Kiša, ludilo, i srednji vijek na Mediteranu

Kolumne Nikole Malovića možete čitati u svakom broju nedeljnika Tina

 

Kišna sezona na Primorju traje od oktobra do srpske Nove, s najintenzivnijim padavinama oko Sv. Nikole. U tom periodu pada. Danima. Nekad sedmicama.

Mediteranski pljusak ne može se porediti s kontinentalnim. Kiša se, istina, zove kiša svuda, i pljusak – pljusak, ali kada pljušti danima, kada južni vjetar lomi palme, i sa vezova kida barke, tada se radi o tipičnom sredozemnom ugođaju, iliti o razglednici ispod čijeg teksta: „Mediteran u vansezoni“ - nema ko da se potpiše.

Žena putopisac, ako bi se našla u kotorskoj kakvoj hotelskoj sobi, s pogledom na Trg od oružja, ili na Trg od brašna, za vrijeme stađunskih pljuskova praćenih vjetrom, ustanovila bi kako hoće munja spojiti nebo sa zemljom, i kako hoće tada nestati za dugo struje. Tada se kroz prozor vidi samo mrak, samo srednji vijek. U sobi je hladno, hladnije - što struje više nema. Do kostiju će vjetar nastaviti da probija, ako samo okrene na sjeverac, na opaku buru.

U isto vrijeme, intimna mediteranska samoća u svih žena udatih za pomorce, samo se umnožava. Dok napolju pada, a svijeća u kući titra, djeca vrište iza svakog groma. Jer su od bombardovanja iz 1999. naovamo, gromovi postali preglasni. Peru Baku, Hercegnovljaninu, slomili su prozor; grom je ubio Marka N. „A glasao je za samostalnost i suverenost“ - pripovijeda se na ribljoj pijaci jutrom, dok kiša pada na slabu ponudu ribe; ima nešto palamide, malo barbuna, par bukava, dva-tri kila sitnih sarduna. Mršavo.

Mokre su sve mačke i psi lutalice, do kosti. Džaba se otresaju. Golubovi padaju sa simsova, ubijeni upalom pluća. Rijetki turisti ne prestaju da fotografišu: barokne palate, grbove kapetanskih porodica, crkve, i to kako su pokisli do pubične kosti. Potom bježe put autobusa, puni vansezonskih uspomena.

Mediji javljaju da se dogodilo svirepo ubistvo. Kamere su na licu mjesta, izvještači pod kišobranima. Psiholozi objašnjavaju da su za sve krive meteorološke prilike: „U prošlosti je zakon predviđao umanjenje kazne za počinioca ako se crimen dogodio za vrijeme intenzivnog južnog vjetra“. Kad duva jugo, svi polude. Oblaci sve poklope. Kiša ne razvodnjava depresiju. Ona je pojačava.

Žene pomoraca, na jednoj sisi s novim ićem, psuju sve, i kuću u kojoj su, pa neka je ova po 100 puta kapetanska. Drugom rukom jednako popravljaju frizuru i opcijom video-poziva zovu muževe... „Nema struje već 3 dana“, misle da će dragog da zanima informacija. Na displeju, kratko, neobrijan, likom ipak muž, u novoj tamo dalekoj oluji: „Ne mogu sad. Jebavam se s nevremenom, radim, mila... Ljubi ića!“

Mnogo je uplakanih Bokeljki. Na kiši nalik monsunu. Po kućama zaptivene žene, lúde. Neke ostave djecu svekrvama na tren, pa skoknu do prve crkve. Bez muževa u krevetu - grešne im se misli kote; valja ih kazati duhovniku. Pune nove snage, a bez grijeha, lake i posve mokre, vraćaju se. Druge pak ogovaraju dok kiša ne prestane. Ili kupuju. Knjige čitaju rijetko.

Vijesti s radija kazuju kako se ulažu svi napori, struja se očekuje svakog trenutka. I nove padavine. Zalivska vlada razmatra novonastali problem nedostatka pijaće vode usljed zamućenja crpnih stanica. Analizira se novonastala situacija...

Žena putopisac, snagom lap-topovih baterija na izdisaju, bilježi u starogradskoj bokokotorskoj hotelskoj sobi: „Morska se voda ni u decembru ne može popiti. More je uvijek slano. Mediteranu valja dolaziti u pohode samo kad je ovde sunčano, samo u turističkoj sez...

Power off.