Intervju Ivana Ivanjija za Slobodnu Dalmaciju

Pune četrdeset i četiri godine su prošle od objave do splitske promocije romana "Dioklecijan", biografije cara utemeljitelja grada i velikog reformatora Carstva, koju je u romansiranom stilu ispričao Ivan Ivanji (88), beogradski germanist, prevoditelj i publicist, autor brojnih romana, čovjek zanimljive i bogate biografije, koji je tri svoja djela posvetio rimskim carevima rođenima na istoku antičke države. Uz "Dioklecijana", objavio je i romane o Konstantinu i Julijanu.


 
Gotovo isto toliko godina proteklo je od dana kad je Ivanji zadnji put posjetio Split, a do ovog susreta došlo je sasvim slučajno, kad je splitski poduzetnik Juroslav Buljubašić pročitao roman zadnji put objavljen u nakladi izdavačke kuće "Laguna", prije dvije godine, te odlučio u svom hotelu "Dioklecijan" ugostiti autora i upriličiti promociju.
 
Kaže nam gospodin Ivanji kako se u Splitu od onog doba štošta izmijenilo, grad je pun turista i sadržaja, no ono najčvršće, što je izgradio Dioklecijan, ostalo je nepromijenjeno, privlačno i fascinantno.
 
– Vidite, ideja o romanu posvećenom Dioklecijanu nije sasvim moja. Naime, Oto Bihalji Merin je 1967. godine za izdavačko poduzeće "Jugoslavija" želio napraviti veliku slikovnicu o Dioklecijanovoj palači i naručio je od mene tekst od tridesetak stranica. Iznio mi je i svoju usporedbu koju bi bilo zgodno uključiti u taj tekst: kad je u Nikomediji planula Dioklecijanova carska palača, za podmetanje požara bili su optuženi kršćani i počeli su čuveni progoni, a kad je zapaljen berlinski Reichstag, optuženi su komunisti i kasnije ostali. Za obje priče zajedničko je što su optuženi neki drugi, pa je tako ostala povijesna sumnja da su Dioklecijanovu palaču zapalili njegovi ljudi kako bi mogli krivnju svaliti na kršćane, a nacisti na svoje neprijatelje.
 
Počeo sam istraživati, čitati djela povjesničara koji su se bavili Dioklecijanom i rimskom civilizacijom, pa sam uočio da sve nije tako jednostavno. Naime, došao sam do radova znamenitoga švicarskog povjesničara Carla Jacoba Burckhardta koji negira Laktancija, Dioklecijanova bibliotekara i potajnog kršćanina koji je prvi pisao o caru i o ovom požaru, pa Burckhardt tvrdi kako su kršćani već tada činili značajan broj dvorjana u carevu okruženju. To me zaintrigiralo, Bihaljiju sam kazao da nađe nekog drugog za slikovnicu jer sam odlučio pisati cijeli roman, i do 1971. godine sam završio, a dvije godine poslije knjiga je objavljena i u njoj sam već nagovijestio roman o Konstantinu. Budući da sam želio imati trilogiju, završio sam s Julijanom.
 
Koliko je kronoloških podataka u vašoj fikciji o Dioklecijanovu životu?

– Kad se stvara djelo o nekoj povijesnoj osobi, onda treba koliko god je moguće više doznati podataka o njegovu životu i dobu. Stoga sam u svakom poglavlju naveo u sivim rasterima neke najbitnije podatke o osobama, mjestima, godinama, događajima kako bi čitatelj paralelno mogao pratiti i stvarnost. Odlučio sam se za formu romansirane biografije baš zato što se može pronaći podatak o tome što se, kada i gdje dogodilo, ali što su ti ljudi mislili i govorili treba izmišljati, kreirati, imaginirati, a to me jako privlačilo.
 
Koliko je literature o Dioklecijanu kojom ste se mogli služiti?

– Puno manje nego o Konstantinu, ali ima je prilično da se stvori slika o vremenu i prostoru u kojem je djelovao, a i o njemu samom. O Dioklecijanu su počeli pisati još njegovi suvremenici Laktancije i Euzebije Cezarejski, kasnije treba paziti tko što i zbog čega piše; jesu li to helenisti ili su kršćanski autori koji su na cara bili bijesni zbog progona, pa su mu tovarili na leđa i ono što nije učinio ili je činio u puno manjoj mjeri, i to oslanjajući se na Laktancija.
 
Novija literatura se ipak ograđuje od Laktancija, za kojeg se smatra da pretjeruje u opisima progonstava. Imao sam sreću, a ja nisam odmah znao za to, da postoji međunarodna bibliotečna razmjena, pa je Narodna biblioteka za mene naručivala sve što mi je trebalo i tako sam iščitao gomilu literature.
 
Od domaćih stručnjaka glavni specijalist bio je don Frane Bulić, premda i njega treba uzimati s oprezom: kao arheolog ima ogromne zasluge, ali kad je pokušavao biti povjesničar, držala ga je fiks-ideja da se Dioklecijan rodio neposredno pokraj Salone, za što nema povijesnih dokaza. Sigurno je da se Dioklecijan rodio u provinciji Dalmaciji, ali ona se prostirala sve do Bojane, a Palaču je moguće izgradio ovdje zbog blizine Salone, najvećega grada s ove strane Jadrana, a i prelijepoga krajolika. Među ostalim zato i pišem romane: ne moram se držati striktno onoga što materijalni dokazi kažu.
 
Što ste otkrili u Dioklecijanu? On ne spada u one najpopularnije imperatore o kojima se snimaju filmovi?

– Istina, ali za film o Dioklecijanu trebalo bi puno novca: pa on je dvadeset godina proveo na konju ratujući po cijelom Carstvu! Zatim je poduzimao velike građevinske pothvate, poput nove metropole u Nikomediji, najvećih termi u Rimu i na koncu palače pokraj Salone, u današnjem Splitu. A iznimno je zanimljiva činjenica da je na vrhuncu vladanja sišao s trona jer je imao viziju "samoupravljanja" Carstvom koje je bilo preveliko da bi samo jedan čovjek mogao imati svu kontrolu nad svime, pa je vlast podijelio na dva augusta koje će nakon napunjenih šezdesetih godina naslijediti dva cezara.

Na koncu, kad se povukao, nije izgradio nekakvu piramidu, nego nešto što će živjeti; možda nije ni slutio da će Split postati ovakav kakav je sad, ali svakako je bio u pravu sa svojom originalnom idejom. Prolazio sam sada Splitom i itekako je to živ grad, pulsira punom snagom. Vrlo je zanimljiva i Dioklecijanova ekonomska reforma kojom je nastojao zauzdati cijene u Carstvu, što je, nažalost, završilo velikom inflacijom.
 
Znači, od tri velike ideje, preživjela je samo jedna – Split!

– Što vam treba više?!
 
Je li Dioklecijan, kako legenda o njemu govori, umro sam, nezadovoljan i napušten u splitskoj Palači?

– Sigurno je bio nezadovoljan svojim nasljednicima, među kojima je zavladala opća svađa oko vlasti još za njegova života. Pozivali su ga, ali on je odbio uključivati se u njihove intrige i borbe. Kako je skončao, ne znamo i vjerojatno nikada nećemo doznati. U mom romanu umire mirno, jedne noći na terasi Palače, očekujući barku koja ga je trebala izvesti na more. Ta smrt slična je onoj francuskog predsjednika De Gaullea, koji je umro također nezadovoljan, ali pred televizorom. Kako Dioklecijan nije mogao imati televizor, u mojoj knjizi gledao je u more. A to je svakako ljepše.
 
Intrigira podatak da ste nadahnuće za opis funkcioniranja carskog dvora našli u jednom drugom dvoru – Titovu, čiji ste prevoditelj bili?

– Titov dvor je jedini dvor koji sam poznavao i tu ima izglednih sličnosti. U romanu sam jedan lik nazvao Blazije, a to je zapravo Blažo Mandić, koji je bio Titov – danas bi se reklo, glasnogovornik – čovjek koji je najdulje izdržao u Brozovoj službi, tridesetak godina. Jedini je preživio Jovankinu tiraniju nad osobljem, još je živ i važan svjedok tog vremena, premda nikad javno ne iznosi detalje.


 
Je li Tito pročitao "Dioklecijana"?

– Rekao mi je da jest, pitao me je za neke stvari i u njegovoj biblioteci je bio primjerak mog romana.
 
U Istočnoj Njemačkoj "Dioklecijan" je tiskan u nevjerojatnih stotinu tisuća primjeraka! Tome je Tito kumovao?

– Jest, a u Istočnoj Njemačkoj su naklade bile određene količinom papira koju je tiskara dobila za neku knjigu. Ovako je to bilo: na konferenciji komunističkih i radničkih partija 1976. godine u Berlinu, Tito je sjedio pokraj Leonida Brežnjeva, vođe SSSR-a, i Ericha Honeckera, predsjednika DDR-a, a prema protokolu prevoditelji su stajali iza političara. Nakon večere Tito se igra s cigarom, a da bi bilo neke koristi od mene, ja mu pripalim i on mi kaže: "Danke." Okrene se i veli: "Uostalom, čitao sam onog tvog 'Dioklecijana'. Nego, kako su u ono vrijeme vladari saznavali šta se događa u svijetu?"
 
Kažem mu da su postojali glasonoše te postaje s odmornim konjima i širili su vijesti vladarima vrlo brzo, dok je ostatak čovječanstva saznavao mnogo kasnije. Dakle, ondašnji vladari su imali prednost u odnosu na današnje. Tito se okrene Honeckeru i kaže kako sam ja zapravo pisac i da imam jednu knjigu o Dioklecijanu koja ima i njemački prijevod, i da ga treba pročitati. Pošaljem Honeckeru knjigu s posvetom, javim se njemačkom izdavaču i iziđe "Dioklecijan" u sto tisuća primjeraka...
 
Bili ste u Splitu prije punih osamdeset godina?

– Prvi put sam u Splitu bio 1937. godine, i to kad smo bili na ljetovanju u Omišu, u Domu Jadranske straže, pa sam s djecom iz Banata i ja dolazio četiri godine. Posjetili smo Split i Dioklecijanove palače se ne sjećam, ali pamtim da se jednom pred našim nosovima provozao kralj Petar u otvorenom BMW-u; onda se sjećam snimanja detektivskog filma čiji je junak bio megapopularni Harry Pill, bila je scena rušenja automobila u more. Dakle, rimskih građevina u Splitu se ne sjećam, ali sam zapamtio ogromnog Grgura Ninskoga na Peristilu, bio je strašan za mene malog.
 
Puno godina kasnije u Splitu sam ljetovao, ugostio nas je diplomat Zdenko Svete. Jednom sam bio i u Titovoj pratnji kad mu je gost u Villi Dalmaciji bio Max Reimann, predsjednik zabranjene Komunističke partije Zapadne Njemačke. Inače, nisam bio stalni Titov prevoditelj, nego samo za njemački jezik, dok je stalna prevoditeljica bila Lijana Tambača, i to za engleski, francuski i talijanski, imala je nevjerojatnu vještinu da istodobno prevodi na sva tri jezika!
 
Kako se dogodilo da nikad niste promovirali knjigu o našem caru u njegovu gradu?

– Nitko me nije zvao ni u vrijeme Jugoslavije, a pogotovo ne kasnije. Zbog čega, ne znam. Ipak, drago mi je da se i to dogodilo.
 
Neće je trebati prevoditi na hrvatski?

– Nadam se da ne, uostalom kad sam kao bivši prevoditelj vidio na televiziji da premijeri Vučić i Plenković razgovaraju bez ičije pomoći, onda sam siguran da će i ovaj roman ljudi moći pročitati bez velikih poteškoća. U pisanju koristim mnoge elemente hrvatske gramatike i pravopisa, pa je najsličniji jeziku o kojem je bilo riječi prilikom nedavne inicijative i Deklaracije o zajedničkom jeziku.
 
Preživio Buchenwald i Auschwitz​
 
Ivan Ivanji rođen je 1929. u Velikom Bečkereku (danas Zrenjanin). Roditelji, Židovi, liječnici, ubijeni su 1941. godine, a on se skrivao u Novom Sadu gdje je 1944. uhapšen i zatočen u nacističkim konclogorima u Buchenwaldu i Auschwitzu. Poslije rata studirao je arhitekturu i germanistiku, bio Titov prevoditelj dvadesetak godina, ali i prevoditelj njemačke književnosti, dramaturg, pedagog, novinar, diplomat...
 
Pisao je prozu, poeziju, eseje, bajke i drame, a djela su mu prevedena na njemački, talijanski, engleski, mađarski, slovački i slovenski jezik.

Autor: Damir Šarac
Foto: Marko Todorić / Hanza Media
Izvor: slobodnadalmacija.hr