11.06.2018.
Otkako su se prije 10-ak godina u Zalivu pojavila uzgajališta školjki, uglavnom mušalja, na kontinentu znanih kao dagnje, desilo se nešto neobjašnjivo. Mušlje su polako počele da se povlače sa svega obalnog stijenja, da bi se danas obdržale u pojasu plime i oseke tek tu i tamo.
Mušlje se mogu spremati i na buzaru, i na rižot, mogu se pohovati, zapeći sa balancanama i drugim povrćem, mogu se jesti i sirove – sa po kojom kapljom limunovog soka, a mogu se brzinski spremiti i na način prostiji od sasvim proste buzare: dovoljno ih je staviti u širu šerpu bez vode i uključiti ringu, ili bolje – na kakav pleh ugrijan vatrom.
Foto: Školjke mušlje najpunije su u vrijeme kad cvjeta divlji nar (N. M.)
Pamtim da sam takve mušlje jeo kada je iz dubine moga sjećanja i iz mora izronio pokojni stric Ilija. U rukama je imao grozdove mušalja koje je ubrao sa lanaca kojim su bila ukotvljena dva stara trajekta pred Kamenarima. Školjke smo očistili od algi i kamenca i kod stare porodične kuće, 70 i neke, jeli ih s hlebom, bez soli, jer su onako otvorene na vatri bile istovremeno i kuvane i pečene.
Mušalja je u mom djetinjstvu, momaštvu i prvoj zrelosti – bilo toliko da smo do 90-ih bili ubijeđeni kako glad nikad ne može da svrati u Zaliv. U pojasu plime i oseke, sve se crnilo od grozdova mušalja, ne uvijek od konzumne veličine, ali uvijek od veličine dovoljne da meso školjki bude mamac za brojne vrste riba. Mušalja je bilo na svakom kamenu, svakoj stijeni, duž svake ponte, po obodu svake bove, na lancima kojima se barka drži privezanom za dno, ili brod, pa čak i po konopima; mušalja je bilo posvuda, od nulte nadmorske do metar i po dubine. Kolonije najplodnije školjkle na svijetu, koja u doba mriješćenja izbacuje 5-25 miliona jajašaca, činile su crnu bradu Boke Kotorske.
Sjećam se romantičnog izleta sa suprugom, tada djevojkom, kada smo ljeta 1992. otišli kolima do Veriga, najužeg tjesnaca, samo sa par paprika i pamidora, jednim nožem, flašom vina, dva peškira, šibicama, bez suncobrana i kreme za sunčanje. Tada sam u malo vremena ubrao par kilograma školjki sa stijena, našao neki pleh, ispod zapalio vatru, stavio školjke, i one su počele da se otvaraju nakon minut-dva. Guštali smo sve u 16, bez para, s povlašćenim pogledom na drevni Perast, pored starog svetionika.
Danas je tu fensi klub. Danas je paliti vatru na obali zabranjeno. Ali danas više i nema mušalja svugdje duž obale. Tek tu i tamo, na mjestima znanim starosjediocima. Kilogram mušalja iz uzgajališta košta dva evra, što je mnogo, jer se od kila dobije 200 gr mesa, i to samo sada – u vrijeme cvjetanja divljeg nara, kada su mušlje najpunije i najukusnije.
Ove sam godine veoma srećan što je ljeto poranilo, i do 24 stepena ugrijalo vodu do 3. juna, što ne pamtim da je poodavno bilo. Još bijel, morao sam na suncu da žurim, ali sam opazio da meni znanim stijenama ove godine još nije prišao niko. Tokom 45 minuta sam prstima znalački i polako uvrtao svaku školjku ponaosob, kidao joj bisusni snop, i stavljao u kesu. Znatiželjno su me gledale obalne ribice, i neki rakovi. Slomio sam kamenom neke mušlje i počastio ribe i rakove mesom. Na nekoliko stotina metara od mene je prošao kruzer. Na pet petara kajakaši. S obzirom da sam imao i masku, vidio sam sitno japo cipola. Osjećao sam se sjajno. More izvlači stres iz čovjeka na način da se to osjeti. More je ljekovito, ne samo što je hraniteljsko.
Kod kuće sam satima, pijuckajući bijelo vino, na vatri otvarao školjke. Ohlađeno meso spakovao sam u zamrzivač. Nekadašnja djevojka postala je vremenom prava meštrica za paštu s mušljama. Počeo je Petrovski post.
Izvor: Nedeljnik