Kad se smrt uloguje na Facebook

Roman “Smrt za poneti” Zorana S. Nikolića bavi se možda i najstarijom književnom, i uopšte, ako se tako može reći, ljudskom temom - smrću. Svim onim što ona u svojoj nepojmljivosti podrazumijeva. Ako misao o smrti, kao najveća misterija našeg postojanja, uopšte može u svojoj ne-stalnosti nešto podrazumijevati. Još od vremena Epa o Gilgamešu, dakle od prvih trenutaka kada je čovjek nastojao literarizirati vlastiti život, od kad se Gilgameš u prostranstvima kedrove šume suočen sa gubitkom prijatelja Enkidua zapitao nad njegovim nepovratnim odlaskom, smrt opsjeda i inspiriše pisce. Čini mi se da je književnost u pogledu te teme dala najviše, jer neprestano nastoji osmisliti ili obesmisliti naše putovanje kroz prostranstva života.

Kao igračke

Shakespeare je, na primjer, tugaljivo pjevao: “Kao igračka zlih dečaka takvi smo mi bogovima, ubijaju nas zabave radi.” A iza tog Shakespeareovog lamenta, čini se, stoji pokušaj da se dokuči ta nepojmljivost same smrti.

Nemirenje nad tom surovom božanskom igrom. Međutim, jasno je svakom razumnom čovjeku, kao što je i Shakespeareu sigurno bilo jasno, da je od te surove igre bogova, bez obzira na količinu straha koju donosi misao o fizičkom iščeznuću iz života, još mučnija misao o besmrtnosti. Moglo bi se kazati i da su bogovi pogledali i milošću obdarili čovjeka igrajući se tako surovo sa njim. Jer šta bi u konačnome bio život bez svog završetka, šta bi u toj neprestanosti (ne ulazeći sada u pitanje fizičke ograničenosti naše planete) bio tračak smisla. Istina, njega i ovako teško da ima, ali sama konačnost čovjekovog života tjera nas da pokušamo proniknuti u bilo kakvu izvjesnost našeg bitisanja. Da nije te konačnosti, svijet bi tek bio pakao. Tako, kazao bi Wilhelm Dilthey, u svakom pojedincu na različit način nastaje životno iskustvo. Njegovu zajedničku podlogu čini uviđanje moći slučaja i trošnosti svega što imamo i volimo... uviđanje stalne prisutnosti smrti koja svemoćno određuje za sve nas značenje i smisao života.

Ono što ipak ostaje najstravičnije kod mišljenja smrti jeste pitanje šta biva sa čovjekovim bićem, sa onim svjesnim dijelom nas. Znamo iz prirode da sve što od jedne biljke, koja prirodnom nužnošću umire, ostane i na zemlju otpadne ponovo nikne. I za čovjeka se, slijedom monoteističkih religija, isto tvrdi. Takođe, čovjek svojom reprodukcijom prenosi dio genetskog materijala na potomke, pa se na taj način “postojanje” produžava, ali opet to ne znači da potomci nose našu svijest. Čini mi se dakle da je u poimanju smrtnosti najizazovnije upravo to pitanje, ne nužno fizički prestanak, koliko nemogućnost razumijevanja šta bude sa našom svjesnošću da postojimo. Odgovora teško da će ikada biti, stoga ostaje samo mogućnost da smrt domišljamo, zavaravajući se da smo kadri umaći joj ili bar trenutno odagnati misao da jesmo prolazni. Sve između toga je strepnja i čekanje. Književnost, stava sam, to čekanje čini podnošljivijim. Mirko Kovač je govorio da bi kad god ga ophrva misao o smrti čitao. I zaista, djelotvorno je. Crnjanski mi je svjedok.

Hroničar umiranja

Roman Zorana S. Nikolića pitanjem smrti bavi se na nešto drugačiji i zanimljiv način. Pripovjedač nam u trećem licu donosi fragmentiranu priču o arhitekti Janku Klindupu i njegovim susretima sa smrću od najranijih dana. Janko je neka vrsta hroničara smrti u svom mjestu. Autor “Smrti za poneti” strukturirao je svoj roman u dva dijela. U prvom dijelu pripovjedač ređa kratke epizode u kojima glavni junak prisustvuje smrti dragih osoba ili poznanika. Ujedno dajući najrazličitije moguće dogodovštine kojima se prikazuje kako čovjek gubi vlastiti život. Od onih smrti koje nastaju biološkim tanjenjem ljudskog materijala, preko nasilnih gubitaka života u ratnim okolnostima, do bizarnih slučajeva u kojima se vidi sva suluda nepredvidivost čovjekovog ovozemaljskog putovanja. U okviru prvog dijela romana “Smrt za poneti” Nikolić donosi nekoliko veoma dojmljivih proznih rukavaca koji bi i samostalno funkcionisali kao uspjele priče. Naravno, bilo bi banalno pripovijedanje svesti samo na odrednicu smrti, pa autor nastoji prije svega dati neki širi okvir priče o čovjeku i njegovom životnom usudu, da bi trenutak smrti došao kao neki krunski dokaz njegovog postojanja. Smrt je ta koja povezuje sve junake Nikolićevih priča. Kao što je ona uostalom ono što povezuje sve ljude koji su ikada živjeli. Ipak, nakon niza ponavljanja, bez obzira na specifičnost pojedinih epizoda, stiče se dojam da se ovdje radi o pukoj anumeraciji mogućih načina umiranja, te to za čitaoca bez obzira na to što pisac daje i stilski razigrane dionice može biti zamorno.

Ovaj roman bi i ostao na razini djelimične uspjelosti i na granici banalnog da Nikolić u drugom dijelu romana ne pravi radikalniji zaokret i mijenja cjelokupnu perspektivu pripovijedanja. Do sada je Janko bio samo svjedok smrti oko sebe, dok u drugom dijelu romana on postaje neko ko je direktni njen sagovornik. Bizaran detalj u kojem se mrtvi na globalnom planu počinju javljati živim poznanicima putem Facebooka unosi cijelu zbrku u svijetu. Mrtvi su hakovali internet, te se tako putem svoje društvene mreže začikavaju sa svojim živim znancima. Poručujući im da su i oni, eto, prisutni u virtuelnom prostoru. Nikolić na taj način uvodi jednu grotesknu dionicu, koja roman “Smrt za poneti” oneobičava i spašava ga od pada u balanost. I možda zaista time daje neku fantastičnu, ali moguću projekciju naše budućnosti. Poznato je da se već uveliko radi na pokušajima skeniranja sadržaja ljudskog mozga, kako bi se skenirano, možda, nakon čovjekove smrti moglo upotrijebiti kao nekakva veza sa onim koji je nekada živio? Bila bi to vjerovatno sumanuta stvarnost, ali čovjek sve radi ne bi li si priskrbio kakvu-takvu besmrtnost.

Janko je taj koji putem svojih snova stupa u kontakt sa umrlim prijateljima, a oni mu poručuju da su tu zbog njega i da je cijela zbrka nastala kako bi spasili njegov život.

Dakle, mrtvi poznanici obezbjeđuju Janku neku vrstu besmrtnosti, a cijela ova priča postaje nekakva komična igra sa čovjekovom smrtnošću. Ako je moguće shvatati smrt kao zabavu, Nikolić je to u ovoj knjizi nastojao pokazati.

Pa smrt djeluje kao neki stari poznanik, hirovit i nepredvidiv, ali ipak ne toliko stran. Ne pretenduje ovaj autor da njegov roman bude velika književnost (ako uopšte možemo govoriti o književnosti u tim kategorijama), ipak riječ je o knjizi koja nesumnjivo pomjera neke granice. A posebno bi se kao uspjela mogla izdvojiti autorova domišljatost na planu strukture i kompozicije romana “Smrt za poneti”. Što je, priznaćete, u čestom ponavljanju istih književnih obrazaca itekako važan korak.

Izvor: www.oslobodjenje.ba