Intervju, Nikola Malović: Prsti od tegeta

Nikola Malović živi kraj mora, nosi ime po zaštitniku moreplovaca i uvek na sebi, barem kao potkošulju, ima prugastoplavu mornarsku majicu. Potpisao se ispod višestruko nagrađivanih „Laguninih“ naslova: „Lutajući Bokelj“, „Prugastoplave storije“, „Jedro nade“…

Šta je sreća? U kojim prilikama ste najsrećniji kao pisac, kada kao izdavač i kada kao knjižar?

Sreća je roditi se srećan. Pisac je najsrećniji kad mu se iz štamparije, kao dijete, rađa nova knjiga. Na sličan način razmišlja i izdavač. Knjižar je pak umjetnik s udvojenim trgovačkim strastima: voli da nabavi traženu i rijetku knjigu, i ma koliko na ovoj drugoj želi da zaradi, žao mu je kad je proda.

Zašto se vaša knjižarska i izdavačka kuća zove Knjižara So?

Zato što se nalazi na glavnom trgu u Herceg Novom, gradu koji je 1382. osnovan upravo zbog trgovine solju, i zato što dobrim knjigama mi uvijek osolimo našu pamet.

Može li pisana reč da osoli političko jelo Crne Gore? Koliko vaš književni status pati zbog otvorenog političkog stava?

Prava iliti lijepa književnost, koja je po definiciji zbirka djelotvornih recepata, može da osoli sve, i svemu dâ smisao, čak i politici. Po nesreći, mi živimo u geografijama koje nemaju dovoljno jaku ekonomiju da bi obdržavale samostalnost i suverenost, s narodom koji nema talenta za politiku. Ako me se zvanična Crne Gore i odrekla zato što sam u prvoj rečenici nagrađivanog romana „Lutajući Bokelj“ napisao: „Još uvijek mislim na srpskom“, onda sam postradao zbog crnogorskog nacionalizma, a ne zbog politike, jer se njome, iako politički promišljam, ne bavim. Ukoliko neko želi da me osudi zato što zagovaram jedinstvo Srbije i Crne Gore, priznajem: kriv sam.

Šta je to što vas drži u gradu sa 100.001 stepenicom? Koliko ste puta bili na korak da se preselite iz Herceg Novog?

Drži me kao sidrom to što sam Primorac od MDCXCIV, tj. od 1694. g. Nigdje i nikom ja ne pripadam tako kao moru koje je svim mojim precima obojadisalo oči u plavo.  

Kuriozitet je da vi, kao jedini od živih domaćih pisaca, u hotelu „Kasina“ na Terazijama imate spomen-pločicu sa vlastitim imenom ispred sobe 308. Ispričajte nam tu priču...

Supruga mi je sa Dorćola, ali uvijek kada sam u Beogradu odsijedam u hotelu „Kasina“, ne kod tašte i tasta, što bi moglo da se objasni stihovima Ivana Gundulića: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, dare „u kom sva blaga višnji nam je Bog dao“. S uživanjem dužim od decenije pratim kako hotelsko osoblje suvereno vlada sistemom, što sam u formi utiska poželio da podijelim sa direktorom, sjećam se, 12. juna 2015, sat vremena prije negoli ću se iz hotela iz 1856. g, čiji je slogan „Lokacija je naša prednost“, pješke uputiti ka Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, da za roman „Jedro nade“ (Laguna) primim nagradu „Branko Ćopić“, 10. u karijeri. A onda se dogodilo čudo, u ofisu Dragana Milosavljevića, čovjeka koji je utrostručio buking otkako je lično počeo da povlači poslovne konce. Rekao je: „Hajde da i najstariji beogradski hotel učini nešto za srpsku kulturu“! Dobio sam, potom, trajni povlašćeni pogled na Terazije, iz sobe 308, i spomen-pločicu pred vratima na kojoj ćirilicom piše: „U ovoj sobi boravi Nikola Malović, nagrađivani srpski pisac iz Boke Kotorske“.

Da li čitateljka može da odvoji ljubav prema delu od ljubavi prema piscu? Da li se dešavalo da vam u knjižaru bane ljubiteljka proze Nikole Malovića i doživi drugačijeg vas?

Čitateljkama bih savjetovao da svakako odvoje ove dvije vrste ljubavi. Neka ljube djelo, a pisca da ostave na milost i nemilost njegovoj zakonitoj ženi, klasičnim rječnikom kaže li se. Šalim se, ali mi se po nesreći minulog ljeta dogodila do sada najekstremnija situacija da me po okončanju sezone za dugo zove žena koja je prilikom upoznavanja umislila da sam princ, iako sam joj pošteno, sve vrijeme na vi, pokušavao da tumačim kako silno griješi, i da imam mana za izvoz.

Poslednjih godina izdali ste nekoliko veoma raritetnih i neobičnih knjiga. Za koju biste voleli da javnost kaže „To je to!“ kad se pomene izdavaštvo Knjižare So?

Izdvojio bih tri kapitalna izdanja Knjižare So: „Istoriju bokeljskog pomorstva“ Predraga V. Kovačevića, „Vitu Kotoranina, neimara Dečana“ Rista Kovijanića, i „Boku kotorsku i Crnu Goru“ Sima Matavulja i Vuka Karadžića.

Da vam se kao izdavaču pojavi plavooki mladić sa rukopisom nalik vašem romanu „Lutajući Bokelj“, i s molbom da mu štampate knjigu, kako biste reagovali?

U pola rečenice bih ga prekinuo i uputio da rukopis obavezno preda Laguni. Velike izdavačke kuće imaju moć da silinom svoje distrubucije i PR mašinerijom pomognu talentovanom piscu.

Koliko ste svojih knjiga objavili do sad? Da li je šest puta nagrađeni roman „Lutajući Bokelj“ zaista bio ledolomac?

Objavio sam 10-ak knjiga, pri čemu je Lagunin „Lutajući Bokelj“ sva medijska svjetla privukao na sebe zato što cijedi suvu drenovinu iz primorskog načina života s jedne, i ukazuje na vremena u koja smo uronjeni, s druge pak strane.

Nedavno ste oplovili Boku sa posadom podjednako vičnom peru i moru. Šta ste tom prilikom otkrili? Ko je bio najkorisniji član posade?

Ja sam bio najnekorisniji, jer jedini nisam imao jedriličarskog iskustva! Ipak, bio sam ideolog Bokeljske ekspedicije 2016, kako se naš poduhvat zvao, budući da sam okupio posadu: kap. Zlatan Zlatković iz Beograda, jedriličar i svjetski putnik; Milan Todorović iz Beograda, izdavač i čovjek koji je na jedrenjaku preplovio Pacifik; te Siniša Luković iz Tivta, najbolji poznavalac zalivske plavo-bijele istorije). Vodio sam „Baviželin“ brodski dnevnik, kako smo nazvali jedrilicu po jednom pitomom peraškom vjetriću. Nema više od 7 ljudi, da se zna, koji su do danas oplovili Boku! Jedreći duž vijugavih kontura dugih preko 100 nautičkih milja, u očima smo sabrali serijal čudesnih ljepota jedinog fjorda na Mediteranu.

Vaše ime u osnovi ima grčku reč „niko“ (pobeda). Vaša supruga se zove Viktorija. Nije li mnogo – dva pobednika pod jednim krovom? Ko radije popusti?

Sreća je što Viktoriji nije do pisanja, a nesreća što ja ne znam da kuvam. Ne treba pretjerivati ni u savršenom uklapanju, jer da ja kuvam, a Viktorija da piše (osim što je direktorka Knjižare So), teško bismo se u mraku mogli razlikovati bez pipanja s obzirom na to da zajedno živimo kvarat vijeka. Ko popušta, pitate? Pametniji, kao u poslovici.

Imate izuzetan govornički dar. Zadovoljsto vas je slušati na promocijama. Navedite nam 10 zaboravljenih lokalizama, čarobnih bokeških reči koje najviše volite?

Čovjek treba da zanimljivo priča, ili da ćuti. Ko god misli da Nikola Malović melje bez prestanka, griješi. Bokeške izraze volim jer sam ustanovio da kada se tzv. stare riječi stave u nov kontekst, rađa se nov smisao. Kada političara, recimo, nazovete politikunom, vi ste mu rekli da je esencijalno đubre, da je osoba podla i zla, ali je njemu zazvučalo fino, i neće vas tužiti. Kada na obalnoj pijaci tražite ljeti kilo balancana proći ćete bolje, jer će vas uslužiti Primorkinja koja zna da su balancane plavi patlidžan. Deboto, što znači zaista, koristim imenice konfidenca (povjerenje), butiga (radnja), lumbrela (kišobran)... ili glagole rekuperati se (oporaviti), arivati (stići)... Iz mora riječi mnoge stavljam na balancetu (vagu) mog plavo-bijelog jezika, prije negoli ću ih izgovoriti finalmente – na kraju. Eto 10 riječi, datih u kontekstu.

Roman „Jedro nade“, kao i sve vaše knjige, veoma je zanimljiv, iako slojevit. Postoji li makar jedno poglavlje koje ste napisali u dahu?

Ne. Evo matematike: roman je pisan 6 godina i ima 310 Laguninih strana. Ispada da sam svakog dana napisao tek po dvije rečenice. Ako bi se neke noći i dogodilo da napišem tri strane, one bi potom danima bile brušene. Rekao bih da mnoge moje kolege griješe time što potpisuju knjige svake druge godine. Nemoguće je u malo vremena napisati kvalitetan roman.

Kojom novom, još nerođenom knjigom varate „Jedro nade“?

Ima tri romaneskne teme za djevojke. Preda mnom je više godina fantastičnog noćnog provoda. Samo da odaberem temu koja će me na najelegantniji način povući za prste od tegeta.

Autor: Branislava Mičić
Izvor: Ona Magazin