Intervju: Nataša Dragnić - Ljudi se često više plaše ljubavi nego atomskog oružja

Roman prvijenac „Svakoga dana, svakoga časa“ Nataše Dragnić, njemačke spisateljice hrvatskog porijekla je još prije objavljivanja doživio veliki uspjeh jer su prava za prevod prodata u čak 29 zemalja. Ovaj internacionalni hit o ljubavi dvije srodne duše Dore i Luke čija ljubav doživljava uspone i padove je vješto napisana romantična priča. I drugi roman Nataše Dragnić „Zauvijek more“ je bestseler, ljubavna priča koja će uzdrmati odnose u jednoj porodici. Romane Nataše Dragnić „Svakoga dana, svakoga časa“ i „Zauvijek more“ objavila je „Laguna“ u prevodu Jelene Mićović.



Nataša Dragnić rođena je 1965. u Splitu. Nakon studija germanistike i romanistike i magistrature iz književnosti u Zagrebu završila je diplomatsku školu u Zagrebu i Berlinu. Od 1994. živi u Njemačkoj i predaje njemački za strance, francuski, engleski i hrvatski u Erlangenu odakle je i govorila za ART Vijesti.

Pišete na njemačkom jeziku, kako je izgledao put vaše knjige od rukopisa do bestselera i brojnih prijevoda?

- Godine 2009. završila sam pisati roman o ljubavi Dore i Luka pod naslovom „Wolkenbeobachter“ (Promatrači oblaka) i počela tražiti književnog agenta koji bi mu našao izdavača. Potraga nije previše dugo trajala, niti godinu dana, kada sam primila mail od mog današnjeg agenta: pun oduševljenja mi je pisao da bi svakako htio zastupati moj roman i tako smo u travnju 2010. potpisali ugovor. Nekoliko mjeseci kasnije već je našao odgovarajućeg izdavača i još prije no što smo počeli s lektoriranjem manuskripta, javili su se prvi strani izdavači koji su pod svaku cijenu htjeli objaviti moj roman. Bilo je to ludo vrijeme, katkada potpuno nestvarno. Činilo mi se da lebdim, da nisam s ovoga svijeta.

«Svakoga dana svakoga časa» je ljubavna priča otmjeno napisana, o dvije srodne duše koje se traže... Šta biste vi još dodali? Po čemu je ova ljubavna priča jedinstvena?

- Ja naravno ne bih ništa dodala, ja sam rekla sve što sam imala i htjela reći, svaka dodatna riječ s moje strane bi bila suvišna. Ono što ovu priču o iskonskoj, neutaživoj potrebi čovjeka da voli i bude voljen čini jedinstvenom i što je privuklo ove mnogobrojne strane izdavače je sigurno način na koji je priča ispričana, jezik i stil koji neki uspoređuju s muzikom, najčešće jazzom ili pak slikanjem, riječi i rečenice kao potezi kista. Mislim da je to stvarno tajna uspjeha mog romana.

Ovaj roman je napisan «iz kontre» - bavite se pitanjima zašto ljubav nije uspjela? Da li je to lako pitanje i zašto ga često izbjegavamo?

- Ja ne bih rekla da ljubav nije uspjela budući da se oni i skoro pedeset godina nakon prvog susreta još uvijek vole. Da se nije baš ostvarila onako kako mi mislimo da se ljubav treba ostvariti, to stoji. No kraj je otvoren, čitatelj može sam izabrati svoj završetak ove ljubavne priče. I taj izbor uvelike ima veze s našim osobnim doživljavanjem i shvaćanjem ljubavi, toliko sam uspjela naučiti od svojih čitatelja. Osim toga, kada pogledam klasike među ljubavnim pričama, mislim da svijet voli tragične priče, možda kao neku vrstu katarze, pražnjenja, pročišćavanja. Ili pak kao dokaz da su oni ipak uspjeli, da je njihova osobna ljubav preživjela, da im je u svakom slučaju bolje nego junacima u knjigama. S druge strane happy end nam daje snage i nade da je sve moguće...

Šta vas je inspirisalo za ljubavnu priču Luke i Dore? Mjesto, ljudi, događaji? Čini se da more u romanu ima posebno mjesto?

- Priča o Dori i Luki nastala je iz jedne kratke priče na temu hotel. U njoj se nakon dugo dugo godina dvoje ljudi ponovno susreću i prisjećaju. To je u romanu više manje početno poglavlje 40. Nakon što je priča bila gotova, ta činjenica da se dvoje vole i toga su svjesni pa svejedno ne uspjevaju provesti život zajedno, potpuno me zaokupila i nije mi dala mira sve dok nisam sjela i napisala roman o tome - o tome kako je moglo doći do toga. Eto, sad sam priznala da sam roman napisala isključivo za sebe, da udovoljim svojoj radoznalosti... A što se mora tiče, ono je u ovom romanu treći glavni lik, bez njega ne bi bilo ove priče, ona ne bi bila moguća...

Opisali ste predratnu Hrvatsku. U kakvim vam je sjećanjima naša nekadašnja zajednička zemlja?

- U najljepšim mogućim. Ja sam sretno djete Jugoslavije i to ću uvijek ostati.

U romanu «Svakoga dana svakoga časa» insistirali ste na osjećaju sudbine. Vjerujete li u fatum i predodređenost?

- Teško je to sa sudbinom. Ako se sudbina shvaća kao nešto što je predodređeno i što se ne može promijeniti, na što nemamo nikakav utjecaj – onda ne vjerujem u nju, to nije moja sudbina. Ono što ja podrazumijevam pod sudbinom je mogućnost, ono što možemo ako se na to odlučimo i učinimo sve što je u našoj moći da tu mogućnost pretvorimo u našu stvarnost. Ako je moja sudbina da budem veliki književnik ali nikad ne napišem ni slova – ništa od toga. To je pomalo kao talent i rad. Jedno bez drugoga nema izgleda ni za ostvarenje ni za uspjeh.

Koliko se odluke odražavaju na tok života vaših junaka?

- U životu i u fikciji odluke su od neprocjenjive važnosti i utjecaja, bez njih nema pomaka. I nedonošenje odluke je jedna vrsta odluke i određuje naš put. Tako i kod mojih junaka. Moje je pisanje izrazito životno, sve ima uzrok i posljedicu, kod mene nema deus ex machina...

«Zauvijek more» je vaš drugi roman. Može li se to štivo shvatiti i kao porodična priča sa više aktera?

- To štivo se MORA tako shvatiti, to jest porodična priča, ni manje ni više. To je priča o roditeljima i djeci i sestrama i naravno njihovim međusobnim odnosima ali i odnosima s drugim osobama, pa tako i s muškarcima - pa tako i s Alessandrom, koji se mora shvatiti kao projekcija njihovih želja, kao ideal ljubavi.

I u romanu «Zauvijek more» pišete o ljubavi. O kakvim je tu ljubavima zapravo riječ?

- O raznim ljubavima: između majke i oca, između roditelja i djece, izmedu djece međusobno, između raznih žena i raznih muškaraca. Ja ću uvijek pisati o ljubavi, i to u najširem smislu riječi i pojma, ništa nije važnije od nje, bez nje nema opstanka – dokazano je da novorođence može umrijeti od nedostatka ljubavi. Što smo stariji lakše se nosimo s njenom odsutnošću ali bez nje nema ni sreće ni zdravlja. Ljubav je poput kisika, vode i hrane – naprosto neophodna. Ona je rješenje svih, i to stvarno svih, problema. Činjenica da se ljudi tako često više plaše ljubavi nego atomskog oružja, ostavlja me bez daha. No čvrsto sam uvjerena da će čovjecanstvo naći načina da se vrati stvarnim, za njega egzistencijalnim vrijednostima.

Obzirom da imate poznate i uticajne izdavače širom svijeta, logično bi bilo da se pod tim (srećnim) okolnostima može lijepo živjeti od pisanja?

- Poznati i ujecajni izdavači nisu na žalost garancija ni za što. Knjige se moraju kupovati da bi autori mogli od pisanja živjeti. To mnogi ne razumiju.

Kao pisca porede Vas sa Paolom Đordanom, Danijelom Glatauerom, Dejvidom Nikolsom, Anom Gavaldom. To su lijepi komplimenti, kako ih doživljavate?

- Lijepo je to čuti, pogotovo ako i sama cijenim tog pisca. Ali te poredbe više služe potencijalnim čitateljima za orjentaciju, da znaju što mogu očekivati. Iako bih ja uvijek bila na oprezu...

Rođeni ste u Splitu, a već dvije decenije živite u Njemačkoj. Kako vam iz te perspektive izgleda današnja Hrvatska, a kako zemlje bivše Jugoslavije? Ko je od nas najviše odmakao u procesu europeizacije, a ko najviše tumara i posrće na tom putu koji moramo preći?

- Morate znati da ja baš ne mislim politički – pa zbog toga sam i brzo napustila diplomaciju: što bi Meštar iz Velog mista reko, Neću pulitiku u moju butigu! Ali ono što na žalost moram primjetiti i što je zajedničko svim zemljama bivše Jugoslavije jest da žive u prošlosti, da im je prošlost važnija od sadašnjosti ili budućnosti, da pokušavaju izvesti akrobatski akt koji je fizički nemoguć, a to je da okrenuti unatrag pokušavaju ići naprijed. To je u najmanju ruku nezdravo, kako za pojednica tako i za zemlju. Voljela bih da se cijelo to geografsko područje trgne, odluči oprostiti, zacijeliti rane, pružiti ruku i krenuti dalje. Sjetite se: Ljubav i njena zdrava, iscjeljujuća, dobročiniteljska energija. Rješenje za sve. Kako na osobnom tako i na kolektivnom planu. Oni koji se tome podsmjehuju i izruguju su oni koji misle da bi tom promjenom, tom novom orjentacijom mogli nešto izgubiti, bilo položaj, moć ili novac. A zapravo ne shvaćaju da Ljubav uvijek znači blagostanje i to za sve. I upravo zbog toga će i moj sljedeći roman, koji je trenutno u početnoj fazi nastajanja, govoriti o Ljubavi. To smatram svojim doprinosom buđenju svijesti.

Obzirom da ste boravili u Crnoj Gori recite nam kakva vas iskustva i kakve vas uspomene vežu za našu zemlju?

- Proljeće i dio ljeta 1990. radila sam kao voditelj Bemexovog Kluba u Bečićima i tako imala dosta vremena istražiti i uživati u ljepoti Crne Gore, koja mi je uvijek bila nešto posebno, gdje je čak i more drugačije nego u mojoj Dalmaciji - nema otoka, nema zaštite od divljine mora, osjećala sam se kao na drugoj planeti. Kupala sam se na Svetom Stefanu i u Budvi na čuvenoj Slovenskoj plaži, prvi i zadnji put vozila skuter, doživjela jedinstveni susret kozmetičke prirode, odlično jela u raznim restoranima... Ali najnezaboravnije od svega mi je bio raftig na Tari. Koja ljepota, koja nedirnuta ljepota! Domaći ljudi koje sam imala prilike upoznati potvrdili su sve predrasude iz svih crnogorskih viceva: dragi, srdačni i nikad u žurbi, sve bez stresa i sve ima vremena i sutrašnji dan je najbolji za obavljanje poslova. Nije uvijek bilo lako, pogotovo u poslu, kada gosti sjede za vratom i žele da im se promijeni izgorjela žarulja u sobi i nemaju nimalo razumijevanja za filozofiju sutrašnjeg dana... Ali Crnogorci imaju taj šarm koji ih izvlači iz neugodnih situacija, tu su vrlo slični Dalmatincima. Bilo je to divno, sretno razdoblje.

Čitanje je komunikacija, a ne monolog

Koji su pisci uticali na vaše pisanje? Šta volite da čitate?

- Sve sto sam ikada pročitala, bilo dobro ili loše, je utjecalo na mene i moje pisanje i pomoglo mi da nađem sebe kao pisca, da se definiram. Kao i svi pisci, i ja puno čitam, bez toga ne može. Volim čitati suvremenu književnost i krimiće, volim kada mi pisac ostavi prostora za moje vlastite misli, ne volim kada mi se sve servira na tanjuru, to me dosađuje i kod takvih pisaca prekidam čitanje, bez obzira na veličinu imena. Čitanje je komunikacija a ne predavanje ex katedra, to nije monolog!

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti