Uvek kad neka dogma padne, rodi se novi svet i
Prošlost krije ključ razumijevanja sadašnjosti i budućnosti – ukratko, ovo su neke od najznačajnijih poruka koje nam šalje novi roman „
Pandorina poruka“ proslavljenog španskog pisca
Havijera Sijere.
Tačno na svoj osamnaesti rođendan, Aris, djevojka sa Krita, junakinja romana „Pandorina poruka„ je primila veoma neobično pismo od svoje tetke iz Atine. Na samom početku, tetka je požuruje da ga odmah pročita. Napisano je u vanrednim okolnostima. Iako se čini da se tetka prisjeća uspomena na njihovo zajedničko putovanje po južnoj Evropi, ispostaviće se da joj zapravo povjerava dugo čuvanu tajnu da drevni mitovi sadrže ključ za shvatanje porijekla života, bolesti, pa čak i naše budućnosti.
Zasnivajući svoj rad na istraživanjima važnih naučnika i nobelovaca, Havijer Sijera je napisao pronicljivu i opsjenjujuću priču koja će proširiti naše vidike i neminovno poremetiti naše dosadašnje poimanje civilizacije. „Pandorina poruka„ se osvrće na drevna vremena u kojima je čovječanstvo takođe bilo izloženo brojnim opasnostima i pandemijama, ali je uvijek pronalazilo rješenja da prevaziđe sve prijetnje i nevolje. Ovo nesvakidašnje pismo puno je intrige, misterije ali i saznanja i nade jer poslije mraka uvijek dolazi svjetlost. Sijera je u svoju „Pandorinu poruku„ utkao nadu i povjerenje u ljudski rod. Roman „Pandorina poruka„ Havijera Sijere objavila je Laguna u prevodu Gordane Mihajlović.
Za Havijera Sijeru (Teruel, 1971) ništa više nije isto otkako je objavio roman „Tajna večera„. Za ovog mladog aragonskog pisca, „Tajna večera“ značila je afirmaciju među romanopiscima i najčvršći korak ka onome što on naziva „istraživačka proza“. Njegovi prozni tekstovi pokušavaju da riješe neke od velikih istorijskih zagonetki. „
Dama u plavom“, „Templarska vrata“ ili „Napoleonova egipatska tajna“, već su istakli njegovu strast prema drevnim vremenima i smjestili ga među avangardiste proznog stila koji na zadivljujući način miješaju dokumentarnu rigidnost sa intrigama i trilerom.
Prevođen na razne jezike, Havijer Sijera podjednako vješto plovi i vodama pisanog novinarstva, televizije ili radija. Od prije sedam godina uređuje mjesečnik
Mas Allá (Tamo negdje), a među njegovim posljednjim audiovizuelnim projektima ističe se program
El otro lado de la realidad (Druga strana stvarnosti) koji se emituje na stanici Telemadrid. Havijer Sijera živi u Madridu odakle je i govorio za ART Vijesti.
Šta Vas je podstaklo na pisanje romana „Pandorina poruka“?
Knjiga je nastala u najgorim danima pandemije. Lokdaun u Španiji bio je ozbiljan između marta i juna 2020. Svi su bili tužni i depresivni. Činilo se da neko vrijeme za nas nije imalo nade. I to je bio taj trenutak kada sam odlučio da započnem sa pisanjem. Shvatio sam da je potrebna dobra doza optimizma. Ne samo „prazan optimizam“, „srećna priča“, već dokumentovana perspektiva naše globalne situacije. Čovječanstvo se suočava sa gotovo identičnim izazovima od prije najmanje 10.000 godina... i preživljava.
Kako savremeni zaplet romana korespondira sa prošlošću i mitologijom?
Prije dolaska pandemije čitao sam puno o srednjovjekovnoj crnoj smrti, pa čak i o takozvanoj španskoj gripi iz 1918. godine. To su trebali biti trenuci poput apokalipse, puni lažnih vijesti, straha, socijalnog inženjeringa i smrti. Kad se krajem decembra 2019. pojavio kovid 19, shvatio sam da situacija ima mnogo zajedničkih stvari s njima i počeo sam da bilježim. Ali iznenada sam otkrio da neki vrlo stari mitovi opisuju i slične situacije. U mitovima su se koristile metafore, a ja sam počeo da ih prevodim na savremeni jezik. To je bio početak mog zapleta.
Koja je važnost sadašnjeg trenutka ovog romana?
Vjerovatno će pružiti široku perspektivu ovog trenutka njihovim čitateljima. Ali slušajte, ovo NIJE roman o kovidu 19. Još nijesmo spremni da pišemo literaturu o tome. Ovo je roman o tome kako se čovječanstvo suočava s pandemijama i globalnim bolestima koristeći snagu mitova. I kako su te priče bile vakcine Starog svijeta. Pitanje je: možemo li ih mi i dalje koristiti da se izliječimo?
Vaša knjiga je poziv na ponovno tumačenje starih mitova koji su neuništive kapsule kodiranih podataka i arhetipova „arhaičnih ostataka“ zakopanih u kolektivno nesvjesno. Je li današnje društvo sklono da ignoriše ove drevne izvore znanja?
Ljudi čitavu istoriju prepisuju iz starih mitova. Svaka generacija treba ponovo da otvori te priče i pretoči ih u nove riječi. Ali suština je ista od samog početka. Mi smo mitove izgradili u davnoj prošlosti da bismo odgovorili na velika pitanja poput toga ko smo? Odakle smo došli? Gdje idemo? A budući da na ova pitanja još uvijek nema odgovora, ponovno se vraćamo mitovima kako bismo i dalje pronašli prosvjetljenje. Ne. Savremeni svijet ne izbjegava mitove.
Je li ovo uvod u kraj svijeta koji poznajemo? Živimo li zapravo u trenutku za koji će se kasnije reći da je bio istorijski?
Kraj svijeta je vrlo težak izraz. Ne vjerujem da živimo u posljednjim vremenima. Ali prilično sam siguran da je ovo vrlo važan trenutak. Istorijska situacija koja će crtati našu budućnost za sljedeći vijek. To se već dogodilo 1918. nakon španske gripe: sretne dvadesete, velika depresija i dva svjetska rata povezani su s tom pandemijom i krizom koju je stvorila. Budimo na oprezu!
Kako su virusi zapravo povezani u našoj istoriji i ima li to veze sa odnosom čovjeka i kosmosa?
To je izrazita suština moje knjige. Do sada smo viruse smatrali lokalnim problemom, ali sada nauka o astrobiologiji ozbiljno uzima u obzir da virusi i bakterije mogu biti svuda u svemiru, pa čak i da se mogu premjestiti iz jednog svijeta u drugi svijet. Teorija Panspermije sugeriše da bi život na Zemlji mogao nastati prije 4.000 miliona godina zahvaljujući dolasku tih elemenata na Zemlju na meteoritu, kometi ili asteroidu. Ti kosmički stanovnici i dalje se obrušavaju na Zemlju ili dodiruju našu atmosferu i još uvijek mogu zaraziti našu atmosferu. To nije moja ideja, već teorija koju su izrazili čak i dobitnici Nobelove nagrade poput Fransisa Krika.
U svim pandemijama postojale su zaražene zajednice bez kontakta s drugima. Kako to objašnjavate?
Ne znam. Ali to je istina. U svojoj knjizi bacio sam oko na neke fascinantne rasprave u tom pogledu.
Vaša junakinja u pismu napominje kako su se virusne pandemije pojavile sa početkom poljoprivrede i stočarstva prije deset hiljada godina i kako se čovječanstvo suočilo sa sličnim okolnostima i prevazilazilo ih. Možemo li danas imati pouku iz takvih događaja?
Naravno. Na primjer: ova pandemija stigla je upravo kad smo razvili nevjerojatan napredak u telekomunikacijama. Svuda imamo pametne telefone i internet. I poboljšali smo ih da bismo učili, radili i održavali naše porodične i prijateljske kontakte u životu. Ovo će imati ozbiljan uticaj na distribuciju stanovništva u godinama koje dolaze. Razmislite o tome. Otkrili smo da nam nijesu potrebni veliki gradovi za rad ili studiranje na univerzitetu. Za to vam treba samo WiFi. A možete ga koristiti u zabačenom selu, sa boljim kvalitetom života, ekološkim i jeftinijim.
Španski grip označio je prelazak na savremeni svjetski zdravstveni sistem. Kako se svijet promijenio poslije španskog gripa?
Ja sam takođe veoma jako znatiželjan zbog toga, ali pretpostavljam da će doći pred nas zdraviji i oprezniji svijet.
Vaša knjiga „Pandorina poruka“ postavlja zanimljivo pitanje o tome kako svemir zapravo utiče na nas. Da li imate neko objašnjenje za to?
Vrlo jednostavno, to je takođe izraženo u mojoj knjizi. Mi smo dio Svemira, nijesmo izuzetak. Naš ekosistem nije Zemlja, već Univerzum. U Drevnom su svijetu smatrali da je sve povezano, i da „kako je gore tako je i dolje“. Zaista vjerujem u ovo.
Da li zapravo tumačite stvarnost ovom knjigom?
Pokušavam da pružim nadu i „širok ugao“ čovječanstvu da bismo shvatili gdje smo.
Kako je ova pandemija uticala na vas lično?
Pokazuje mi da je jedina važna stvar u životu ŽIVOT! Lako, zar ne?
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me
Foto: Capitanfabian / CC BY-SA 4.0 / Wikimedia Commons