Laguna - Bukmarker - Goran Babić: Ne verujem u sistem u kojem fukara može legalno da pogubi genija - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Goran Babić: Ne verujem u sistem u kojem fukara može legalno da pogubi genija

Goran Babić biće uvek predstavljan kao jedan od najvećih pesnika Jugoslavije, književnik, autor dokumentarnih filmova, ali i jedne odlične skorašnje izložbe koja je i preteča knjige „Vidno polje“ nedavno izašle u izdanju Lagune.



Babić u njoj piše neku vrstu netipične autobiografije presečenu svojim pesmama, crtežima, fotografijama, pa čak i licitiranjem budućeg mesta na kom bi mogao biti sahranjen. U tim pesmama ima i one čuvene zbog koje ga je napala Savka Dabčević Kučar, čelnica maspoka.

Babić je svedok i junak neverovatnih epizoda. Životnih epizoda. Reći će da poznaje (poznavao je) dva haška optuženika, jedan od njih Slobodan Praljak mu je drug iz mladosti, čovek koji mu je preoteo ženu, ali i sin čoveka koji je spasao život Babićevom ocu.

Bio je i veliki polemičar i pamte se te polemike, kao ona antologijska sa Igorom Mandićem. U hrvatskim književnim antologijama Babić se predstavlja kao hrvatski književnik, poznat kao autor nekoliko eksperimentalnih drama, ali i zbog toga što se, kao „zagovornik jugoslavenstva i nepomirljivi protivnik hrvatskog nacionalizma za vrijeme raspada Jugoslavije odselio u Beograd gdje i danas živi i radi“.

Ante Tomić na korici Vaše knjige piše „Izdaja je često jedini izbor časnog čoveka“ i da su „izdajnici naši najbolji pisci“. Da li se Vi slažete sa ovim rečenicama?

Stvari su, rekao bih, složenije. Je li, da pitam, Sokrat bio izdajica atenskog naroda, koji ga je na tajnom (demokratskom!) glasanju sa 260 : 240 glasova osudio na kukutu, to jest na smrt? Otada, evo već 2.500 godina, ne vjerujem u sistem u kojem fukara može legalno pogubiti genija.

Ali da se vratimo u ovo doba, u današnju a ovdašnju situaciji. Prije petnaestak dana jedna je visoka delegacija u Zagrebu posjetila spomen-obilježje ustašama stradalim kod Blajburga 1945. godine. Delegaciju su predvodili Goran Jandroković, predsjednik Hrvatskog sabora (parlamenta), i Grlić-Radman, ministar vanjskih poslova Hrvatske. Sve donedavno svake godine u protekle tri decenije ova se ceremonija odvijala u Blajburgu, ali je austrijska vlada (Blajburg je u Austriji) napokon odlučila da zabrani proslavu jednog nacističkog sadržaja na svojoj teritoriji. Inače, što se Hrvatske tiče, jednom je na tu proslavu ustašluka išao i sam Ivica Račan, moj nekadašnji prijatelj, a u tom času premijer hrvatske vlade.

Sad se postavlja pitanje – ko je (ili tko je) izdajnik? Gospoda koja slijede učenje Adolfa Hitlera (kroz praksu NDH, Nezavisne Države Hrvatske) ili ja koji sam se od te zvijeri sklonio? Umjetničko djelo nekog autora u samoj je stvari gotovo nevažno jer su „Kantosi“ Ezre Paunda ili „Plodovi zemlje“ Knuta Hamsuna sasvim nemoćni u sukobu sa optužbom za kolaboraciju. Efijalt, koji je doveo Persijance iza leđa Leonidi kod Termopila, nije pisao ni stihove, ni prozu, ni drame, a Sokrata nije spasla čak ni filozofija.

Ali deluje da ste se Vi do kraja trudili da ne izdate Jugoslaviju i socijalizam. Prema kome ste Vi i zašto izdajnik? U Hrvatskoj Vam se zamera što ste otišli, a onda ste kod nekih bili omrznuti bilo kao polemičar, bilo kao „komunjara“, kao „dogmata“, ili istinski borac protiv svega što je hrvatsko. Zamerali su Vam i kardinal Kuharić, a i Savka Dabčević Kučar?

Nisam vjernik, ali kad jednog dana ipak umrem, gore ću se na nebu sresti sa svojim davno umrlim ocem, koji će mi reći što misli o mom ovozemaljskom ponašanju. Nadam se da će njegov sud biti povoljan; trudio sam se da ne izneverim roditelje, majku, kojoj je Hitler ubio 56 rođaka, i oca, Hrvata, partizana, kog su ustaše hapsile 1941. godine i držale u dubrovačkom i mostarskom zatvoru. Usput, ležao bi on tada zaklan, preklan, u jami u Šumaricama da ga Mirko Praljak, dvometraš pod žandarmerijskim oružjem, nije spasao. Mene ne bi bilo, niti bi Kuharić i Savka o šta imali ruke poganiti. Ponekad, u snu, zamislim da su Kuharića (Franju) izabrali za predsjednika CK SKH, a Savku za kardinala.

Da li je zaista tačna scena da Vi na zagrebačkom kolodvoru devedesetih čekate voz, pa ako dođe prvi onaj iz Sarajeva, idete tamo, a ako dođe voz za Beograd, idete u Srbiju? Došao je prvi onaj za Beograd? Postojale su teorije šta bi bilo kad bi bilo, da je došao onaj voz za Sarajevo?

Nije tačna ta scena, niti znam ko ju je izmislio. Jedno vrijeme, doduše, pisao sam za sarajevsku Nedjelju (dok ju je vodio Zlatko Dizdarević), ali istovremeno sam pisao i za mariborsku Večer, skopski Komunist, splitsku Nedjeljnu Dalmaciju, osječki Glas Slavonije, tuzlansku Slobodu i neke druge listove. Jugoslavija je bila moja domovina, u njoj sam se komotno osjećao, a Beograd joj je bio najsličniji, prostran, širok, kosmopolitski.

Kako ste se osećali dolaskom u Beograd? Kako Vam je izgledao? Mislim na prilike. Meni deluje da ste ostali zauvek Jugosloven iz Hrvatske?

Pa ja i jesam (ili si tako samo umišljam) daleki nastavljač one hrvatske tradicije koja je u Beogradu vidjela Pijemont, kulu svjetilju južnoga slavenstva, svijetlu tačku na kraju hiljadugodišnjeg tunela kojoj su hrlili ne samo Juraj Križanić („Đuro“ u predratnom izdanju srpske akademije) i onaj Flacijus iz Lobina, koji je svoje protestantske knjige (vidjeti spise Franje Bučara) htio štampati i na ćirilici.

Okrenutost, da kažemo sklonost Beogradu i srpskom elementu sa hrvatske strane dobrano je, dakle, starija i od patrijarha Rajačića (i odluka Hrvatskog sabora o Srbima kao konstitutivnom narodu u Hrvatskoj), a da ne govorimo o Supilu i Matošu, Brozu i Krleži, Ujeviću i A. B. Šimiću, i čitavoj potonjoj plejadi značajnih hrvatskih imena sve do skorašnjih dana. Elem, potomak sam takve tradicije, koja je svakako značajnija i jača od ove današnje mizerije.

Posve je druga stvar što se nekako potrefilo da zajedno sa mnom u Beograd dođe i nesreća (ratovi, sankcije, nestašice, bolesti, bombardovanje, smrt i izolacija, lažne optužbe, agresija i svako drugo zlo). Podijelili smo sudbinu Srbije u njezinom najtežem času, moje će djevojčice u sklonište za bombardovanja ponijeti srpske junačke pjesme i to će biti Beograd koji će one pamtiti do kraja svog života. Bježao sam od smrti, koja je jurila za mnom.



Kada čitam sada Vašu knjigu, prosto je nerealno ko se sve tu pojavljuje. Skoro nestvarno ko se sve smestio u vaš život: Abdulah Sidran, Slobodan Milošević sa Vukovog sabora u Tršiću i Savka Dabčević, koja Vam je bila profesorka na fakultetu, a onda Vam zamerila zbog pesme „Gori li to Hrvatska?“. Svi su u knjizi, i Oskar Davičo, golootočke mučenice, Praljak, Račan...?

Možda u rečenom (u vašem pitanju) ima i neke moje zasluge, ali bih ipak kazao da je do svega doveo splet različitih događaja i stvari. Moj pokojni otac je, recimo, meni ostavio u nasljedstvo svoja prijateljstva (predratna dubrovačka i beogradska te ratna dalmatinska i poratna zagrebačka), a ona nisu bila beznačajna (Jure Bilić, Mika Tripalo, Dobrica Ćosić, Anka Berus i dr.), a sâm sam nakon Mlade Struge 1968 – gdje smo osudili agresiju Brežnjeva na Dubčeka – organizirao 1972. u Metkoviću najveći skup mladih pisaca iz čitave Jugoslavije. Neki od njih su kasnije postali vođe partija, pokreta i država, a neki su i danas na robiji.

Sve u svemu, tako nastaju poznanstva, jednako prijateljska i neprijateljska, već kako život nanese. Jedni odole iskušenju, drugi pokleknu, jedni se proslave, druge proguta zaborav, a u svemu ponekad caruje i njegovo veličanstvo gospodin Slučaj. U mom je životu, recimo, on igrao veliku ulogu.

Rekli ste da znate dva haška optuženika. Kako se sećate Radovana Karadžića pre tih ratnih stvari? Da li Vas je iznenadio Praljak svojim životom vojnog zapovednika? Njegov otac je Vašem ocu čak sačuvao život, a ovaj Vama nije brak? Ali nije ni svoj život.

Radovan je bio dio našeg naraštaja. Taj sarajevski dio generacije stvorio se pod kapom Duška Trifunovića, što se često zaboravlja. Neka od tih, sada već davnih imena posve su iščezla (sjeća li se danas neki kritičar Stanka Bašića?), druga su tzv. notorne književne činjenice (Stevo Tontić bi rekao „neosporne vrednosti života“), a treća grupa imena dala se u politiku. Tu je, recimo, iz literature u politiku uskočio Radovan Karadžić, koji se na davnom a prvom skupu na Tjentištu 1967. godine nije bavio političkim, već ljubavnim poslom (vidi omanju brošuru, koju su – kao nekad „Knjigu drugova“ Jovana Popovića i Novaka Simića – uredili Duško Trifunović i Abdulah Sidran). Nažalost, politika dovodi do toga da mladi ljudi danas znaju samo za Radovana (i Praljka), dok im Branko Čučak, Tomo Obradović, pa ni Pepi Osti ne predstavljaju ništa.

Kad sam već kod moga druga Praljka (odmalena zvanog Bobiša), u knjigu „Vidno polje“ nisam uvrstio epizodu u kojoj sam išao kod nekog pukovnika, šefa vojne zdravstvene komisije pri vojnom odseku u Zagrebu, 1969. ili 1970. godine da tog mog Bobišu izvadim iz JNA. Objašnjavao sam, kao najbolji školski drug, da on nikada nije bio posve „čist“ jer ga je proganjala očeva sudbina, odnosno činjenica da je otac (Mirko) kao čovjek Udbe ganjao po hercegovačkim vukoje*inama križare, ustaške odmetnike, „jamare“, koji su tek sredinom pedesetih posve eliminisani, tj. uništeni. A Bobiša se dvadeset godina kasnije u Njemačkoj (gdje su radili kao emigranti) družio sa sinovima te ustašije.

E sad, nije prošlo mnogo vremena kako je pacijent vojne komisije, nesposoban za službu u JNA, postao general Tuđmanove vojnice, sastavljene od rojnika, bojnika, satnika i drugih krvnika-jurišnika. No to je posebna tema kojoj ovdje nije mjesto. Uostalom, nisam pitao pa i ne znam jesu li se u zatvoru družili Radovan i Bobiša.

Kako ste reagovali na nedavnu smrt Igora Mandića, imali ste žestoke polemike i s njim? Zapravo, Vi ste baš polemisali ili se sukobljavali i sa Kišom, Mihizom...

Nisam reagovao nikako. Poslije smrti njegove kćeri učinilo mi se da je sve oko čega smo se tolike godine svađali i polemizirali manje važno. Pomirili smo se jedne godine na Sajmu knjiga (i Slavica je bila prisutna), a kad je došao na sahranu Mome Kapora na Novom groblju, rekao sam mu da je to s njegove strane jedan hvale vrijedan gest. Da, Igor je (Mandić) za razliku od jednog drugog Igora (Zidića), inače takođe splitskog đaka i Mandićevog vršnjaka, volio Beograd, a i Beograd je volio njega. Šteta što još nije poživio, često mi nedostaje, nemam se s kime svađati.

Što se Kiša tiče, nemam što dodati onom što sam napisao u „Imenima“. Da je ostao živ, vjerojatno bi dobio Nobela jer je ispunjavao sve pretpostavke za tu vrstu slave.

Mihiz je starija generacija o kojoj tek ponešto (a svakako nedovoljno) znam. Kasno sam se počeo upoznavati sa njihovom sudbinom, sa nedoumicama kakve su imali Kocbek, Meša, Dušan Nedeljković i brojni drugi. Sjetimo se kako je i šta Koča Popović pisao u „Sveskama“ i „Dijalektičkom antibarbarusu“. Mihiz i ja, uostalom, uopšte nikad nismo polemizirali. Samo smo se, za kongresa spisateljskog u Novom Sadu, neprijateljski gledali.

O Siminoj 9 takođe ne mogu ništa reći. Ta ja sam „Odgovore“ Žike Stojkovića takođe čitao s velikim zakašnjenjem. Generacije se najčešće niti znaju niti razumiju.

Nedavno je Konstrakta dobila na Evrosongu maksimalan broj poena iz Hrvatske, iz Crne Gore, puno iz ex-YU prostora. Jedna drugarica je napisala „je*e nam se za Evropu, pobedili smo u Jugoslaviji“. Preporuke na Vašoj knjizi pišu Ante, Miljenko, Muharem... na kraju svega naivno pitanje: je l’ moralo sve tako? Ko nas to zavadi?

Treba da prođe mnogo vremena da bi se zaboravila Jugoslavija. Premda nepostojeća (u stvarnosti), ona postoji u podsvijesti. Zbog toga je umjetnica zdrava, iako je bolest napada svim svojim virusima i ostalom artiljerijom. Jugoslavija je, kao država, postojala sedamdeset, a kao san brojnih generacija više od stotinu godina. Danas se, recimo, posve normalnim smatra da je Vojvodina dio Srbije, a Istra Hrvatske, ali da bi do toga došlo, bili su potrebni vijekovi i silne žrtve. Nije Dioklecijan slučajno gradio svoju palaču u Splitu niti su onoliki rimski carevi tek tako gazili srpskim krajevima. Sve se to i još mnogo toga krije u glasovima za Evroviziju. Ne znam šta će (sve) donijeti budućnost. Nadam se da potomci neće ponavljati (i skupo plaćati) naše greške i gluposti, ali je moja nada slabašna i malo je jači vjetar može odnijeti u ništavilo.

Autor: Branko Rosić
Izvor: Nedeljnik


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
uz banca intesa mastercard kreditne kartice popust 25  laguna knjige Uz Banca Intesa MASTERCARD kreditne kartice popust 25%
20.11.2024.
Odlična vest za sve ljubitelje dobrih knjiga i društvenih igara je da Banca Intesa i Izdavačka kuća Laguna nastavljaju sa uspešnom saradnjom i omogućavaju specijalne popuste.   Do 30. novem...
više
black friday od 29 novembra do 1 decembra 2024 u delfi knjižarama i na sajtovima laguna rs, delfi rs i dicearena rs laguna knjige Black Friday od 29. novembra do 1. decembra 2024 u Delfi knjižarama i na sajtovima laguna.rs, delfi.rs i dicearena.rs
20.11.2024.
Četvrti petak u novembru se od sredine 20. veka naziva crnim, jer od tog dana počinje sezona praznične kupovine i sniženih cena. Ovaj datum iz godine u godinu poprima sve veće razmere i proglašava se ...
više
uspešno predstavljanje lagune na interliberu  laguna knjige Uspešno predstavljanje Lagune na „Interliberu“
20.11.2024.
Na nedavno završenom Međunarodnom sajmu knjiga „Interliber“ u Zagrebu, Laguna je predstavila svoja izdanja čitalačkoj publici u Hrvatskoj na štandovima „Hoću knjigu“ i „Knjižare Zuzi“. Tokom sajams...
više
promocija romana sedef magla dragoljuba stojkovića laguna knjige Promocija romana „Sedef-magla“ Dragoljuba Stojkovića
20.11.2024.
Roman Draguljuba Stojkovića „Sedef-magla“ predstavljen je 19. novembra u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC, gde su, pored autora, govorili i reditelj Milorad Milinković i urednica Dubravka Drago...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.