, raste kolonija palastura (Pinna nobilis). Pa, iako je vrsta zaštićena, oficijelna eko-Podgorica kaže da se samonikli park u kome živi preko 100 do skoro izumrlih školjki koje mogu narasti do metar (!), ne može i stvarno zaštititi od lovaca na suvenire – pod obrazloženjem da najveće mediteranske školjke nemaju privredni značaj?!

Opet i opet valja kazati kako Montenegro ne zna da ima more od novembra do maja. Ništa se tokom istorije, od vremena kada su Crnogorci silazeći u Boku kazivali da idu u Svijet – nije promijenilo. Katalog okupacionih vlasti tokom istorije, dopunila je od 2006. godine kita potkupivih politikuna kojima do države nije ič, koliko im je do para za u vlastiti džep, po svaku cijenu. Do mjere da geografskom komšiji Primorcu – crkne taman morska krava.
 
Izvor: Nedeljnik
Autor: Nikola Malović